svasta,pa svakom je njegova muka najveca.sta on sad treba da bude srecan sto nema rak?mislim bezveze.covek treba da odboluje svoje i treba mu razumevanje i podrska ,a ne da mu se govori da je klovn i razmazen.
i sta sad,nestala mu seksualna zelja i sad na silu treba da je odradjuje...?
Razumevanje i podrška potrebni su (i) tebi, a njemu je potrebna, pride, i valjana psihoterapija. Tačnije, psihoterapijski šok. Da ga trgne iz letargije, minus faze u kojoj je trenutno, podigne mu samopouzdanje, probudi njegov uspavani perceptivni aparat i pokrene neophodan proces introspekcije. To će reći, da uopšte nije loše, dečje razmaženom delu njegove ličnosti okrenuti i suprotstaviti roditeljski deo (svoje drugarske) odrasle ličnosti, malo mu podviknuti, malo iskritikovati i čak ismejati njegove infantilne komentare (samo razmišljanje o veštačkim trepavicama je detinjasto, a poznato je koliko deca vole i oponašaju klovnove), tako da Julianov savet uopšte ne smatram lošim (uostalom, ako je neophodno, trepavice se mogu veoma uspešno istetovirati, i to uopšte ne izgleda loše).
Dakako, da bi bilo koja stvar mogla da se izvede do kraja, ostali (naši najbliži, kojima je zaista stalo) treba da veruju da smo sposobni da to uradimo. Ako ostali ne veruju, puno teže ćemo uspeti. (Možda tvom mužu nije dovoljna samo tvoja podrška, pa nije loše ojačati je podrškom nekog bliskog prijatelja.) Ako smo autentični, ako ne gajimo sumnju, cilj koji je izgledao nemoguć, uz pomoć ostalih, najbližih, postići će se. Kako povratiti veru u sebe, kako verovati? Energija je svuda, ali se pojavljuje samo tamo gde usmerimo pažnju. U osnovnoj školi nas uče da usmerimo pažnju na ograničen način; uče nas da koncentrišemo pogled da bismo čitali ili dok slušamo, ali nikada na celokupnost onoga što osećamo ili na celokupno svoje biće. Dok biramo izvesnu akciju, predmet posmatranja ili mesto koje posmatramo, moramo isprazniti um od bilo kakve predrasude. Svaka borba, svaki kontakt sa svojim novim, izmenjenim ličnim izgledom koji nam okolnosti nameću, u suštini izađe na dobro kada se čovek bori sam sa sobom.
U meri u kojoj razvijemo pažnju (želju, volju) raste moć. To će razbuditi naš perceptivni aparat i on će polako postajati svestan volumena koji nas okružuju: raskošnog spektra boja, veličina, razdaljina, svetla i senki, prostora koji ostaje među stvarima, zvukova, mirisa i ukusa, položaja naših ruku i stopala kad mislimo, težine našeg tela kao i opšteg doživljaja tela sa kožom, mišićima, utrobom ili kostima, našeg disanja i disanja drugih, reči koje kao reke teku našim umom praćene osećanjima i željama koje zrače iz ukrućene (a veoma bliske) prošlosti, odećom ili posteljinom koja ga prekriva, da bi na kraju, opet, postali svesni drhtavih, tako i toliko neophodnih i neodoljivih oblina naših partnerki, njihove senzualnosti, mekote i toplote.
Unutrašnja i spoljašnja energija se sjedinjavaju u trenutku uzvišene pažnje, i zato, daj svom dragom da pročita ove reči našeg blagog prekora i iskrene podrške, draga naša ManjaAtina.