Kad Jelena Anžujska spominje Srbe, Latine, Arbanase i Vlahe ona sasvim jasno govori o četiri identiteta u Zeti pred kraj XIII vijeka. Naravno da ovdje nije riječ o nacionalnim identitetima - nacionalnih identiteta i nema u srednjem vijeku u onom smislu u kojem se javljaju u XIX vijeku. Ali pričati priču kao su ovdje Srbi i Arbanasi spomenuti u jednom etničkom kontekstu, a Latini i Vlasi u nekom statusnom je neozbiljno. Naravno da su Latini od sredine XIII vijeka u Nemanjićkoj državi rimokatolici, a jasno je i da oni nisu shvatani kao Srbi - kada car Dušan proda Ston Dubrovčanima on traži da tamo ostane "srpski pop" da poje, a u svom zakoniku on rimokatoličku vjeru imenuje kao "latinsku jeres".
Ti si sad naveo konkretan dokument, ja sam govorio o značenjima izraza "Latin" i "Vlah" uopšte. Vlaha ima i danas, u Srbiji, Makedoniji, Grčkoj, Hrvatskoj, ali to su sve različite etničke skupine, nije jedan narod. Ne spočitavaj mi nešto što nisam rekao, jer nisam "pričao takvu priču ".
Pa ako želiš spomene crnogorske nacije prije 1918. godine a ne naroda evo ti par njih:
Mustafa, islamizirani Petar Ćuda, sin Radovanov, iz Paštrovića, pojavljuje se u sudsko-notarskim spisima od 8. oktobra 1522. kao ''čovjek crnogorske nacije'' (Latinski dokumenti iz sudsko-notarskih spisa Državnoga arhiva u Kotoru, XXXV, str. 37, od 8. 10. 1522). Petar D. Šerović o njemu piše studiju Ko je i odakle bio Mustafa ''čovjek crnogorske nacije'' (Istorijski zapisi, god. XIV, knj. XVIII, sv. 3, Titograd, 1961, 496-499).;
U izvornoj darovnici - gramati ruskoga cara Petra Velikoga Prvog od 9. 7. 1715. Danilu Petroviću tri puta se navodi ''montenegrinska nacija'' i ''nacija montenegrinska'' (na originalnoj gramati je potpisan državni kancelar grof Gavrilo Golovkin, a s originalne gramate posvjedočio potkancelar Leontije Pljančukov; objavio je akademik dr prof. B. Šekularac i u Lučindanu br. 2, Cetinje, 1999).;
Na jednoj sablji iz 1766, koja se čuva u Državnom muziju na Cetinju, izgravirano je: ''Sie nož Joka Radonjića, guvernera vse crnogorske nacije'';
U Njegoševom Ugovoru o prodaji Maina, od 12/14. oktobra 1837. izričito navodi i Naciju Crnogorsku. Također, i u Ugovoru o prodaji manastijera Stanjevići, od 6. maja 1839. ističe “Naciju Crnogorsku i istu Naciju, svakijem pravom javnijem...”;
Petar II Petrović Njegoš se u službenijem dokumentima Vladikata narodnosno i nacionalno iskazivao kao Crnogorac. Svojeručno potpisuje pasaporte svojim sunarodnicima i upisuje im narodnost Crnogorac;
Kralj Nikola u pismu premijeru Klemansou od 26. 08. 1918. piše: ''Crnogorsko pitanje nije dinastičko, no načelno pitanje male nacije i naroda'';
Njegov sin princ Petar Petrović je pisao u Rimskoj Tribuni 31. 5. 1918.: ''Crna Gora postoji kao kolektivna ličnost, kao nacija'';
Negodujući na uništenje crnogorske države 1918, Jovan Popović piše da se ''nad crnogorskom nacijom vrši internacionalna nepravda'', da je ''još u davnoj prošlosti crnogorska nacija umjela svojijem sopstvenim silama boriti se protiv jedne velike carevine i osnovati svoju nacionalnu državu – mnogo prije no svi ostali narodi Balkana... I tako crnogorska nacija ima istorijsku prošlost stariju za četiri vijeka od srpske'' (Jovan Popović, Pogled na crnogorsko pitanje, Memorandum podnešen na Konferenciji mira u Parizu, u ime Saveza slobodnih Crnogoraca, na francuskom, kao brošura KCŠ - Neji kod Pariza, 1919).
Naravno u ovih par spomnena nacije, pogotovo onih starijih, ne radi se o naciji u modernom smislu - ali zar misliš da ovi spomeni crnogorske nacije i crnogorskog naroda ne kazuju da je posebnost Crnogoraca zahvaljujući sopstvenoj državi prepoznavana još odavno, iako tada sigurno još nisu izrasli u posebnu naciju u modernom smislu. I ako treba još citata nema problema.
Neko drugi je govorio o pomenima crnogorske nacije pre 1918, ja to nisam tražio, a ni ne zanima me.
Ali ću ti odgovoriti i na to, koliko da ne manipulišeš s tim podacima (mada ti to ne radiš iz loše namere, kao što rade oni koji su izvukli te "dokaze"). Mada sam ti neke stvari objasnio i ti nisi ništa komentarisao. Objasnio sam ti upotrebu izraza "narod" u konkretnom slučaju, a sad da prozborim koju i o "naciji", takođe u ovom konkretnom slučaju. Neću da govorim koja sva značenja ima (ko želi nek čita različite definicije).
Uopšteno govoreći, pre svega, treba čitati izvornike i treba imati u vidu na kom jeziku su napisani, u kom kontekstu, tj. okolnostim i treba biti obazriv sa terminima. Treba obratiti pažnju i na prevod.
Prvi izvor koji pominješ je na latinskom ili venecijanskom. Nalazi se u Kotoru, koji je tada bio pod Mletačkom. Pojam "nacija" izvorno potiče od latinske reči "natio, nationis" što znači "zemlja", "regija" ili "narod". I tu tvoj "argument" pada u vodu. Jedan savremeni primer. U pasošu Republike Srbije gde piše državljanstvo: srpsko, ta se reč na engleski prevodi kao "nationality", što bi kod nas bilo "nacionalnost", a državljanstvo je, zapravo "citizenship".
Gramata ruskog cara, predstavlja priznanje dinastije Petrović-Njegoš, i uspostavljanje političkih odnosa između Rusije i Crne Gore. Vladiki Danilu su uručene dve gramate, zapravo: jednom gramatom se odaje priznanje Crnogorcima za savezništvo u ratu s Turcima, a drugom se određuje stalna novčana pomoć Cetinjskom manastiru. Niti se tu pominje crnogorska nacija u tom konteskstu, a još manje je to njeno priznanje.
Ugovoru o prodaji manastijera Stanjevići, od 6. maja 1839. je pisan na italijanskom i preveden na srpski. U izvorniku doslovno piše "
nazione del Montenero o qualunque livello pubblico o privato...". Dakle, piše "
narod Crne Gore" (
srpski, naravno), a ne piše "nazione montenegrina" (crnogorska nacija), niti "Montenegrini" (Crnogorci), mada ni to ne bi promenilo ništa.
To nisu pomeni "crnogrske nacije", a posebnost Crnogoraca svakako postoji, zato što su imali državnost i na osnovu te državnosti se i identifikuju. Uostalom i ime "Crnogorci" potiče od "Crne Gore".
I ne mogu sad toliko vremena da trošim da bih odgovarao na sve, samo ti savetujem da, ako te zanima, izvore sam proučavaš, ali, svejedno, nećeš moći da pronađeš ništa što će moći da negira činjenicu da su Crnogorci srpskog porekla. Mislim da nema potrebe da se povodiš za novo-dukljanskim baljezgarijama i nebulozama, pošto si to sve preuzeo od njih i to baš tako kako oni izvlače iz konteksta i netačno prevode. Mislim da si pametniji od njih, dovoljno je da budeš Crnogorac i ne negiraš srpsko poreklo Crnograca.
I kada relativizuješ pojam crnogorski narod, hajde da ja probam da relativizujem pojam slavjanoserpski narod - da vidimo šta kaže Vasilije: "... kako bi s narodom našim crnogorskim i drugi
slavenosrpski narodi ..."
Znači "slavenoserpski narodi"? Koji su to "slavjanoserpski narodi"? Evo ti odgovora u Magaraševičevom "Serbske letopisi" iz 1825. godine:
Isti kao i oni "crnogorski narodi", koje sam ti naveo u prethodnom postu - oblasti ili plemena. "Slavjano-serbski narodi" su isto to što i "crnogorski narodi", kako tada, tako i danas: Srbijanci-mada mi ne koristimo taj izraz (koje bi isto mogli da izdelimo), Bosanci, Crnogorci, Dalmatinci itd. Dakle, regionalni identiteti ili plemena, uslovno rečeno.
A kako je recimo Petar II Petrović Njegoš shvatao pojam ''slavenoserbi'' svjedoči i njegovo pismo Milošu Obrenoviću, iz 1848. godine, kojim ga je kudio što uvodi neke nove ortografske znake u crnogorsku knjigopečatnju: ''Poradi mene bila bi neograničena radost da bismo svi Slavenoserbi učinjeli među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a osobito Srbi i Crnogorci ''.
Jovan Stefanov Balević (Bratonožić) "Kratak istorijsko-geografski opis Crne Gore" (1757):
"Stanovnici Crne Gore su svi slaveno-srpskoga naroda i pravoslavno-istočnog blagočastljivog ispovedanija. I koliko su neumešni u raznim veštinama, a to je zbog toga što nemaju škola, po prirodi su sposobni, naročito sa oružjem."
"Crnogorci - razne provincije i pogranične slavenosrpske narode - k sebi ubrajaju: Kuče, Bratonožiće, Donje i Gornje Vasojeviće, Pipere, Rovčane, Moračane, Bjelopavliće, pravoslavce srpskoga naroda a u stvari turske podanike. Na isti način oni k sebi ubrajaju i katolike: Hote, Klimente, Grude, Tuze, Škrivale, Huze, Malteze, Kastrate i ostale, koji po svom broju nadmašuju Crnogorce."
"Pomenuti narodi većim delom se nalaze u Eparhiji preosvećenih mitropolita Crnogorskih i potčinjeni su upravi njihove Praoslavne istočne crkve."
"U Crnoj Gori nema nikakve svetovne uprave i poretka iako se sadašnji arhiepiskop Vasilije stara da ih uvede. Najveći njihov junak, opštepoznat, prvi je i postaje predvodnik protiv neprijatelja iako u Crnoj Gori ima dovoljno starih slavenosrpskih plemenitih porodica, koje zajedno sa ostalim Crnogorcima hrabro vrše vojnu službu."
Evo ti ih na slavjano-serbski "narodi". Šta reći na ovo?
Njegoš ga je shvatao kao svaki pravi i veliki
Srbin. Njegovo srpstvo jedan od najuzvišenijih izraza srpstva.
Može ta dukljansko-montenegrinska "bratija" u Crnoj Gori da prevrće sva moguća dokumenta i izvlači sve što se može izvući (iz šireg konteksta, uglavnom), ali neće moći da dokaže to što želi. Ne može se dokazivati, ono što je dokazano. A činjenice su sledeće:
Danas, postoje i
Crnogorci kao
narod, koji se ne osećaju kao Srbi, što je njihov doživljaj i njihovo pravo. Njihovo etničko, narodnosno
poreklo je
srpsko. I što se mene tiče, tu je kraj priče.
Crnogorci su oduvek bili Srbi.