Podrijetlo istarskih Hrvata

Oni sto su se smatrali Srbima,a o tome smo na dugo i na siroko na nekoliko mjesta diskutirali,su sasvim vjerojatno mislili da pricaju srpski kao sto mi danas pricamo srpski ili hrvatski.Koliko je tocno tih ljudi u gradu Dubrovniku bilo ne moze se tocno saznati ali odokativno,imali su otprilike cetvrtinu mandata u opcinskom vijecu Dubrovnika u kasnom 19-om stoljecu.Za to ti mogu poslati neke clanke.

Ovdje je rijec o tome da je dubrovacka srpska stamparija(ili kako li se vec zove),dakle politicki instrument Srba-katolika,proizvoljno izbacila standardnu austrougarsku oznaku za srpsko-hrvatski jezik i zamijenila je sa oznakom "srpski".Vjerojatno tendenciozno.Da bi prisnažili nesto u dnevnopoliticke svrhe tog doba.Dakle,taj dokument nema apsolutno nikakvu vrijednost u ovoj nasoj raspravi.

Ako hoces,mogu ti iskopati i originalni a-u popis po govoru,samo moram pitati forumasa F.Chiefa da mi posalje ili iskopati sam(sto mi se objektivno ne da).

Otkud ti znas da nije bilo ljudi u Dubrovniku koji su se osecali kao Hrvati, a izjasnjavali da govore srpski? Ne zaboravi, sama hrvatska lingvistika je u to vreme smatrala da se u Dubrovniku govorili srpski. Takva pojava nije cudna ni danas, koliko samo Crnogoraca se izjasnjava da govori srpski, ili Ukrajinaca ruski.
Ali uopste nisam mislio na ovo, vec od kraja srednjeg veka nazivaju oni povremeno svoj jezik srpski, "lingua serviana" ili "slavo seu serviano" , naravno najcesce je "sermo maternus raguseu".
 
Natko Nodilo, Vatroslav Jagic... taj period.

Grci se slažu:

europe-according-to-greece.png
 
Natko Nodilo, Vatroslav Jagic... taj period.

Evo jednog citata:

V. Jagić:
Na priliku prije tri do četiri stotine godina življaše jošter i u Dubrovniku, premda je već odavna odružen bio od ostale Dalmacije i politički tako prozvane Hrvatske, pravo narodno ime hrvatsko, uz koje zavlada, a do skora i mah preote ono drugo „učeno“ ime slovinsko, (u latinskom prievodu: lingua illyrica). [,,] Dubrovnik bi pohrvaćen već u desetom vieku, nešto malo kasnije Spljet, Trogir i Zadar. [..] Po što se prava hrvatska književnost u Dubrovniku rodila istom pod konac 15. vieka,..

Jagić također ističe da su se u Dubrovniku razlikovali srpski i dubrovački jezik potonji noseći ime slovinskoga a ponedak i hrvatskoga. Za ovaj prvi, posvjedočen u dubrovačkim listinama, kaže da nije autohtoni dubrovački govor već jezik drugih krajeva, dok je potonji bio narodni jezik Dubrovnika,

Dijeleći u stara vremena hrvatske i srpske zemlje, Jagić ispravlja Porfirogenita i pomjera granicu Srba i Hrvata sa Cetine na tik ispod Dubrovnika, smještajući ga u Hrvatsku zemlju.
 
Poslednja izmena:
Evo jednog citata:


Na priliku prije tri do četiri stotine godina življaše jošter i u Dubrovniku, premda je već odavna odružen bio od ostale Dalmacije i politički tako prozvane Hrvatske, pravo narodno ime hrvatsko, uz koje zavlada, a do skora i mah preote ono drugo „učeno“ ime slovinsko, (u latinskom prievodu: lingua illyrica). [,,] Dubrovnik bi pohrvaćen već u desetom vieku, nešto malo kasnije Spljet, Trogir i Zadar. [..] Po što se prava hrvatska književnost u Dubrovniku rodila istom pod konac 15. vieka,..
Jagić također ističe da su se u Dubrovniku razlikovali srpski i dubrovački jezik potonji noseći ime slovinskoga a ponedak i hrvatskoga. Za ovaj prvi, posvjedočen u dubrovačkim listinama, kaže da nije autohtoni dubrovački govor već jezik drugih krajeva, dok je potonji bio narodni jezik Dubrovnika,

Dijeleći u stara vremena hrvatske i srpske zemlje, Jagić ispravlja Porfirogenita i pomjera granicu Srba i Hrvata sa Cetine na tik ispod Dubrovnika, smještajući ga u Hrvatsku zemlju.

To si našao nekog mladog Jagića. Nije imao 20 godina, pa lupa kao Grčević. Nađi neke ozbiljnije stvari iz poslednjih 35 godina života mu - videćeš da je sve to što je ovde napisao pogazio.

- - - - - - - - - -

Pa da, evo: to je Jagić iz 1867: 145
 
Evo jednog citata:



Jagić također ističe da su se u Dubrovniku razlikovali srpski i dubrovački jezik potonji noseći ime slovinskoga a ponedak i hrvatskoga. Za ovaj prvi, posvjedočen u dubrovačkim listinama, kaže da nije autohtoni dubrovački govor već jezik drugih krajeva, dok je potonji bio narodni jezik Dubrovnika,

Dobro ja sam rekao Jagicev period, ne i sam Jagic :)... doduse nisam siguran bas da li je on ostao pri tim svojim stavovima.
Ma bilo je jos tu koji su delili misljenje Nodila povodom jezika Dubrovnika, ovako kaze " Хрватски институт за повијест":
„Брлић је каткад и властити национални идентитет називао српским... прихватили национално језичку класификацију Вука Стефановића Караџића, који је све штокавце, без обзира на вјеру сматрао Србима. Тој скупини су припадали и ... Имбро Игњатијевић Ткалац, Матија Бан, Миховил Павлиновић, Лука Ботић и Натко Нодило.""
 
To si našao nekog mladog Jagića. Nije imao 20 godina, pa lupa kao Grčević. Nađi neke ozbiljnije stvari iz poslednjih 35 godina života mu - videćeš da je sve to što je ovde napisao pogazio.

- - - - - - - - - -

Pa da, evo: to je Jagić iz 1867: 145

OK, evo ti nečega od kad je imao 63 godine:

Točno je samo to da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vukovim i utjecajem njegovih publikacija dobila dosljedniji narodni oblik.

Tu je Jagić govorio o neutemeljenosti tvrdnje da se hrvatski jezik zasniva na srpskom.

Mada, ovaj sam citat pokupio sa interneta, tako da ne mogu garantovati njegovu autentičnost.
 
Štaviše, izlažući značaj srednjovekovnog Dubrovnika, Jagić piše – i naglašava – da je „narodni srbski jezik vrlo rano ušao u porabu književnu“ (1867: 140), ali potom tvrdi da „listine dubrovačke nijesu historijsko svjedočanstvo za narodni jezik, kojim bi u 14–15. vieku govorio grad Dubrovnik, već za onaj jezik, kojim govoraše Bosna, Hercegovina i južni dielovi Dalmacije ispod Dubrovnika“ (1867: 145). Taj zaključak je izveo iz toga što „kada jezik ovih listina isporedimo s jezikom prvih dubrovačkih pjesnika, opazit ćemo dosta znatnu razliku“ (1867: 145). Ostavljajući po strani da govorni i pesnički jezik nikada nisu isti, hipotetički prihvatajući Jagićev argument, znači li to da se „prava hrvatska književnost u Dubrovniku rodila istom pod konac 15. vieka“ (1867: 145), ako su jezik kojim je pisana „obično zvali ‘slovinskim’, ređe ‘hrvatskim’“ (1867: 146)? Ponovo, u poređenju sa studijom „Iz prošlosti Hrvatskoga jezika“ – u kojoj Jagić tvrdi da „poviest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih nebijaše srbsko u Dubrovniku nikada u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upotrebljavali“ (1864: 351) – Historija… je blaža, ali je osnovna ideja ostala nepromenjena. Zato treba imati na umu da iako je Jagić studiju „Iz prošlosti Hrvatskoga jezika“ završio vizijom književne sloge Hrvata i Srba (1864: 485), za njega su pesme koje je u delu Ribanje i ribarsko prigovaranje (1556) zabeležio Petar Hektorović rekavši da „bijahu pjevane ‘srbskim načinom’“ (1864: 350) bile „nov i znatan dokaz […] za poviest hrvatskoga jezika“ (1864: 350). Iako je pre svega hteo da pokaže kako se po tim pesmama vidi da se „jošter nisu podpuno ustanovile jezične novštine, a opet nemože jim sasvim odoljeti starina“ (1864: 350), svodeći „srpski način“ samo na način pevanja – „(modus, Melodie)“ (1864: 350) – on je uklonio svest o tome da su te pesme o Marku Kraljeviću i njegovom bratu Andrijašu, i o vojvodi Radosavu Siverinskom,pa i njihovi jezički elementi, u bitnoj vezi sa srpskim jezikom i Srbima. Kada kasnije ponovo bude pisao o istoj temi, priznaće da su „način bugarenja Hektorovićevi ribari isto kao i same bugaršćice naučili od Srba, to jest, od ljudi s kopna, iz nutarnjih zemalja […] U njihovim ustima dobiše one tek nešto izmienjeni oblik jezika, bivši dotjerane koliko se dalo na narječje njihova kraja, čakavsko“ (1876: 126). Stojan Novaković iskoristiće te Jagićeve reči u polemici sa Arminom Pavićem o tome da li su kosovske pesme srpske ili hrvatske (Novaković 1878: 170−171), ali će u hrvatskoj, ali i srpskoj kulturi prevladati starije Jagićevo stanovište kojim je „srpski način“ sveden samo na način pevanja. Skoro vek i po kasnije „Srpski PEN-centar – objavljujući [povodom Svetskog kongresa PEN-centra održanog u Beogradu] na engleskom jeziku Kratku istoriju srpske književnosti [Samardžija i dr. 2011], u 2011. godini – uklanja iz originalnog rukopisa čitav pasus u kojem se pominju i Hektorović i ‘srpski način’ kojim su ispevane bugarštice. Ovlašćeni redaktor je to učinio – kako nam je posvedočila Snežana Samardžija – bez ikakvog pitanja i obaveštavanja autora teksta: cenzura je obavljena u potpunom saglasju sa hrvatskom kulturnom politikom“ (Lompar 2012: 298). Originalni, necenzurisani tekst naknadno je objavljen (Samardžija 2011), a da u kratkoj istoriji srpske književnosti PEN-centra nema poglavlja o dubrovačkoj književnosti, podrazumeva se.

Nenad V. Nikolić, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, Novi Sad 2014.
 
Poslednja izmena:
Dobro ja sam rekao Jagicev period, ne i sam Jagic :)... doduse nisam siguran bas da li je on ostao pri tim svojim stavovima.
Ma bilo je jos tu koji su delili misljenje Nodila povodom jezika Dubrovnika, ovako kaze " Хрватски институт за повијест":
„Брлић је каткад и властити национални идентитет називао српским... прихватили национално језичку класификацију Вука Стефановића Караџића, који је све штокавце, без обзира на вјеру сматрао Србима. Тој скупини су припадали и ... Имбро Игњатијевић Ткалац, Матија Бан, Миховил Павлиновић, Лука Ботић и Натко Нодило.""

Onda ja i dalje osporavam da se može otvoreno reći kako je hrvatska lingvistika u dominantnom diskursu tokom kasnog XIX stoljeća bila na stavoištu da se u Dubrovniku govori i vavijek govorilo srpski.
 
Onda ja i dalje osporavam da se može otvoreno reći kako je hrvatska lingvistika u dominantnom diskursu tokom kasnog XIX stoljeća bila na stavoištu da se u Dubrovniku govori i vavijek govorilo srpski.

Ovde nije problem jezika i kako ga ko naziva već nasleđe onoga što je baština naroda.
Zato i postoje katolici-Srbi i oni koji će reći da je jezik Dubrovnika i katoličkih štokavaca srpski , jer narodna baština katoličkih štokavaca je u 99% slučajeva identična pravoslavnim štokavcima , a ta baština je naravno epska poezija koja je srpska.

Iz "nekog čudnog razloga" svi štokavci ma koje vere su guslali o srpskim vladarima,bitkama,junacima,...a o takvom čemu hrvatskom niko od njih pojma nije imao , osim možda dubrovačkih građanskih i plemićkih romantičara.
 
Nedostatak čitanja sa razumijevanjem je normalna stvar, koje niko nije lišen. Svi smo mi ponekad umorni, nekad dolazimo na forum pijani, isfrustrirani, seksualno naloženi, a po mnogo čemu što sam vidio, neki dolaze možda i pod dejstvom (drugih) narkotika. Dok su drugi od nas imali možda jednostavno samo loša dan, nesanicu, ili pate od disleksije (samo da navedem jedan od mogućih tjelesnih poremećaja). Ono što se očekuje od svakog da od sagovornika ne očekuje savršenstvo i uvažava da je, na kraju krajeva, ljudski i ponekad pogrešiti.

Nije ad hominem; ne napadam uopšte tebe, već ti upućujem kritiku na račun sopstvenog izražavanja, odnosno vrlo precizno, stvari koje si napisao.

Ценим да твој пријатељ Ламасу има Аспергеров синдром. Ламасу му је вероватно други налог, а заборавио сам како му се звао први. Сећам се да сам тај стари налог осим на Крстарици виђао и на хрватској википедији. Овде на Крстарици под тим старим налогом већ је држао предавање како је због аутизма натпросечно интелигентан и како су сви у дискусији са њим инфериорни. :roll:
 
Onda ja i dalje osporavam da se može otvoreno reći kako je hrvatska lingvistika u dominantnom diskursu tokom kasnog XIX stoljeća bila na stavoištu da se u Dubrovniku govori i vavijek govorilo srpski.

Pa dobro, ko iz tog perioda pored sumnjivog Jagica, je prohrvatski nastrojen sto se tice Dubrovnika? Mozemo da ih sve koloketivno stavimo na tas, ali da se ne lazemo ko je poznatiji hrvatski lingvisticar iz tog perioda od Notila i Jagica.
 
Pa dobro, ko iz tog perioda pored sumnjivog Jagica, je prohrvatski nastrojen sto se tice Dubrovnika? Mozemo da ih sve koloketivno stavimo na tas, ali da se ne lazemo ko je poznatiji hrvatski lingvisticar iz tog perioda od Notila i Jagica.

Postoje lingvisti, ne lingvističari.
U to doba, ne postoje ni lingvisti, nego filolozi (lingvistika počinje de Saussureom u doba 1. svj. rata).

Najvažniji hrvatski filolozi od 1850. do 1918. su: Antun Mažuranić, Bogoslav Šulek, Adolfo Veber-Tkalčević, Vatroslav Jagić, Fran Kurelac, Ivan Broz, Pero Budmani, Tomo Maretić, Mirko Divković, Armin Pavić, Marcel Kušar, Ivan Milčetić, August Musić, Milan Rešetar, Stjepan Ivšić, ..

Natko Nodilo nije bio filolog.
 
Ценим да твој пријатељ Ламасу има Аспергеров синдром. Ламасу му је вероватно други налог, а заборавио сам како му се звао први. Сећам се да сам тај стари налог осим на Крстарици виђао и на хрватској википедији. Овде на Крстарици под тим старим налогом већ је држао предавање како је због аутизма натпросечно интелигентан и како су сви у дискусији са њим инфериорни. :roll:

Zvao se Ateist. I ja sam posmislio da i Lamasu ima ASD ali mi se ne uklapa jer ipak donekle uspostavlja kontakt, a takođe brka č i ć što onaj mali iz Dubrovnika (Ateist, August Dominus na ustašopediji) ne čini (valjda, pošto je iz Dubrovnika).

- - - - - - - - - -

Natko Nodilo nije bio filolog.

Bio je neko mudo?

- - - - - - - - - -

Da vidimo jesi li što naučio: od kuda je taj Jagićev tekst ? On je ionako dio tvojih fantazama o uroti, pa bi red bio da znaš te zaplotnjake ...:kafa:

Ne postoji ni jedan Jagićev tekst u kojem Jagić "govori o neutemeljenosti tvrdnje da se hrvatski jezik zasniva na srpskom."
 
Ne postoji ni jedan Jagićev tekst u kojem Jagić "govori o neutemeljenosti tvrdnje da se hrvatski jezik zasniva na srpskom."

Što ti uopće znaš o Jagiću ? Njegova djela, tekstove, mišljenja,....
.
Ništa.

Što znaš o ranim i zrelim Jagićevim djelima ?
http://documents.tips/documents/vatroslav-jagic-iz-proslosti-hrvatskoga-jezika.html
http://documents.tips/documents/vatroslav-jagic-nas-pravopis.html



O njegovim zrelim djelima, kojima je utemeljio znanstvena izdanja Starih hrvatskih pisaca:
http://dizbi.hazu.hr/object/linked/c2o/94606?mr[1898]=a

20707b_5228966d079b5.jpg


O kritikama vukovaca kao Maretić i Iveković:
http://hrcak.srce.hr/file/55775
http://www.matica.hr/kolo/460/Vatroslav Jagić svjetlu svojih pisama Juliju Benešiću 1/

O suradnji na ozbiljnoj povijesti hrv. književnosti Drechslera-Vodnika:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Branko_Vodnik
https://archive.org/details/povijesthrvatske00vodn

1464749482


Dakle- ne znaš.
 
Poslednja izmena:
Što ti uopće znaš o Jagiću ? Njegova djela, tekstove, mišljenja,....
.
Ništa.

Što znaš o ranim i zrelim Jagićevim djelima ?
http://documents.tips/documents/vatroslav-jagic-iz-proslosti-hrvatskoga-jezika.html
http://documents.tips/documents/vatroslav-jagic-nas-pravopis.html

O njegovim zrelim djelima, kojima je utemeljio znanstvena izdanja Starih hrvatskih pisaca:
http://dizbi.hazu.hr/object/linked/c2o/94606?mr[1898]=a

O kritikama vukovaca kao Maretić i Iveković:
http://hrcak.srce.hr/file/55775
http://www.matica.hr/kolo/460/Vatroslav Jagić svjetlu svojih pisama Juliju Benešiću 1/

O suradnji na ozbiljnoj povijesti hrv. književnosti Drechslera-Vodnika:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Branko_Vodnik
https://archive.org/details/povijesthrvatske00vodn

Dakle- ne znaš.
Svašta. Ako si već toliko podetinjio - znam više od tebe, jer ti ne znaš u kojem uratku Jagić "govori o neutemeljenosti tvrdnje da se hrvatski jezik zasniva na srpskom", a ja znam da nema takvog uratka.
 
Ovde nije problem jezika i kako ga ko naziva već nasleđe onoga što je baština naroda.
Zato i postoje katolici-Srbi i oni koji će reći da je jezik Dubrovnika i katoličkih štokavaca srpski , jer narodna baština katoličkih štokavaca je u 99% slučajeva identična pravoslavnim štokavcima , a ta baština je naravno epska poezija koja je srpska.

Iz "nekog čudnog razloga" svi štokavci ma koje vere su guslali o srpskim vladarima,bitkama,junacima,...a o takvom čemu hrvatskom niko od njih pojma nije imao , osim možda dubrovačkih građanskih i plemićkih romantičara.

Vidiš, Srbi su dosta i Mađare opevavali, da ne pominjem Sibinjanin Janka, ali pomenuo bih "Bana Derenčića" (Imre Derencsényi). Ali ovi Hrvati, brate, kao da nisu postojali... :whistling:

- - - - - - - - - -

Ban Derenčić i njegova sestra Doroteja iz pesme o boju na Krbavskom polju idu među najtragičnije ličnosti ovoga doba. I istorijski posmatrana, bitka na Krbavskom polju (1493) predstavlja jedan od težih poraza koje su naši preci pretrpeli. „U njoj je izginuo cvet hrvatskog plemstva i 10000 vojnika (od 15000). Sam zapovednik hrvatske vojske, ban Mirko Derenčin, pao je u tursko ropstvo." Ubrzo posle ove bitke (1528) Turci su, osvojivši Krbavu i Liku, „osnovali lički turski sandžak, sa znatnim mestom Udbinom". Prema pesmi, od Turaka ponuđeno mu prijateljstvo uz uslov da pusti njihovu vojsku preko svoje zemlje ban Derenčić je gordo odbio i prihvatio borbu pod Udbinom. Poginuo je zbog svoje duge kose koju mu je u milošti odnegovala sestra Doroteja. Poginuo je i njegov sin Pavlić. Vratio se iz boja – zahvaljujući dobrom konju i noći – samo knez Perazović, Dorotejin verenik. Ali, uprljanog krvlju, prahom i znojem, zaručnica ga nije poznala:

,Dušo moja, mlada Dorotejo,
lipa sele Derenčića bana,
al' me, dušo, pripoznat ne moreš
radi lica potna, naprašena,
što posmidi prahom i olovom?
Ja sam, Dore draga, drago tvoje,
drago tvoje, Perazović kneže.
Al' ne luduj, draga dušo moja,
od Udbine da ti kažem glase!
Da su žive od gorice stine,
još bi žive stine popucale,
ma da ne bi sarce divojačko!"
Govorila mlada Doroteja:
,Al' ne luduj, Perazović-kneže!
Ja sam sele Derenčića bana,
u mene je sarce od junaka;
pri će puknut u gorici stine
neg' u mene sarce divojačko, –
ti mi kaži od Udbine glase:
al' je meni bratac poginuo,
al' je junak mejdan zadobio?"

A kad joj je knez rekao šta se dogodilo, „od tuge joj sarce raspuknulo, od žalosti čarnoj zemji pade". Kao što se vidi, to su situacije vrlo slične onima koje nalazimo u nekim pesmama o kosovskom boju.

Ali nesreću nisu donosili samo stranci. Ona je ležala i u našim ljudima, u njihovoj zakrvljenosti. Kako se tu mogla iskoreniti? Na to pitanje odgovara narodni pevač opisujući postupak ljube Anđelije u pesmi Dioba Jakšića.

Njoj je Dmitar – gnevan zato što mu je povređeno dostojanstvo – kratko naredio: „Otruj meni mog brata Bogdana". Protiv te zapovesti pobunilo se celo njeno biće. Ali kako da pomiri nesrećnu braću koja su se ljuto zavadila „oko vrana konja i sokola"? Oni su lako podelili očevinu, lako podelili državu, i to u doba koje nije bilo lako, u doba kad je turska sila sve rušila na svome putu, a posvađali su se „da oko šta, veće ni oko šta", – tako ih optužuje narodni pevač kroz govor zvezde Danice Mesecu. Kako takvu braću da pomiri Anđelija? Ona je sebičnost i nečoveštvo tukla širokogrudošću i čoveštvom. Nasula je rujna vina u „molitvenu čašu", pružila je Bogdanu i zaiskala: „Pokloni mi konja i sokola". Bogdan nije mogao to da joj odbije. Tako je zadobila pobedu nad Bogdanom i nad Dmitrom. Kad se Dmitar uveče vratio kući – posle svega što mu se u lovu dogodilo, posle pouke koju je čuo od ranjenog sokola: „Meni jeste bez krila mojega kano bratu jednom bez drugoga" – Anđelija ga je stvarno iscelila prostom i nadmoćnom ljudskom rečju: „Nijesam ti brata otrovala, veće sam te s bratom pomirila".

U kasnija vremena, kad bi se u nekom kraju hajdučka borba utišala i turski zulumi povećali, žalost za junacima kao što su Dojčin, Prijezda, Kajica, Oblačić Rade, Zmaj-despot izlivala se kroz reči Margite devojke:

Braćo moja, srpske vojevode,
kako biste, kako preminuste,
a kako li roblje ostaviste?
Roblje vaše sve tursko podnožje.

Sve njih odnela je turska poplava. Ali raja je nagonila čak i zvezde da o njima govore. U svetlosti deseterca oni su išli iz mesta u mesto, iz decenije u deceniju, od naraštaja naraštaju, useljavali se u nova pokolenja i kroz njih nastavljali veliku borbu za slobodu.
 
Svašta. Ako si već toliko podetinjio - znam više od tebe, jer ti ne znaš u kojem uratku Jagić "govori o neutemeljenosti tvrdnje da se hrvatski jezik zasniva na srpskom", a ja znam da nema takvog uratka.

Ma ne znaš ništa.
»...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, da su Hrvati uzeli Srbima jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik«.

Vatroslav Jagić, ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog književnog jezika«, Archiv für Slawische Philologie, 1900., prevedeno na hrvatski i otisnuto u: Vatroslav Jagić:Izabrani kraći spisi:Uredio i članke sa stranih jezika preveo Mihovil Kombol, Zagreb, MH, 1948.

20140422195721.jpg.768x0px.jpg
 
Poslednja izmena:
Ma ne znaš ništa.

»...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, da su Hrvati uzeli Srbima jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik«.
Vatroslav Jagić, ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog književnog jezika«, Archiv für Slawische Philologie, 1900., prevedeno na hrvatski i otisnuto u: Vatroslav Jagić:Izabrani kraći spisi:Uredio i članke sa stranih jezika preveo Mihovil Kombol, Zagreb, MH, 1948.


Čovek lepo poredi

književna štokavština : srpski jezik.

ter zaključuje da je pod uticajem Vuka postala malo više narodna štokavština.

:rotf:
 

Back
Top