U tom casu sto dvadeset mrtvih dusa stustilo se na njih sa cikom i urlanjem. On je potegao mac, ali su nju rastrgli cupajuci joj komad po komad zivoga mesa sve dok se njeni krici nisu pretvorili u iste onakve krike kakve su ispustali mrtvi i dok se nije i ona sama pridruzila prozdiranju jos nepojedinih delova sopstvenog tela.
......................
Bludeo je po sceni oko zgarista  i ostataka vecere sve dok neko nevidljiv nije podigao sa zemlje njegov ogrtac i ogrnuo se njime. Prazni ogrtac mu je prisao i  oslovio ga njenim glasom.
On ju je zagrlio prestrasen, ali pod krznom  i na dnu glasa nije mogao videti nista sem purpurne postave plasta.
-	Kazi mi- rekao je stezuci je u narucju- cini mi se da mi se pre hiljadu godina dogodila ovde neka uzasna stvar. Neko je bio rastrgnut i prozderan i krv jos uvek lezi po zemlji. Ne znam da li se to stvarno dogodilo, ili ne, i kada? Koga su pojeli? Mene ili tebe?
-	Nije ti se nista desilo, nisu tebe rastrgli- uzvratila je ona-. – I bilo je malocas, a ne pre hiljadu godina.
-	Ali, ja te ne vidim, ko je od nas dvoje mrtav?
-	Ne vidis me, mladicu, zato sto zivi ne mogu videti mrtve. Samo mi mozes cuti glas. Sto se mene pak tice, ja ne znam ko si ti i ne mogu te poznati dok ne okusim kap tvoje krvi. Ali te vidim, umiri se, lepo te vidim. I znam da si ziv.
-	Ali!- kriknu tada on- to sam ja, zar me ne poznajes, malocas, ako je to bilo malocas, ljubila si me.
-	Kakva je razlika malocas ili pre hiljadu godina, sada kada je ovako kako je?
Na te reci izvadi noz, priblizi prst mestu za koje je mislio da sadrzi nevidljive usne njegove zene i poreza se.
Kap krvi zamirisa, ali ne pada na kamen, jer je ona zudno docekala usnama. Kriknu prepoznavsi ga i rastrze ga kao strvinu pijuci zudno njegovu krv i bacajuci kosti u gledaliste, odakle su navirali ostali.