Antigon@
Elita
- Poruka
- 16.153
Sloboda ima tako široka i raznovrsna tumačenja, da bi priča o njoj izlazila iz okvira ove teme.Crkva je bliža državi, nego narodu.
Možemo reći da je bogata osoba slobodna osoba, možda je sloboda čak i iznad zdravlja iako je zdravlje što se kaže najbitnije, jer šta nam vrijedi život ako ga proživimo kao robovi, onda u tom slučaju taj naš život vrijedi drugome, kao i zdravlje.
Kada smo već izmislili moral, koji je varijabilan, itekako možemo razgovaramo o njemu u svakom segmentu.
Ipak, ono što bi slobodu dovelo u vezu sa onim o čemu diskutujemo, jeste slobodna volja pojedinaca da se razmnožavaju.
Ako neko misli da su mnogobrojna deca iz siromašnih porodica "pogodan materijal" za ropski položaj u sistemu, onda treba obratiti pažnju na razna robovanja imućnih počev od robovanja sitnim strastima, robovanja profitu, robovanja karijeri, ličnom egu, prestižu, čemu sve ne.
A pošto si dao prevagu vrednosti slobode u odnosu na vrednost zdravlja, mogla bih da citiram Šopenhauera koji se na temi spominje.
"Zdravlje nadmašuje sva moguća dobra tako znatno da je zdrav prosjak srećniji od bolesnog kralja."
Šopenhauer je taj koji je tvrdio da čovekov organizam i sve njegove radnje predstvaljaju manifestaciju volje koja je suština čovekovog bića.То што је неко имао толику превагу разума над вољом да је могао да погледа у своју егзистенцију на овом свету објективно, без разних психолошких механизама одбране, утеха и заваравања, не казује да је тај био несрећан.
Као што на пример свако заборави Зенонов парадокс тј. чињеницу да у свету нема кретања, и то само неколико тренутка пошто је то схватио, исто тако свако одмах заборави и сву своју мизерију на овом свету пошто је такође схватио. Тако да није Шопенхауер био ништа несрећнији од тебе.
Нагон једноставно одмах преузме кормило и начини нас "срећним" и после таквих контемплација.
Али нажалост, то наше "задовољство животом" не неутралише могућност откачињања Дамокловог мача који нам виси над главом, у сваком тренутку наше "среће".
S obzirom da volja uvek nečemu teži, pa je izvor nespokojstva, bola i trajne patnje, a da je zadovoljstvo prolazno, kratkotrajno, on jeste u suštini predstavnik pesimističke vizije sveta. Da li je zaista u svakodnevnom životu bio nesrećan, mi ne možemo da tvrdimo. Kad kažeš da je imao "prevagu razuma nad voljom" verovatno misliš da je racionalno sagledao svet, ali nije razumu dao veću pokretačku snagu nego volji. On kaže da neugasiva volja ipak, uvek i ponovo oživljava impus života.
Kolika je snaga volje u odnosu na razum, može se ilustrovati na primeru radnje romana "1999" od Borisava Pekića. S jedne strane je dat svet čoveka ili onoga što je ostalo od čoveka u budućnosti, i svet mašina, robota koji racionalno vladaju planetom prema nekim svojim parametrima.