PISMO PRINCEZE...

Jurim kao sto u hladu sumskom juri bizam
koji je pomahnitao od svoje sopstvene vonje.

Noc je kao u polovini moja, vetric poduhuje s juga.

Idem i gubim svoj put; trazim sto ne mogu
postici, a postizem sto ne trazim.

Iz mog srca izvire i igra slika moje sopstvene
ceznje.

Svetla pojava se rasplinjuje.

Pokusavam da je zadrzim, ali mi izmice i zavodi
me.

Trazim sto ne mogu postici, a postizem sto
ne trazim.
 
Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja,vec
bi se pretvorile u vetar. Kad bi potoci ovako
umeli da vole, kao ja, vec bi postali okeani.

Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, vec
bi postali beskonacnost. Kad bi vreme ovako
umelo da voli, kao ja, vec bi se pretvorili u
vecnost.

Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, vec
davno bi bila zvezda.
 
U meni toplota i slatki bol
su gnezdo svili,
srce kroz grlo hoce da iskoci,
jer mi nismo...mi jesmo...MI bili.
Otisak tvoga kljuca,
znam da otvorice vrata,
i ispunices glavu, srce, pluca...
Ali ti ne dam iz inata,
da otrgnes pogled, misli,
brojis sekunde...slusas kuckanje sata...
I kao kazaljka sklapas se preko mene,
kao sto velika malenu cuva,
za minut, ne dva, za vecnosti snene...
U pozadini negde truba duva,
od svitanja do povecerja,
do ludih pijanih noci.
Nosis me kroz praskozorja...
kroz bespuca ludih snova...znam da ces opet meni doci.
Strah se u meni skrio,
u pola otkucaja stao je damar,
okrecem obraz da drugi dan docekam,
da boli me kao samar...
Dah mi srce presece,
bori se negde visoko u grudima,
i krv je stala u venama...kljuca...pece...
a ja se slivam u more medju ljudima.
Oci su moje prazne tebe,
prazne snova, mastanja, zelja,
lutam da izgubim sebe,
jedinog vernog prijatelja.
Koracamo u istom smeru,
sustizemo se i opet gubimo,
i kao boje u paunovom peru,
iz sata u sat, kao velika i mala, mi se ljubimo.
Golicas me bez pardona,
kikocemo se, grlis me snenu,
zatvorenih ociju osluskujes smeh,
u meni vidis mene...a dodirom budis Zenu...
 
Bezi cudo

I tragovi nam se ujedaju
Ujedaju za nama u prasini
Nismo mi jedno za drugo

Stamen hladan kroz tebe gledam
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj
Nista nema od igre

Kud smo krpice pomesali

Vrati mi ih sta ces s njima
Uludo ti na ramenima blede
Vrati mi ih u nigdinu svoju bezi

Bezi cudo od cuda

Gde su ti oci
I ovamo je cudo

 
...2002...trcali smo da uhvatimo tramvaj, koji po obicaju iskace iz voznog reda ili je vozni red odudarao od tramvaja, nije ni bitno, kisa je padala ona sitna, koja drhti i danima se posle otresa sa lisca i grana po celom beogradu vlada guzva onih predpraznicnih dana kada najradije ne bih koristila javni prevoz ali tog dana mi nista nije smetalo, gledala sam te kapi kise na njegovoj kosi, stajao je ispred mene u tremvaju, licile su mi na neke svilene bube koje upravo pustaju svoje niti po nekom drvecu i hvataju kao u paukovu mrezu sve zvuke ovoga grada kao da mi se nanose u lice i govore hajde ucini nesto, a ni ja ni on ne smemo da ucino prvi korak, stanica, izlazimo, magija se prekida, buka, bare, i dopustili smo da nas proguta noc...2003...opet kapi, ovog puta na tvojim ledima, gledam i kako se kao u nekom fliperu dodiruju, odudaraju jedna od druge, neke sitnije neke krupnije pa se sliju u reku i nestanu u vodi u kadi, sedis ispred mene, para svuda, uzivam, bili smo bas deca, bilo nam je lepo zajdeno mada nismo znali sta zapravo zelimo, sta da radimo jedno s drugim, imitirali smo oktopode i rakove, morkse konjice i zvezde, podmornice i alge, sve sto nam je pamo na pamet pokusavali smo da imitiramo, nekad pomocu ruku se dalo lako prepoznati o cemu je rec nekad je moralo da bude i zvucnih efekata, golicala sam te dok ne bi zapretio da ces izaci iz kade...2004...usukam se u tvoje reci i pokrete, pod jastuk stavim pregrst tvojih osmeha, u srce usijem tvoja obecanja, pokrijem se tvojim mailovima i krecem u snove kao u pohod da te bar kroz njih na casak posetim i to posaljem ti miris trave posle kise odavde preko istocnog vetra da dode do tebe a on ce cekati dok ne zaspis na tvom balkonu, cekace u prikrajku i oduprece se drugim zavodljivim vetrovima i bice brzi od drugih i kad budes utonuo u san prodrece kroz sve pore kuce i kao najbolji pas prepoznace te po vecitom mirisu nivee i ogrnuti te kao plast i tada ces sanjati onaj miris trave posle kise i smejaces se u snu setivsi se...jedva cekam da te vidim...
 
U narucju me drzis cvrsto...
Tako sam cudno snena,
bez misli, bez zelja, bez secanja...
Tebi sam skroz opustena.

I ne secam se tvog imena.
Bese li ljubav, zudnja ili strast?
Tiho, kao mesecava mena,
duh i telo previru za vlast.

Skroz protivno je prirodi,
dani su kraci, a duzaju u meni...sve duzi,
i osecam tvoje ruke na sebi,
al' ne vidim ih...trazim...dokle pogled moze da se pruzi...

I opet sam savim opijena snom,
u meni se svaki otpor slama,
pogleda krotkog, kao pred krstom...
Izgubljena u osecaju tom,
kao kad vatrom svetli svetlo i vatrom se mraci tama...
U narucju me drzis cvrsto...
 
anah:
...2002...trcali smo da uhvatimo tramvaj, koji po obicaju iskace iz voznog reda ili je vozni red odudarao od tramvaja, nije ni bitno, kisa je padala ona sitna, koja drhti i danima se posle otresa sa lisca i grana po celom beogradu vlada guzva onih predpraznicnih dana kada najradije ne bih koristila javni prevoz ali tog dana mi nista nije smetalo, gledala sam te kapi kise na njegovoj kosi, stajao je ispred mene u tremvaju, licile su mi na neke svilene bube koje upravo pustaju svoje niti po nekom drvecu i hvataju kao u paukovu mrezu sve zvuke ovoga grada kao da mi se nanose u lice i govore hajde ucini nesto, a ni ja ni on ne smemo da ucino prvi korak, stanica, izlazimo, magija se prekida, buka, bare, i dopustili smo da nas proguta noc...2003...opet kapi, ovog puta na tvojim ledima, gledam i kako se kao u nekom fliperu dodiruju, odudaraju jedna od druge, neke sitnije neke krupnije pa se sliju u reku i nestanu u vodi u kadi, sedis ispred mene, para svuda, uzivam, bili smo bas deca, bilo nam je lepo zajdeno mada nismo znali sta zapravo zelimo, sta da radimo jedno s drugim, imitirali smo oktopode i rakove, morkse konjice i zvezde, podmornice i alge, sve sto nam je pamo na pamet pokusavali smo da imitiramo, nekad pomocu ruku se dalo lako prepoznati o cemu je rec nekad je moralo da bude i zvucnih efekata, golicala sam te dok ne bi zapretio da ces izaci iz kade...2004...usukam se u tvoje reci i pokrete, pod jastuk stavim pregrst tvojih osmeha, u srce usijem tvoja obecanja, pokrijem se tvojim mailovima i krecem u snove kao u pohod da te bar kroz njih na casak posetim i to posaljem ti miris trave posle kise odavde preko istocnog vetra da dode do tebe a on ce cekati dok ne zaspis na tvom balkonu, cekace u prikrajku i oduprece se drugim zavodljivim vetrovima i bice brzi od drugih i kad budes utonuo u san prodrece kroz sve pore kuce i kao najbolji pas prepoznace te po vecitom mirisu nivee i ogrnuti te kao plast i tada ces sanjati onaj miris trave posle kise i smejaces se u snu setivsi se...jedva cekam da te vidim...
...Slatko. Setio sam se sna - nije licilo na san, a ipak...
...Smejao se nisam. Osmehnuo...mozda...jedva...
...Čekam...
 
Zrna su moja zubima njenim slična,
ko njene grudi plodovi su moji.
NAJLEPŠE sam stablo u vrtu,
i takvo jesam u svako doba.

Dragana sa dragim dolazi u moj hlad,
kad se vinom opiju,
kad su namazani uljem mirisnim.

Sva stabla opadaju, sem mene, u vrtu,
a dvanaest meseci ja trajem.

Uspravno stojim i kad mi opada cvet,
novi cvetovi već su u meni.

Pravo izmedj stabala, ne želim
da me smatraju nevažnim.
Inače, neću više da ćutim o njima,
i odbiću da ih sakrivam.

Za GREH će saznati, draga biće KAŽNJENA,
neće više naći strukove lotosa,
pupoljke, cveće i mirise,
nakit ovoga dana radosnog.

Pronadji venjak, dobro sakriven,
Evo ga, njega sad zagrli!

Provedi dan ceo i noć s njim,

Pod mojim lišćem što ga skriva.
 
A DOLE U BASTI...
(...sred hlada jasmina, s' ibrikom...:lol:)

Htela sam da budem Ruza,
najlepsi cvet od sveg cveca,
al' onda ugledah sluzavog puza,
kako me balavi...i utihnu moja sreca. :lol:

Htela sam da budem Magnolija,
da plenim purpurom cvetova,
al' onda crv sumnje proklija,
kako cu ja medj' tih golih grana spletova ? :twisted:

Htela sam da budem Carevo oko,
i Lepi covek i Lepa Kata,
al' zamislih se duboko,
zar tudja ruka bokore moje da hvata ? :shock:

I umorih se od sveg tog htenja,
od pcela i golicanja nestasnih mrava,
ma tako mi postenja :lol:
pomislih da najlepse je biti trava.

Pa kad se u hladu nekog senika,
u senci poljupci, tajnih ljubavnika, spuste
ja zatvorim oci i ne virim...
Ali u vlati stvori se slika,
idile sred maste te puste,
i kao polje, kao planinska livada ja se sirim...

...Da postelju udobnu sacinim,
i ogrnem ih mirisom poljskog cveca,
i da ih nestasno bockam...
Ali preplavi me sreca...

...tek...

...Kad TI dodjes, i umoran legnes na travu,
i sakrijes sunce medj' trepavicama svojim gustim,
medj' grudi, medj' moja bedra, meko naslonis glavu,
i lagano ti, kao dasak vetra, na oke poljubac spustim...:wink:
 
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -


Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa
Tamo, gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,


Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi t'jelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,


Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna
Niti mari, draga, da stihove pise.
 
Budim je zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog izmedju prstiju
Budim je zbog reci koje peku grlo
Volim je usima treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
Zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih reci trgova budim je
Zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
Budim je zbog ove nase planete koja ce mozda
Biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
Kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih je deo zore
Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
Sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
Ta zena sa rukama deteta koju volim
To dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
Uzalud uzalud uzalud uzalud
Je budim
Jer ce se probuditi drukcija i nova
Uzalud je budim
Jer njena usta nece moci da joj kazu
Uzalud je budim
Ti znas voda protice ali ne kaze nista
Uzalud je budim
Treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku
 
Evo me noćas pred tobom...
Gola
Gola k'o nebo?
Malo je nebo za taj svemir
koji nam dahom, od duše... svijam
Gola k'o zemlja?
Tesna je zemlja za moje korake
tebi što hodom u susretanje... zbiram

Gola k’o vetar
... košulju ti šijem i rašivam
Gola k’o mesec
... u srpu te ljuljam
Gola k’o vreme
... ljubav odbrojavam
Gola k’o iskon
... beskrajem te srećem
Gola k’o istina
... iskrenošću ti hodim

Evo me noćas pred tobom...
Čista
Svice po meni milodušno kitiš
Njima me gordiš i uzvisuješ
Tkaš mi od milja put čistu, meku
... toplu i belu
Ne umem... ni jednu pesmu ne krenem
dok golemo te u sebi ne pomenem
 
Ne osvrci se. Velika se tajna
iza tebe odigrava. Ptice gnjiju
visoko nad tvojom glavom dok beskrajna
patnja zri u plodu i otrovne kise liju.

Zvezdama ranjen u snu lutas . Sjajna
ona ide tvojim tragom, al’ od sviju
jedini je ne smes videti. O sjaj
na tebe njen dok pada nek je i sakriju

ti ces naci ulaz dva mutna psa gde stoje.
Spavaj, zlu je vreme.Zauvek si proklet.
Zlo je u srcu . Mrtvi ako postoje
Proglasice te zivim. Eto to je
taj iza cijih ledja nasta svet
ko vecita zavera i tuzan zaokret.
 
akordi nekih snova...
setila sam se kako ti odavno nisam pisala pisma, ona na papiru, ne mailove i ne gomile razglednica koje bi se mogle protumaciti kao pismo, ne nego bas ona pisma, za koja se raspitujes kod postara, da nije mozda slucajno zaboravio pismo, koja su imala tu i tamo nesto prezvrljano i to tako dobro da se nije moglo ni naslutiti sta je prethodno bilo napisano, ona gde si po rukopisu mogao da protumacis da li zurim ili sam nervozna, da li opet pisem u vozu pa rukopis odskace od linije kao note, ili neke druge note, mala muzika nasih nedosanjih snova, nedorecenih slatkih zelja, svega onoga sto bismo zeleli da se kad tad ostvari, samo vremena zajednckog nema dovoljno, jure nas neke tisine, pokrivaju svaku stopu i pomalo bezbojne, sklapaju nam korake odavde dovde, i vreme se deli na pre i posle videnja, i godisnja doba se smenjuju a nama nikad dosta, obecanja sipaju sa obe strane kao kisa ovih dana sto se sliva pa nikako da stane, pa mi se cini da ovome nema kraja, da cemo uvek sanjati neke snove koji se nece ostvariti, da ce lezati tamo negde, pustajuci od sebe zvuke kao iz nekog velikog cupa punog maslinovog ulja, mirise, lepo ga je koristi ali nikad se nece pojesti, pa i zivot ce nam proci pokusavajuci, slutim a strah me da lagano bez ikakave najave i mozda u pocetku i nesvesno ne krenemo da sanjamo neke razlicite melodije, neke koje su tu i koje se mogu u trenu izvesti, neke lako dostupne, koje se mogu odzvizdati, da ja pri tom ne ostanem na violisnkom kljucu dok ti lebdis vec pored nekog akorda na petoj liniji smeseci se nekim neuhvatljivim osmehom, a mozda, samo mozda lebdimo vec svako na svom akordu, tako slicnim da i ne vidimo razliku a opet tako dalekim da ne mogu da budu zajendo, c i d mol ipak nikad nece biti isto, za sada jos uvek nekako, pomalo nesigurno stojimo jednom nogom na onom drugom akordu, koliko da ga ne izgubimo iz vida, do nekog novog dana, meseca, do nekog novog videnja, lepo sanjaj carobnjaku
 
anah:
akordi nekih snova...
setila sam se kako ti odavno nisam pisala pisma, ona na papiru, ne mailove i ne gomile razglednica koje bi se mogle protumaciti kao pismo, ne nego bas ona pisma, za koja se raspitujes kod postara, da nije mozda slucajno zaboravio pismo, koja su imala tu i tamo nesto prezvrljano i to tako dobro da se nije moglo ni naslutiti sta je prethodno bilo napisano, ona gde si po rukopisu mogao da protumacis da li zurim ili sam nervozna, da li opet pisem u vozu pa rukopis odskace od linije kao note, ili neke druge note, mala muzika nasih nedosanjih snova, nedorecenih slatkih zelja, svega onoga sto bismo zeleli da se kad tad ostvari, samo vremena zajednckog nema dovoljno, jure nas neke tisine, pokrivaju svaku stopu i pomalo bezbojne, sklapaju nam korake odavde dovde, i vreme se deli na pre i posle videnja, i godisnja doba se smenjuju a nama nikad dosta, obecanja sipaju sa obe strane kao kisa ovih dana sto se sliva pa nikako da stane, pa mi se cini da ovome nema kraja, da cemo uvek sanjati neke snove koji se nece ostvariti, da ce lezati tamo negde, pustajuci od sebe zvuke kao iz nekog velikog cupa punog maslinovog ulja, mirise, lepo ga je koristi ali nikad se nece pojesti, pa i zivot ce nam proci pokusavajuci, slutim a strah me da lagano bez ikakave najave i mozda u pocetku i nesvesno ne krenemo da sanjamo neke razlicite melodije, neke koje su tu i koje se mogu u trenu izvesti, neke lako dostupne, koje se mogu odzvizdati, da ja pri tom ne ostanem na violisnkom kljucu dok ti lebdis vec pored nekog akorda na petoj liniji smeseci se nekim neuhvatljivim osmehom, a mozda, samo mozda lebdimo vec svako na svom akordu, tako slicnim da i ne vidimo razliku a opet tako dalekim da ne mogu da budu zajendo, c i d mol ipak nikad nece biti isto, za sada jos uvek nekako, pomalo nesigurno stojimo jednom nogom na onom drugom akordu, koliko da ga ne izgubimo iz vida, do nekog novog dana, meseca, do nekog novog videnja, lepo sanjaj carobnjaku
...Dobio na dar...Letim prostranstvima...Neki stari akord odjekuje, odjekuje, odjekuje...Slovenska dusha...Daleko je sunce...Ruska literatura...Generacijo moja...Ljubavnice...Jos uvek se sa Meseca golim okom vidi jedan zid. Velicanstven...
 
Omen:
Evo me noćas pred tobom...
Gola
Gola k'o nebo?
Malo je nebo za taj svemir
koji nam dahom, od duše... svijam
Gola k'o zemlja?
Tesna je zemlja za moje korake
tebi što hodom u susretanje... zbiram

Gola k’o vetar
... košulju ti šijem i rašivam
Gola k’o mesec
... u srpu te ljuljam
Gola k’o vreme
... ljubav odbrojavam
Gola k’o iskon
... beskrajem te srećem
Gola k’o istina
... iskrenošću ti hodim

Evo me noćas pred tobom...
Čista
Svice po meni milodušno kitiš
Njima me gordiš i uzvisuješ
Tkaš mi od milja put čistu, meku
... toplu i belu
Ne umem... ni jednu pesmu ne krenem
dok golemo te u sebi ne pomenem

Mocno!!! Jaooo..BRE.. AAAAAA!
 
Seme na nepcima.
Na vršcima prstiju.
Pred crkvom. U žutom kolaču.
Eksplozivnom.
Moram da te proteram.
Iz zemljinih nedara. Pred vihorom.
Kroz gvozdenu cev.
Unutrašnja pravilnost organizma.
Zglob.
Na krugu. Ulaziš u oko.
U semevod.
Pleteš sudbinu. Za sekundu.
 
Idem medju cvece da se opijem. Nas je tri
druga: ja, moja senka i nad nama srebrni Mesec.
Mesec ne zna da pije, a moja senka nikad ne
ozedni.
Kad pevam , Mesec me slusa; kad poigram, moja
senka igra sa mnom.
Posle veselja gosti se razilaze.
Mi ne znamo tugu rastajanja. Kad se vracam,
Mesec ide sa mnom, a senka me moja prati.

 
kojote:
Seme na nepcima.
Na vršcima prstiju.
Pred crkvom. U žutom kolaču.
Eksplozivnom.
Moram da te proteram.
Iz zemljinih nedara. Pred vihorom.
Kroz gvozdenu cev.
Unutrašnja pravilnost organizma.
Zglob.
Na krugu. Ulaziš u oko.
U semevod.
Pleteš sudbinu. Za sekundu.

KRST U KRUGU

Osecam secivo
Zariveno u otvrdlu koru hleba.
Krst u krugu,
Jos se secas.
Osecam vino kako se sliva niz obraze
I kaplje mi u sake.
Znam da to zelis:
Krv moju na trpezi svetoj!
Podizes cev
i gledas me u oci.
Otvrdle slutnje
Paraju mi vid.
Mrznju ti krotim,
dok u svecnjaku
okrnjenom, starom,
umorna od lazi,
nekad vatra sveta,
dogoreva Vera.

Zazmuri... procice...
;-)
 
Jedni su noći drugi zvezde

Svaka noć zapali svoju zvezdu
I igra crnu igru oko nje
Sve dok joj zvezda ne izgori

Noći se zatim medju sobom podele
Jedne budu zvezde
Druge ostanu noći

Opet svaka noć zapali svoju zvezdu
I igra crnu igru oko nje
Sve dok joj zvezda ne izgori

Noć poslednja bude i zvezda i noć
Sama sebe zapali
Sama oko sebe crnu igru odigra
 

Back
Top