AUTONOMIJA: „Rusi Jugoslaviji i Titu nikada nisu oprostili 1948. godinu”, govorila je Latinka Perović.
KALEZIĆ: I nisu. U ruskoj kolektivnoj političkoj svijesti jugoslovenska 1948. jedna je od najvećih trauma. Gledano iz ruskog ugla, Moskva nikada dovoljno nije kaznila ni Srbiju ni Jugoslaviju zbog 1948. godine. Titovo ”Ne” bila je prva pukotina i prvi pokazatelj da SSSR nije imperijalna sila. Upravo na bazi te istorijske lekcije, Rusija više nikada neće dozvoliti da doživi bilo što slično. Sa svim svojim imperijalnim i hegemonističkim interesima i cijljevima, Rusija nas konstantno podsjeća da Balkan neće prepustiti i ostaviti Zapadu, da je spremna da čeka i da jedan dugi vremenski period posveti destrukciji našeg regiona, kako bi ga prije ili kasnije vratila u “ruski svet”, odnosno u sferu ruskog uticaja.
“Srbija je model države sa ograničenim suverenitetom od strane Rusije”
AUTONOMIJA: Ako ruska politika danas najviše podsjeća na politiku SSSR-a u doba Brežnjeva, koliko je onda suverenitet zemljama regiona zaista ograničen?
KALEZIĆ: Sve što Rusija danas radi ne samo na prostoru Zapadnog Balkana, nego i na prostoru istočne Evrope i centralne Azije, predstavlja pokušaj povratka na Brežnjevljevu doktrinu ograničenog suvereniteta. U Hrvatskoj i Sloveniji postoji cijela mreža ne samo ruske agenture, nego i ruskih propagandnih punktova koje funkcionišu po principu ”spavača”. Svi su spremni i čekaju odgovarajući trenutak da se završe projekti po drugim državama nekadašnje SFRJ, i da na red dođu njihove zemlje, koje percipiramo kao dominantno integrisane u zapadni politički život.
Srbija je model države sa ograničenim suverenitetom od strane Rusije i zbog toga što nije u stanju da se sama izbori sa onim što je teret kosovske krize. Upravo ta okolnost – a odgovornost za nerješavanje kosovske krize dominantno leži u Moskvi – Srbiju limitira ne samo na putu potencijalnih evropskih integracija, nego i na putu normalizacije i samospoznaje kao moderne evropske države i društva.
AUTONOMIJA: Što je sa Crnom Gorom?
KALEZIĆ: Model ograničenog suvereniteta primijenjen je i u Crnoj Gori, koja danas nije sposobna da u potpunosti sama odlučuje o sebi. Već smo pominjali bezbjednosni i obavještajni sektor, kojim direktno upravljaju Srbija i Rusija. Sličan model nudi se i BiH, budući da je ona u istoj poziciji značajno ograničenog suvereniteta zbog destrukcije Milorada Dodika i Dragana Čovića. U tom smislu, može se reći da je Putin unaprijedio Brežnjevljevu doktrinu, pa danas, umjesto sovjetske vojske i tenkova, ruski maligni uticaj postiže se savremenim, hibridnim sredstvima, koji se teže detektuju: na ulicama nemate tenkove kakve ste mogli vidjeti u Mađarskoj 1956. ili u Čehoslovačkoj avgusta 1968.
AUTONOMIJA: Kad pominjete BiH, kako tumačite to što ambasada Amerike u Sarajevu danas podržava upravo one lidere koji su jasno prepoznati kao izrazito proruski – Dodika i Čovića?
KALEZIĆ: Ni jedna američka administracija nakon predsjednika Bila Klintona nije uspjela da se ozbiljno i uspješno upusti u rješavanje bosanskohercegovačkog problema, niti da barem pokuša da ga shvati i razumije. Razlog za tu vrstu nesnalaženja ili nemogućnosti da se razumiju problemi BiH možda je upravo u tome što je Bosna prestala da bude prioritet nakon Dejtona. Napuštanjem BiH, Amerika je vjerovatno napravila ključnu grešku u regionu. Drugim riječima, ustupajući BiH ne samo visokom predstavniku, nego i EU, Vašington je dozvolio uspostavljanje vakuuma moći, iz koga izgleda nije sposoban da izađe.
Ovdje ne smijemo zaboraviti teško razumljiva lobiranja i aktivnosti zvaničnog Zagreba i Hrvatske. Mislim da su ta dva faktora razlog zašto na prvi pogled SAD podržava nešto što predstavlja uništavanje dejtonske BiH. To je katatrofalna greška i ne postoji realna šansa da ona u bliskoj budućnosti bude ispravljena.
AUTONOMIJA: Rekli ste da je u kolektivnoj svijesti Rusa 1948. godina i Titovo ili jugoslovensko ”Ne” Staljinu. Kažete i da Rusija nikada neće dozvoliti da joj se nešto slično ponovi. Zar činjenica da je Crna Gora, uprkos protivljenju Kremlja i iz moskovske adrese navođenog pokušaja državnog udara, 2017. ipak ušla u NATO, nije svojevrsna replika tog ”Ne” iz 1948?
KALEZIĆ: To nije bila samo 2017, nego i 2006. godina. Dakle, obnova državne nezavisnosti i ulazak u NATO bili su crnogorski odgovor na agresiju Rusije. Upravo na bazi traume 1948., gledano iz ruske perspektive, crnogorsku 2006. i 2017. Moskva nije mogla da oprosti. Ruski odgovor Podgorici stigao je najprije 2016., kroz pokušaj državnog udara, kasnije i kroz litije predvođene Crkvom Srbije. Iako možda na površini ne djeluju kao povezani, svi navedeni događaji zapravo su inovirani, hibridni odgovor na ono što formacijiski i suštinski liči na ”Ne” Staljiinu.
Konstanta u ruskoj vanjskoj politici, staroj 300 godina, je paternalizam prema Balkanu. Svaki pokušaj suprotstavljanja toj politici dobijao je i dobija odgovor sličan onome koji je predsjednik Milo Đukanović dobio 2016. godine, na dan održavanja parlamentranih izbora u Crnoj Gori. Ruski državni udar iz 2016. i dalje traje, s tim da ga sada ne sprovode vojne strukture, nego ministri, premijer kojem je izglasano nepovjerenje Dritan Abazović i parlamentarna većina koja ih podržava.
AUTONOMIJA: Rekli ste da je obavještajni sektor u Crnoj Gori danas pod kontrolom Rusije. Zar to nije poraz i zapadne politike i NATO?
KALEZIĆ: Pitanje je zašto ovo što se dogodilo u Crnoj Gori od 2020. godine nije naišlo na žešći odgovor zapadne politike. Rusija je i na Balkanu uspješno iskoristila prazninu i nemoć SAD tokom administracije predsjednika Donalda Trampa, što je opšte mjesto. U zemljama regiona Moskva nije prvo osvojila obavještajni aparat, koji je došao kao kruna kontinuiranog napora da se Crna Gora destabilizuje i uništi; osvojila je medijski sektor, pa se na to nadovezivalo ostalo.
Nažalost, Zapad i dalje pokazuje nesposobnost da se značajnije izbori sa onim što su metode i suština hibridnog rata, a to se najbolje pokazalo na primjeru Crne Gore. Kada Zapad, uz svu diplomatsku vještinu i infrastrukturu koju posjeduje, ne uspije da u Crnoj Gori zaustavi parlamentranu većinu u brutalnom kršenju Ustava, onda je to najbolji pokazatelj dubine greške Zapada i zapadne politike prema Crnoj Gori i regionu. Crna Gora i države Zapadnog Balkana danas su tek polje za ruski hibridni rat, koji će se voditi i koji se vodi i drugim NATO članicama. Sa druge strane, SAD su, kao u slučaju BiH, naivno vjerovale da EU ima kapacitet da se bavi krupnim geopolitičkim problemima, iako sve što se događa na Zapadnom Balkanu svjedoči da EU, iz ovih ili onih razloga, nije sposobna da se na adekvatan način pozabavi krupnim spoljnopolitičkim temama. Čak ni u vlastitom dvorištu. Mislim da je to lekcija za budućnost i da će obnova transatlanskih veza, koja će potrajati godinama, mnogo koštati Zapadni Balkan. A već ga je mnogo koštala.
“Vučić sve više liči na ajatolaha Homeinija nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu”
AUTONOMIJA: Može li se identifikovati neka promjena u stavu SAD kada je riječ o odnosu prema ruskim proksijima u Crnoj Gori i regionu? Ta je politika, da Vas podsjetim, kroz ono što su govorili izaslanik Gabrijel Eskobar i ambasador Kristofer Hil, pružala otvorenu podršku predsjedniku Vučiću i njegovoj politici konstantne destabilizacije regiona.
KALEZIĆ: Vučić sve više liči na ajatolaha Homeinija nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu. I to je bolna činjenica sa kojom će Zapad tek morati da se suoči. Mislim da su Vučića zapadne strukture umnogome potcijenile, da su napravile krupne greške ne samo u pogledu njegove politike, nego i njegove ličnosti. Doduše, takve greške Zapad ne pravi prvi put kada je riječ o liderima ovog regiona. Ipak, suočen sa istinom, Zapad će morati da ubrzano mijenja strategiju koju sam jednom nazvao
šargarepa bez štapa u –
štap bez šargarepe. Naprosto, stepen političke i svake druge agresije koja izaziva nestabilnost, a koju proizvodi režim Aleksandra Vučića, više ne može da se obuzda drugačije osim parcijanom izolacijom tog režima, odnosno njegovog ograničavanja uticaja kako u Srbiji, tako i u regionu. To će se najbolje pokazati kroz podršku proevropskim strankama na Zapadnom Balkanu. Tu podršku tek vidimo u Crnoj Gori, ona se kristališe odnedavno – događa se pred našim očima.
AUTONOMIJA: Gdje je prepoznajete?
KALEZIĆ: Na njihovu žalost, Zapad je morao da prihvati dvojicu lidera kao svoje neželjene saveznike – Mila Đukanovića i Albina Kurtija. I to je pokazatelj promjene zapadne politike prema regionu. Srbija će sve više tonuti u izolaciju, dok će ova dva politička lidera dobijati podršku i biti osnaženi kako bi se na relaciji Podgorica – Priština stabilizovao region Zapadnog Balkana. Ovo zahtijeva veoma mnogo strpljenja i vremena, kao i veću i bolju koordinaciju EU, UK i SAD. U Crnoj Gori smo nedavno po prvi put vidjeli jasno definisan stav te tri adrese prema pitanju protivustavnog Zakona o predsjedniku, koji je, uprkos brojnim upozorenjima Zapada i negativnom mišljenju Venecijanske komisije, izglasala parlamentarna većina. Vratite se petnaest ili dvadeset godina unazad i vidjećete da su nekad stavovi Vašingtona, Brisela i Londona bili harmonični, pa je aktuelna harmonizacija pozicija na te tri adrese dobar vjesnik promjene zapadne politike prema regionalnim problemima.
AUTONOMIJA: Znači li to smanjenje ruskog uticaja i koliko-toliko smirivanja tla na Zapadnom Balkanu?
KALEZIĆ: Ne nužno. Smanjenje ruskog uticaja desiće se kada proevropske snage ne budu samo podržane, nego kada budu vršile vlast u zemljama regiona. To je preduslov da se borite protiv ruskog uticaja, koji, ponavljam, trenutno ima jednu vladu u Crnoj Gori, drugu u Srbiji i treću u entitetu RS. Iz te pozicije je prozapadnim snagama veoma teško da se bore protiv ruskog uticaja u svojim državama. Zato ih je neophodno osnažiti i podržati njihov povratak na pozicije izvršne vlasti ili osigurati prostor za njihov politički rast.
U nekim državama regiona, posebno u Crnoj Gori i na Kosovu, Zapad je napravio katastrofalnu grešku u procjeni ko su istinski prozapadne stranke, s ta se greška može objasniti kao frapantno neznanje ili nepoznavanje stvari na terenu.
Istovremeno, možda bi objašnjenje za to trebalo tražiti u uplivu ruskog uticaja i u zapadne strukture zadužene za izvještavanje sa terena, što je problem o kome se u javnosti skoro i ne govori, ali koji ipak počinje da biva detektovan. Pitanje je, dakle, kako smo došli u paradoksalnu situaciju da zapadne administracije i zapadna ministarstva vanjskih poslova informišu ruske agenture i ruski proksi.
AUTONOMIJA: Kako?
KALEZIĆ: Poseban sistem lobiranja u Vašingtonu veoma je podložan korupciji, pa dio odgovornosti za situaciju na širem području Zapadnog Balkana leži i u veoma kompromitovanom sistemu lobiranja na toj adresi. Ruski novac našao je put do samog vrha izvršne vlasti u SAD u vrijeme administracije predsjednika Trampa. Pa, ako je ruski novac našao put do vrha američke politike, onda je mnogo lakše taj put našao do nižih činovnika u toj administraciji.
AUTONOMIJI: Je li na to imuna administracija predsjednika Bajdena?
KALEZIĆ: Određena politička ponašanja, naročito u javnoj diplomatiji, odlikuju površnost i neznanje. Međutim, neke aktivnosti, nažalost, otvaraju opravdanu sumnju u problematičnost uticaja na pomenute niže činovnike administracije aktuelnog predsjednika SAD.
Tamara Nikčević (Autonomija, foto: Gradski portal)
Intervju je deo projekta “Analiza antizapadnih narativa u Srbiji” koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i portal Autonomija. Projekat je podržala Ambasada SAD u Srbiji.
Misliš vlasti
Vidjecemo, interesantno ce ovo ako bude vise kandidata u prvi krug 
