Neko je pitao da li sam mislio na "silikonsku dolinu" ? Nisam, mislio sam na kafice svuda po gradu.
Nego, davne ' 97 odlucim se aktivirati, naci devojku po svaku cenu. Kritikovali me moji da sam pasivan, bla truc, a i videh da moram da promenim pristup jer nije bilo efekta. Eh, bilo je to vreme protesta 96/97. Startovao sam na ulici, prodavnici, a najkomotnije je bilo u gradskom prevozu ! I naravno, bilo je najrazlicitijih reakcija devojaka. Od onih koje bi uz vrisku pobegle na moje "dobro vece, dozvoli da se predstavim ..."
do onih koje bi se opusteno upustale u razgovor.
Nazalost, nisam stupio u vezu sto zahvaljujuci svom neiskustvu, sto cinjenici da je mobilni tad bio raritet, a nijedna devojka nije imala hrabrosti da mi ostavi br telefona posle 5-15 min razgovora ma koliko se trudio da pokazem da sam normalan. Isto tako, nijedna kojoj sam ostavio svoj broj nije imala hrabrosti da me pozove. Jesu zvale, ali su spustale slusku ne rekavsi nista ...
U pocetku sam se nervirao, ali vremenom je postalo izuzetno zabavno! Mislim da se nikad nisam tako dobro zabavljao kao tad ... Bio sam reziser, scenarista i glavni glumac..
Iako nisam postigao krajnji cilj, uspevao sam da kod njih izazovem zeljene reakcije sto me je hranilo samopouzdanjem i motivisalo da se "igram" i dalje. A na facama se sve lepo vidi ...
Ko zna kako bi se se igra zavrsila, tj. da li bih "ulovio nesto" da me nije, onako zagorelog, smotala koleginica sa faksa ...
I sto bi rekla jedna moja rodjaka na opasku moje tetke da sam ja lovac
"Nije on lovac, on je lovina ! "