- Poruka
- 334.428
Rimljani – od jarma do zvezda
Kada svoju istoriju započnete sa jednim gradom, a nekih osam i po vekova kasnije posedujete veći deo poznatog sveta, jasno je da ste u tom periodu morali mnogo da ratujete. Što podrazumeva da po neki put morate i da izgubite. Vae vicit
Priča kazuje da je baš te reči je izgvorio keltski poglavica kada su Rimljani isplaćivali Keltima zlato. Naime, pao je dogovor da će Kelti napustiti Rim (koji su prethodno osvojili) kada im Rimljani budu isplatili određenu sumu zlata. Rimljani su se požalili da su tegovi koje Kelti koriste ipak nešto teži nego što bi trebalo da budu. Tada je keltski vođa Bren (što mu izgleda i nije bilo ime, već titula koja je značila kralj), pokazao Rimljanima gde je mesto poraženima.
Pokazao je da (ukoliko žele) pobednici mogu da se igraju poraženima (jači tlači), objektivna pravila ne postoje, samo ona koja pobednik postavlja i menja po svojoj volji: Na tas na koji se stavljaju tegovi, Bren je bacio i svoj mač izgovorivši reči: Jao (teško) pobeđenima.
Osvajajući Apeninsko poluostrvo, Rimljani su se sukobili sa Samnitima. U jednom trenutku, 321. godine p.n.e. Samnati su uspeli da zarobe rimsku vojsku u Kaudinskom klancu. Dopustili su im da izađu, ali su Rimljani pre toga morali, gotovo potpuno goli, da prođu ispod jarma koji je bio spravljen tako što su dva koplja bila pobodena u zemlju dok je treći bio postavljen preko ta dva.
Ovaj ritual inače vodi poreklo iz rituala iskupljenja kada bi ,,pokajnik’’ bio ,,očišćen’’ od greha te se mogao vratiti u zajednicu. Očigledno je kasnije promenjena svrha ovog rituala. Inače, ovaj ritual su voleli i Rimljani da primenjuju. A i drugi narodi su voleli na Rimljanima da ga primenjuju.
Tako su Rimljani još jednom morali ispod jarma da prođu kada su ih potukli Gali iz Helvecije (današnje Švajcarske) uz pomoć Germana.
Malo ko nije čuo za ludog Kaligulu. Mogli bismo veoma dugo da nabrajamo njegova (ne)dela. Besomučno je ubijao, pljačkao, rasipao novac, imao seksualne odnose sa svojim sestrama, predstavljao se kao bog…
Senatore je ponižavao tako što ih je terao da trče za njegovim kočijama. Drugim prilikama je znao da odvede ženu nekog od senatora u susedne odaje, dok ga oni (senatori) čekaju. Posle bi prepričavao njena seksualna umeća. Otvorio je bordel u palati gde su organizovale orgije koje su morali da posećuju senatori. Ulaznice su bile papreno skupe. A bili su primorani i da dovedu svoje žene i ćerke koje bi radile kao prostitutke.
Voleo je da posmatra pogubljenja, a naredio je da pogubljenja moraju da posmatraju i članovi porodice osuđenika. Kada se jedan otac izvinio
i rekao da neće moći da dođe jer je bolestan, on je poslao nosiljku po njega. Potpuni ludak. Nikad niko kao on. Ili ipak ne…
Istoričari danas sumnjaju da je sve baš tako bilo kako je ostalo zapisano. Nije bila retkost da se neki vladar predstavlja kao izopačeni, perverzni ludak ako nije dobro upravljao državom. Pogledajmo sada dva čuvena Kaligulina ispada u novom svetlu.
Možda i najpoznatiji primer jeste kada je postavio svog konja Incitata za senatora. A navodno je planirao i konzulom da ga proglasi. Naravno, ovo objašnjeno potpunim ludilom. A šta ako nije bio lud? Videli smo već da je, navodno, ponižavao senatore. I kako. Ono što je nesporno, to je činjenica da je dolazio u sukob sa njima.
Postavljanje konja za senatora je bilo ruganje i ponižavanje senatora. On im je poručivao da to što oni rade, komotno može da radi i jedan konj. Bilo kako bilo, Incitat postao sinonim za osobu koja je stavljena na položaj kome nikako nije dorasla.
Drugi primer jeste kada je objavio rat bogu mora, Neptunu. Legionari su morali da udaraju i ubadaju more dok je konjica jurišala u plićak da bi se zatim vratili na obaju i ponovili ,,juriš”. Nakon ,,pobede”, svojoj vojsci je naredio da pokupi ratni plen: školjke. Istoričari su izneli nekoliko altenativnih (glavno je ludilo, normalno) objašnjenja za ovaj postupak. Ima ih nekoliko a mi ćemo izneti samo onaj koji je vezan za našu temu.
Naime, postoje indicije da je došlo do pobune kada je Kaligula planirao da napadne Britaniju. Vojska je odbila da ide. Nakon toga je naredio da se zarati sa morem i da ratni plen budu školjke. Poručio im je da su vojska koja jedino tako može da pobedi a školjke jedini ratni plen koga mogu da se domognu.
U trećem veku nove ere, Rim je imao dostojnog protivnika u Persijancima. Kada je dinastija Sasanida došla na vlast, javila se želja da se povrate sve teritorije koje su bile pod vlašću starog (ahemedinskog) persijskog carstva (onog koje je uništio Aleksandar Makedonski). To je nužno značilo i sukob sa Rimom. U jednom sukobu, kod Edese, persijski šah Šapur I je uništio rimsku vojsku i zarobio rimskog cara Valerijana. Priča se da je Valerijanovo zarobljeništvo prošlo u najtežim poniženjima: bio je korišćen kao stepenik pomoću koga se Šapur peo na konja.
Ipak, postoji mišljenje da je odnos šapura prema Valerijanuo bio korektan a da je prethodno ispričana priča bila izmišljena od strane hrišćana jer ih je Valerijan proganjao.
link
Kada svoju istoriju započnete sa jednim gradom, a nekih osam i po vekova kasnije posedujete veći deo poznatog sveta, jasno je da ste u tom periodu morali mnogo da ratujete. Što podrazumeva da po neki put morate i da izgubite. Vae vicit
Priča kazuje da je baš te reči je izgvorio keltski poglavica kada su Rimljani isplaćivali Keltima zlato. Naime, pao je dogovor da će Kelti napustiti Rim (koji su prethodno osvojili) kada im Rimljani budu isplatili određenu sumu zlata. Rimljani su se požalili da su tegovi koje Kelti koriste ipak nešto teži nego što bi trebalo da budu. Tada je keltski vođa Bren (što mu izgleda i nije bilo ime, već titula koja je značila kralj), pokazao Rimljanima gde je mesto poraženima.
Pokazao je da (ukoliko žele) pobednici mogu da se igraju poraženima (jači tlači), objektivna pravila ne postoje, samo ona koja pobednik postavlja i menja po svojoj volji: Na tas na koji se stavljaju tegovi, Bren je bacio i svoj mač izgovorivši reči: Jao (teško) pobeđenima.
Osvajajući Apeninsko poluostrvo, Rimljani su se sukobili sa Samnitima. U jednom trenutku, 321. godine p.n.e. Samnati su uspeli da zarobe rimsku vojsku u Kaudinskom klancu. Dopustili su im da izađu, ali su Rimljani pre toga morali, gotovo potpuno goli, da prođu ispod jarma koji je bio spravljen tako što su dva koplja bila pobodena u zemlju dok je treći bio postavljen preko ta dva.
Ovaj ritual inače vodi poreklo iz rituala iskupljenja kada bi ,,pokajnik’’ bio ,,očišćen’’ od greha te se mogao vratiti u zajednicu. Očigledno je kasnije promenjena svrha ovog rituala. Inače, ovaj ritual su voleli i Rimljani da primenjuju. A i drugi narodi su voleli na Rimljanima da ga primenjuju.
Tako su Rimljani još jednom morali ispod jarma da prođu kada su ih potukli Gali iz Helvecije (današnje Švajcarske) uz pomoć Germana.
Malo ko nije čuo za ludog Kaligulu. Mogli bismo veoma dugo da nabrajamo njegova (ne)dela. Besomučno je ubijao, pljačkao, rasipao novac, imao seksualne odnose sa svojim sestrama, predstavljao se kao bog…
Senatore je ponižavao tako što ih je terao da trče za njegovim kočijama. Drugim prilikama je znao da odvede ženu nekog od senatora u susedne odaje, dok ga oni (senatori) čekaju. Posle bi prepričavao njena seksualna umeća. Otvorio je bordel u palati gde su organizovale orgije koje su morali da posećuju senatori. Ulaznice su bile papreno skupe. A bili su primorani i da dovedu svoje žene i ćerke koje bi radile kao prostitutke.
Voleo je da posmatra pogubljenja, a naredio je da pogubljenja moraju da posmatraju i članovi porodice osuđenika. Kada se jedan otac izvinio
i rekao da neće moći da dođe jer je bolestan, on je poslao nosiljku po njega. Potpuni ludak. Nikad niko kao on. Ili ipak ne…
Istoričari danas sumnjaju da je sve baš tako bilo kako je ostalo zapisano. Nije bila retkost da se neki vladar predstavlja kao izopačeni, perverzni ludak ako nije dobro upravljao državom. Pogledajmo sada dva čuvena Kaligulina ispada u novom svetlu.
Možda i najpoznatiji primer jeste kada je postavio svog konja Incitata za senatora. A navodno je planirao i konzulom da ga proglasi. Naravno, ovo objašnjeno potpunim ludilom. A šta ako nije bio lud? Videli smo već da je, navodno, ponižavao senatore. I kako. Ono što je nesporno, to je činjenica da je dolazio u sukob sa njima.
Postavljanje konja za senatora je bilo ruganje i ponižavanje senatora. On im je poručivao da to što oni rade, komotno može da radi i jedan konj. Bilo kako bilo, Incitat postao sinonim za osobu koja je stavljena na položaj kome nikako nije dorasla.
Drugi primer jeste kada je objavio rat bogu mora, Neptunu. Legionari su morali da udaraju i ubadaju more dok je konjica jurišala u plićak da bi se zatim vratili na obaju i ponovili ,,juriš”. Nakon ,,pobede”, svojoj vojsci je naredio da pokupi ratni plen: školjke. Istoričari su izneli nekoliko altenativnih (glavno je ludilo, normalno) objašnjenja za ovaj postupak. Ima ih nekoliko a mi ćemo izneti samo onaj koji je vezan za našu temu.
Naime, postoje indicije da je došlo do pobune kada je Kaligula planirao da napadne Britaniju. Vojska je odbila da ide. Nakon toga je naredio da se zarati sa morem i da ratni plen budu školjke. Poručio im je da su vojska koja jedino tako može da pobedi a školjke jedini ratni plen koga mogu da se domognu.
U trećem veku nove ere, Rim je imao dostojnog protivnika u Persijancima. Kada je dinastija Sasanida došla na vlast, javila se želja da se povrate sve teritorije koje su bile pod vlašću starog (ahemedinskog) persijskog carstva (onog koje je uništio Aleksandar Makedonski). To je nužno značilo i sukob sa Rimom. U jednom sukobu, kod Edese, persijski šah Šapur I je uništio rimsku vojsku i zarobio rimskog cara Valerijana. Priča se da je Valerijanovo zarobljeništvo prošlo u najtežim poniženjima: bio je korišćen kao stepenik pomoću koga se Šapur peo na konja.
Ipak, postoji mišljenje da je odnos šapura prema Valerijanuo bio korektan a da je prethodno ispričana priča bila izmišljena od strane hrišćana jer ih je Valerijan proganjao.
link