Predugo brojim tvoje greske…predugo govorim….’’ok je’’…
i kad nista ok nije…predugo te pustam da odlazis ..i vracas se…
uveren da imas kome…ego ti raste svakim novim ‘’oprostajem’’…
sta ces …sto su duse sitnije…
treba im veca hladovina planine sopstvenog ega…
da ih slucajno ne opece zracak sopstvene savesti..
ume ponekad bas da przi…
pustam te da se jos malo penjes stepenicama sopstvene slatkorecivosti…
da me posmatras sa visine, deleci mrvice tvoje ‘’ljubavi’’…
nesto poput milostinje..
u zurbi na prosjakov dlan spustene…
dragi moj …odavno mi ruke ka tebi nisu ispruzene…
samo odrzavam taj privid…da vidim dokle ces…
koliko su velike tvoje planinarske sposobnosti...
pentranja uz planinu svog ega…..izgleda poprilicne…
da ti se pogled ne odmara u oblacima..
mogao bi primetiti da su mi ruke odavno u dzepovima ravnodusnosti…
milostinja tvoje ljubavi…jednom mi je opasno opekla dlanove…
ne pada mi na pamet…opet ka tebi ih pruzati…
a sto se tice ega…bolje ti je sidji sa te planine…
oziljci moje duse…nastali tvojom zaslugom…jos uvek nisu zarasli…
opominju s vremena, na vreme..
ponekad budeci zelju za osvetom…
sta ako pokleknem i u sebi probudim Djavola…?
sta ako prosto pozelim da te ‘’skinem’’ sa tih visina…?..
umem to…ne iskusavaj me …
jer spusticu te ne do zemlje…vec tri metra ispod nje…
prodaj svoju slatkorecivost drugima…meni je nestalo sitnine…
Meseceva kci