Partizani u WW2

  • Začetnik teme Začetnik teme pop80
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Masovniji odlazak u partizane na prostoru Srbije se dogodio tek 1944., nakon što je već bilo jasno da dolazi Crvena armija i da se karta rata okreće. Do tada su brojke bile znatno manje nego u Dalmaciji, Lici ili Bosni, gdje je otpor započeo ranije i intenzivnije.
To sam i napisao. Izuzetak je 1941. godina, kada je broj partizana tamo najveći u poređenju sa ostalim teritorijama okupirane Jugoslavije.


Također je važno ne zaboraviti da je upravo na teritoriju Srbije 1941. osnovana prva kvislinška vlada u Europi pod Nedićem, da su formirani Ljotićevci i da su četnici Draže Mihailovića, iako nominalno antifašisti, surađivali s okupatorom.
Nedićeva vlada uopšte nije prva kvislinška u Evropi. Čak nije ni prva u njemačkoj Srbiji.


Istina je da su neki četnički odredi u početku imali sporadične sukobe s okupatorima, ali vrlo brzo uspostavljaju suradnju, osobito s Talijanima u Dalmaciji, Crnoj Gori i Bosni, i s Nijemcima i Nedićevcima u Srbiji. Dokumenti o koordiniranim akcijama protiv partizana, opskrbi oružjem i obavještajnim razmjenama su brojni i dostupni.
Kolaboracija i borba protiv sila osovine nisu uopšte isključivi pojmovi. Kolaboracija se odnosila samo u borbi protiv partizana, u sklopu građanskog rata. Dok su jedni četnički odredi pravili te sporazume sa okupatorima, drugi odredi su u isto vrijeme pružali oružani otpor. Nije to samo u početku.


Razlika između četnika i ustaša nije u suradnji s okupatorom, jer su i jedni i drugi to činili. Razlika je više u ideološkom okviru i ciljevima.. Ustaše su imali fašističku državu, a četnici su sanjali etnički čistu Veliku Srbiju. U oba slučaja, to je uključivalo masovne zločine nad civilima i suprotstavljanje partizanskom pokretu, koji je bio jedini dosljedni antifašistički pokret u Jugoslaviji.
Sva tri slučaja su uključivala masovne zločine. Partizani su takođe bili uključeni u pokolje nad civilima tokom trajanja rata (uglavnom ideološkim neistomišljenicima i porodicama neprijatelja). U modernoj istoriografiji broj nevino nastradalih od partizanskog pokreta je čak nešto veći nego broj nastradalih od strane četničkog.


Zanimljivo kako sad ispada da su četnici bili neka vrsta predpartizana. Prvi oružani otpor fašizmu ipak je organiziran u Sisku, u NDH, i to od strane komunista, uglavnom Hrvata.
Ovo opet nije istina. Oružani otpor su pružili odredi Draže Mihailovića i prije dolaska na Ravnu Goru (ne računajući Aprilski rat za koji se podrazumijeva da je oružani otpor fašizmu).




Zvali su ga Steva, al su zaboravili spomenut da je rođen kao Stjepan, Hrvat iz Opuzena. Nije problem što ga se zvalo nadimkom, problem je kad se sistematski prešućuje porijeklo da bi se uklopilo u narativ da su svi heroji vaši. I ne, nije mit da je prisvojen, dovoljno je pogledat kako se kroz desetljeća predstavljalo tko su narodni heroji. Nekima su se čak i roditelji "slučajno" preimenovali u dokumentima. Čudo jedno što sve ekavica promijeni.
Ovo se isto nije desilo. Ne postoji nikakvo sistematsko ignoriranje činjenice da je Steva bio Hrvat. Fantaziranje.


Ako "niko ne ignoriše", zašto svaki put kad se spomene NOB, ispadne da je pola Europe zapravo bio srpski ustanak? Ne pravim Ovi jedan dramu, nego vi pišete scenario u kojem su svi drugi statisti. Činjenica je da su svi narodi bivše države dali ogroman doprinos, i točka.
Doslovno izmišljaš i lažeš.
 
Покушавам превести ову реченицу на српски али не иде, бесмислена је.
Praviš se blesav..

Napisa si u prvom postu da smo ga se odrekli 1991. aludirajući da vam to daje pravo da ga nazovete kako želite šta je već samo po sebi glupo, ali i pogrešno jer ne pričam o tom vrimenu. Stvar je u tome da je on u Srbiji prozvan Stevo ili Stevan još 1945. i tako ste ga zvali kroz cilo razdoblje Jugoslavije, a mi ga se tad zasigurno nismo odrekli jer niti smo mogli niti smo smili. Samo bez obzira na to vi ga opet "prisvajate" sebi minjajući mu ime iz Stjepan u Stevan kako bi svakom neupučenom zvučalo da je Filipović po nacionalnosti Srbin, a ne Hrvat. Nadam se da je sad jasnije :)
 
Šta se tiče Filipovića ne mislim da ste mu prominili nacionalnost, al već to šta ste ga preimenovali u Stevu tj. Stevana službeno, a onda još tim imenom nazivali ulice ili škole dovoljno govori. A ako su se neki već vodili željom njegovih suboraca mislim da bi tom slučaju znatno primjerenije bilo Stjepan "Stevo" Filipović nego ovo šta se napravilo..
Stvar je u tome da je on u Srbiji prozvan Stevo ili Stevan još 1945. i tako ste ga zvali kroz cilo razdoblje Jugoslavije, a mi ga se tad zasigurno nismo odrekli jer niti smo mogli niti smo smili. Samo bez obzira na to vi ga opet "prisvajate" sebi minjajući mu ime iz Stjepan u Stevan kako bi svakom neupučenom zvučalo da je Filipović po nacionalnosti Srbin, a ne Hrvat. Nadam se da je sad jasnije :)
Otkud ti 1945. godina?
Citiram sa srpske vikipedije :
Око имена Стеве Филиповића су се током времена јавиле одређене недоумице, јер се у литератури појављују три различите варијанте његовог имена — Стјепан, Стеван и Стипан. У матичним књигама рођених уписан је под именом Стипан. Током живота у Опузену и Мостару, његово име коришћено је у варијанти Стјепан, а преласком у Крагујевац његово име добија варијанту Стеван. У документима, која су му издавана током његовог живота у Крагујевцу, званично је забележен као Стеван Филиповић. Ипак, највише је упамћен по надимку Стева, које представља скраћеницу имена Стеван. Током устанка у Србији, 1941. када се борио у Колубарској чети, а потом Колубарском батаљону, био је познат и по надимку Стева Колубарац. Такође, у одређеној литератури као његов надимак се наводи Стево.

Znači nema nikakve promjene imena kako bi se navodno sakrila njegova nacionalnost.
Na srpskoj vikipediji upravo stoji naziv Stjepan Steva Filipović. Pod nazivom Stjepan Stevo Filipović je postojala i jedna osnovna škola u Beogradu, na Karaburmi.
 
Praviš se blesav..

Napisa si u prvom postu da smo ga se odrekli 1991. aludirajući da vam to daje pravo da ga nazovete kako želite šta je već samo po sebi glupo, ali i pogrešno jer ne pričam o tom vrimenu. Stvar je u tome da je on u Srbiji prozvan Stevo ili Stevan još 1945. i tako ste ga zvali kroz cilo razdoblje Jugoslavije, a mi ga se tad zasigurno nismo odrekli jer niti smo mogli niti smo smili. Samo bez obzira na to vi ga opet "prisvajate" sebi minjajući mu ime iz Stjepan u Stevan kako bi svakom neupučenom zvučalo da je Filipović po nacionalnosti Srbin, a ne Hrvat. Nadam se da je sad jasnije :)
Не, ништа од овога ја нисам тврдио.
Па срушили сте му споменик, ваљда из разлога што сте се слагали са његовим погледом на свет.
Не замерам ја вама рушење његовог споменика, лицемерство је то што вам замерам.
 
Otkud ti 1945. godina?
Citiram sa srpske Wikipedije:
S vremenom su se pojavile određene sumnje u vezi imena Stevo Filipović, budući da se u literaturi pojavljuju tri različite varijante njegova imena - Stjepan, Stevan i Stipan. U rodnim listovima upisan je pod imenom Stipan. Tijekom života u Opuzenu i Mostaru, njegovo ime se koristilo u varijanti Stjepan, a preseljenjem u Kragujevac, njegovo ime je dobilo varijantu Stevan. U dokumentima koji su mu izdani za života u Kragujevcu, službeno je zabilježen kao Stevan Filipović. Međutim, najbolje ga se pamti po nadimku Steva, što je skraćenica od imena Stevan. Tijekom ustanka u Srbiji 1941. godine, kada se borio u Kolubarskoj četi, a zatim i Kolubarskom bataljonu, bio je poznat i pod nadimkom Steva Kolubarac. Također, u određenoj literaturi njegov nadimak naveden je kao Stevo.

Znači nema nikakve promjene imena kako bi se navodno sakrila njegova nacionalnost.
Srpska Wikipedija trenutno navodi ime Stjepan Steva Filipović. Postojala je i osnovna škola u Beogradu, na Karaburmi, koja se zvala Stjepan Stevo Filipović.


Možda ja nešto griješim ili su ovo krivi podaci, al meni uredno izbacuje ulice i poneku školu s imenom Stevan Filipović, al nema nikakvog Stjepana isprid. A 1945. sam bubnia bezveze jer sigurno niste ulice i škole po njemu davali 91. već za vrime Juge.

PS i čudilo me kako se nigdi Stipan ne spominje obzirom na imena njegove braće stoga fala na podatku za ime u rodnom listu.

https://www.planplus.rs/valjevo/ulica/stevana-filipovica/610701131
https://www.planplus.rs/beograd/ulica/stevana-filipovica/35145
https://www.planplus.rs/vranje/ulica/stevana-filipovica/611403961
https://www.planplus.rs/kraljevo/ulica/stevana-filipovica/605004469
https://www.planplus.rs/subotica/ulica/stevana-filipovica/823612434

https://sr.wikipedia.org/sr-el/ОШ_„Стеван_Филиповић”_Радаљ
https://sr.wikipedia.org/sr-el/ОШ_„Стеван_Филиповић”_ИО_Рабровица
Не, ништа од овога ја нисам тврдио.
Па срушили сте му споменик, ваљда из разлога што сте се слагали са његовим погледом на свет.
Не замерам ја вама рушење његовог споменика, лицемерство је то што вам замерам.

Po ovome ispada da ste vi još za vrime juge znali da ćemo mi 91. srušit njegov spomenik jer se ne slažemo s njegovim svjetonazorom pa ste ga zato odma preimenovali u Stevan. A dobro :D

A kad si se već dotaka te teme kako komentiraš ovo? https://www.telegraf.rs/vesti/srbij...odine-ga-isarali-grafitima-a-sada-je-jos-gore
 
Po ovome ispada da ste vi još za vrime juge znali da ćemo mi 91. srušit njegov spomenik jer se ne slažemo s njegovim svjetonazorom pa ste ga zato odma preimenovali u Stevan. A dobro :D

A kad si se već dotaka te teme kako komentiraš ovo? https://www.telegraf.rs/vesti/srbij...odine-ga-isarali-grafitima-a-sada-je-jos-gore
Апсолутно ништа не схваташ. Ја подржавам уклањање лименка са гробља погинулих српских ратника и помрлих од колере и тифуса у ПСР-у.
 
Čitam malo knjigu o NOB u Jugoslaviji pa navodim iz nje neke od glavnih razloga zbog kojih se KPJ s Titom na čelu odlučila na partizanski način ratovanja protiv okupatora:

U vreme kada je KPJ donela odluku za početak oružanogustanka, okupatori su sa kolaboracionistima držali snažne vojne efektive, dok je KPJ u procesu oslobodilačke borbe postupno stvarala oružane snage. Okupatori su zaposeli gradove, industrijske centre, izvore strategijskih sirovina, sve vrste komunikacija i druge za njih važne objekte. Teritorijalno obuhvatanje ostalog dijela zemlje vršili su preko administrativnog aparata slomljene države ili novih kolaboracionističkih tvorevina. Ipak, okupatori nisu biliu stanju da izvrše totalnu okupaciju zemlje, da je fizički posednui permanentno kontrolišu. Analizom stanja i uslova, u kojima se nalazila Jugoslavija,„Tito i rukovodstvo KPJ odlučno su se orijentisali na partizanski rat, ubeđeni da bi primena klasičnih oblika revolucionarne borbe radničke klase — demonstracije, štrajkovi, ustanci po gradovima,odnosno industrijskim centrima — u uslovima savremenog rata,omogućili okupatoru da se, već od početka, žestoko i krvavo razračunava sa najborbenijim delom naroda i radničke klase pod uslovima koji su za njega najpovoljniji" — piše Edvard Kardelj, i nastavlja: „S druge strane pretpostavljalo se da će, nasuprot tome partizanski rat zahtevati od okupatora trošenje ogromnih snaga na širokim teritorijama, što bi znatno smanjilo njegovu snagu u borbi protiv oružanog ustanka. Sem toga, računalo se da će oblik partizanskog rata olakšati mobilizaciju boraca iz redova seljaka. U svakom slučaju, za Evropu je partizanski rat naroda Jugoslavije bio relativno novi oblik narodnooslobodilačkog i revolucionarnog rata"


KPJ se opredelila za ustanak koji je trebalo da preraste uopšte narodni oslobodilački rat, u početku sa partizanskim, a kasnije sa kombinovanim oblicima oružane borbe. „To je bio opštenarodni rat, ali dobro organiziran i vođen iz jednog centra, Vrhovnog štaba, sa kombinacijom partizanskog ratovanja sa frontalnim borbama, koje su bile uslovljene sa postojanjem slobodnih teritorija i formiranjem velikih vojnih jedinica." Znači, radilo se otome da je primenom partizanskog načina borbe trebalo pokrenuti narod na ustanak i stvoriti uslove da on izraste u opštenarodni oslobodilački rat. Orijentacija na partizanski rat značila je da je KPJ odabrala najprikladniji način oružane borbe protiv okupatora i njegovihj omagača. Osim toga, samo oružanom borbom mogli su se realizovati vojno-politički ciljevi oslobodilačkog rata i revolucije. „Pripremiti u ovako maloj zemlji oružanu borbu onda kada su i najveće države i narodi padali pod udarcima ili bili pobjeđivani od Hitlerove ratne mašine, kad se ni u jednoj okupiranoj zemlji Evrope niko nije usudio dići na oružje" — ističe Tito — „nije li to specifičnost početka naše oslobodilačke i revolucionarne borbe."
 
Rukovodstvo KPJ je ocenilo da su partizanski odredi najpogodniji oblik vojne organizacije u početnoj fazi oružane borbe na celom jugoslovenskom prostoru za napade po svim strukturama okupacionog sistema, za razvlačenje neprijateljskih snaga i uspešno vođenje oružane borbe protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Borbenim dejstvima su stvarani uslovi za političku mobilizaciju masa, a time i za neprekidan priliv novih boraca i dalji razvoj oružanih snaga. Vrhovno rukovodstvo NOP-a dalo je direktive i uputstva partizanskim jedinicama, u kojima su — pored ostalog — izloženi principi organizacije i taktike partizanskog ratovanja, politički i vojni zadaci, kao i perspektive njihovog daljeg razvoja. Glavno uputstvo za formiranje i rad NOP odreda bio je članak J. B. Tita „Zadatak narodnooslobodilačkih partizanskih odreda", objavljen u prvom broju „Biltena Glavnog štaba NOPOJ" 10. avgusta 1941.

U početku Tito govori o ciljevima NOP odreda: „Narodnooslobodilački partizanski odredi u svim oblastima Jugoslavije . . . imaju glavni svoj cilj: oslobođenje naroda Jugoslavije od okupatora i borba protiv domaćih okupatorskih agenata . .." jer „najveći neprijatelj slobode i nezavisnosti naših naroda jeste nemački fašizam, pa onda svi njegovi fašistički trabanti koji harače po našojzemlji". Tito precizno naznačava zadatke partizanskih odreda: „U toj opštoj borbi sa neprijateljem naših naroda partizanski odrediimaju mnogobrojne zadatake. Oni moraju rušiti sve objekte kojisluže fašističkim osvajačima: železnice, mostove, fabrike, radionice, skladišta municije i oružja, oni moraju svim silama onemogućiti okupatore da oduzimaju seljacima žito, stoku i druge namirnice; rekvirirano žito, stoku i druge namirnice treba silom oduzetiokupatorima i razdeliti narodu, a potrebnu količinu zadržati zaishranu odreda. Partizanski odredi moraju onemogućiti ubiranjeporeskih i drugih dažbina, jer u današnjem momentu sve to služisamo okupatorima za vođenje osvajačkih ratova i dalje ugnjetavanje naših naroda. Partizanski odredi moraju sa oružjem u rucibraniti naselja, gradove i sela od fašističkog zuluma, oni morajuštititi imovinu naroda od okupatorske pljačke. Partizanski odredi moraju na svakom koraku uništavati fašističke odrede, naročito oficire i gestapovce, crne košulje itd. Isto tako treba nemilosrdno uništavati njihove domaće agente, razne narodne izdajice i provokatore, koji u masama predaju u rukefašističkih krvnika najbolje sinove naroda i koji služe kao verni psi okupatorima i terorišu naš narod. Partizanski odredi moraju neumorno razvijati otpor naroda dižući narodne ustanke i stavljajući se na čelo tih ustanaka kao borbeno jezgro."

O karakteru NOP odreda Tito je rekao sledeče: „Partizanski odredi zovu se narodnooslobodilački i zbog toga što to nisu borbene formacije bilo koje političke partije ili grupe — u konkretnom slučaju ni Komunističke partije, bez obzira na to što se komunisti bore u prvim redovima, već su to borbeni odredi naroda Jugoslavije u kojima treba da se bore svi rodoljubi sposobni zaoružanu borbu protiv okupatora, bez obzira na političko uvjerenje . . ." Dalje, razrađujući ovu postavku, Tito ističe: „Politička linija partizanskih odreda mora biti — Narodnooslobodilački antifašistički front svih naroda Jugoslavije, bez razlike na politička i verska ubeđenja."
 
Čitam malo knjigu o NOB u Jugoslaviji pa navodim iz nje neke od glavnih razloga zbog kojih se KPJ s Titom na čelu odlučila na partizanski način ratovanja protiv okupatora:
А јел им преостао неки други начин ратовања?
Питање је што се на то нису одлучили 6.априла него када је Немачка напала СССР, на позив Коминтерне, шта кажу о томе?
 
А јел им преостао неки други начин ратовања?
Питање је што се на то нису одлучили 6.априла него када је Немачка напала СССР, на позив Коминтерне, шта кажу о томе?
Kažem da su partizane(na čelu s KPJ) u samim počecima činile male grupice ljudi koje zasigurno nisu mogle krenut same na švabe i talijane(i domaće izdajnike) dok ih neko ne "rastereti" ili im na neki drugi način pomogne u borbi protiv najvećeg zla koje je snašlo cili svit u XX st. Očekivat da će partizani sami moć rješit pitanje nacista i fašista dok u isto vrime redom padaju Austrija, Češka, Slovačka, Poljska, Belgija, Nizozemska, Francuska, Grčka.. je ne samo bezobrazno nego i jadno. Dok bi većina drugih država "dala" guzice da su imali neke svoje partizane koji će onako beskompromisno, časno i hrabro izać na crtu deset puta moćnijem protivniku ljudi ih ovdi omalovažavaju i pljuju jer nisu ustali prvog dana protiv okupatora i pračkama ih gađali.

Zar je neko brania drugim strankama, organizacijama ili vođama da pozovu svoje ljude i sve ostale u borbu protiv švaba i talijana prvog dana kad su nas okupirali? Svi se sakrili ispod stola i čekali da pokret koji je u Jugi prije rata broja valjda par iljada članova krene rješavat problem koji oni nisu imali hrabrosti izvršit. I sad se proziva partizane i KPJ šta nisu krenili odma ujutro 6.IV. u rat protiv nacista i fašista, al niko ne upire prstom u one koji su ostali u podrumima svo to vrime pa ni u one koji su surađivali sa zločincima.

Jasno meni da je KPJ svojim djelovanjem nakon rata kompromitirala njihovu borbu i bacila ljagu na njihovo ime, al samo to razdoblje od 41-45 i ustanak partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika spada među najznačajnije, najhrabrije i najsvitlije trenutke južnoslavenskih naroda od njihova dolaska u ove krajeve. Sve nakon 45. je druga priča i nema toliko veze sa samim partizanima koji zasigurno nisu u rat išli radi fotelja ili privilegija već da oslobode svoj komad zemlje i izbace okupatora iz nje.

Promaklo mi ovo, a i da se malo odmaknemo od srednjeg vijeka i vratimo na drugu najdražu temu stanovnika brdovita Balkana :)
 
Stavljaju se citati o nekim drugim sudionicima WWII pa da vidimo šta svj. velikani govore za Tita.

Franklin D. Roosevelt, predsjednik SAD-a, 1944. godine: „Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u povijesti Drugog svjetskog rata…”

Rudolf Luetters, zapovjednik njemačkih trupa na Sutjesci, 1943. godine: „Tok borbe je pokazao da su partizanske snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje… Njemački vojnik nije dorastao fanatično borbenim partizanima…”

William Bill Deakin, šef britanske vojne misije u NOR-u: „Tito je jedini vrhovni komandant ranjen u toku Drugog svjetskog rata. Imao sam vojničku čast i dužnost da budem u toku rata kraj Tita… Usprkos zbivanjima u koja smo upadali, on je uvijek bio miran i staložen. Njegov čelični pogled uvjeravao je sve jedino u pobjedu i samo u pobjedu…”

Dean John, načelnik britanskog generalštaba, 1944. godine: „Od jeseni 1942. godine, Montgomery u Africi, Žukov u Rusiji i Tito u planinama Balkana, označili su početak sloma moći sila osovine i početak nezadrživog juriša na njemačku tvrđavu.”

Heinrich Himmler, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika, 1944. godine: „Volio bih da vam navedem još jedan primjer upornosti – upornost maršala Tita. Moram reći da je on stari komunista, taj herr Josip Broz, da je vrlo čvrst čovjek. Nažalost on je naš protivnik. Taj zaista zaslužuje titulu maršala… On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tucet Tita u Njemačkoj, ljudi koji bi bili vođe i koji bi imali takvu odlučnost i tako čvrste živce da se nikada ne predaju, iako su potpuno opkoljeni. Taj čovjek ne raspolaže ničim, apsolutno ničim. Uvijek je bio opkoljen, ali taj čovjek je uvijek našao način da se probije. Nikad nije kapitulirao. Mi znamo najbolje kakve nam nevolje zadaje na jugoslavenskom prostoru, zbog toga što se tako uporno bori…”

George Patton, američki general: „Maršal Tito i njegovi partizani imali su i političke i vojničke hrabrosti da se usred okupirane Europe, i kada naše stvari nisu išle dobro, late oružja i nanesu Hitleru neočekivan i težak moralni udarac. I ne samo moralni, nego i ozbiljan vojnički udarac, vezujući veliki broj njemačkih divizija za jugoslavenski front, koje su mu mnogo puta nedostajale na drugim ratištima, i na istoku i na zapadu Europe…”

Charles de Gaulle, francuski predsjednik: „Tito je borac koji je unatoč najtežim okolnostima iznio pobjedu. Tito je legendarni junak…”
 
Jean Cassou, francuski književnik, 1949. godine: „Tito je jedan trenutak savjesti čovječanstva. Tako se osjeća svatko tko se jednom s njim sreo… Tito je povijesna ličnost u najplemenitijem i najvišem smislu te riječi, čovjek koji stvara povijest.”

Habib Burgiba, predsjednik Tunisa, 1961. godine: „…Tito je borac koji je čitav svoj život posvetio trijumfu slobode i dostojanstva.”

Georgios Papandreu, grčki političar, 1964. godine: „Nedavno sam u grčkoj skupštini nazvao maršala Tita apostolom mira. Mogu zaista reći da sam uzbuđen i dirnut njegovom misijom u čovječanstvu – misijom slobode i mira. Sasvim je prirodno da, kada se jedna takva ličnost bori za mir u svijetu, bori se i za mir na Balkanu.”

Aldo Moro, predsjednik talijanske vlade, 1965. godine: „Predsjednik Tito je čovjek koji se u teškim i kritičnim događajima uzdigao do simbola smjelosti i odlučnosti u borbi za nezavisnost svoje zemlje, čovjek koji svojim međunarodnim angažmanom dokazuje da zna uskladiti snagu stavova, s mudrim smislom za stvarnost i koji se u svom državničkom radu neumorno zalagao i zalaže da osigura Jugoslaviji bolju i sretniju budućnost.”

Jaser Arafat, vođa Palestinskog oslobodilačkog pokreta, 1977. godine: „…Borca, predsjednika Tita karakterizira mudrost, oštroumnost i prijateljski odnos prema ljudima. Predsjednik Tito je u svim srcima onih koji se bore za pravdu i slobodu, zbog svojih herojskih dostignuća…”
 
Neal Armstrong, američki astronaut: „Predsjednik Tito je čovjek koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir.”

Anvar el Sadat, egipatski predsjednik: „Tito je svijetla stranica u povijesti čovječanstva i izuzetan putokaz koji osvjetljava horizonte budućim generacijama.”

Richard Burton, američki filmski glumac, 1971. godine: „Veliki sam obožavatelj maršala Tita još od 1945. godine, kada je Tito za nas postao nešto stvarnije od mita… Znali smo da u Jugoslaviji postoji nešto misteriozno što se zove Tito i što je među Nijemcima stvaralo pakao… Tito je posve drugačiji nego što sam ga zamišljao. Mislio sam da taj veliki državnik mora biti čovjek žestoke prirode, a Tito je miran, skladan, dobro raspoložen i veoma duhovit čovjek.”

Sergej Bondarcuk, ruski režiser i glumac, 1972. godine: „…Tito je ne samo veliki ratnik i revolucionar – mislilac. On je, rekao bih, velika stijena naše epohe.”

Willy Brandt, kancelar Njemačke, 1973. godine: „Za jugoslavenski narod je dar sudbine što je u godinama najvećih opasnosti imao takvog vođu. Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih ličnosti našeg vremena. Posebno cijenim Titovu smjelost i državničku mudrost.

Arthur Miller, američki književnik, 1973. godine: „…Kada smo čuli za silni otpor koji su Titovi partizani pružali njemačkim hordama i fašizmu, mi smo prvi put u toku Drugog svjetskog rata shvatili da Hitlerova Njemačka nije nepobjediva.”

Aleksej Kosigin, predsjednik vlade SSSR-a, 1975. godine: „ Naš narod će uvijek pamtiti da je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije pod Titovim zapovjedništvom dala neizbrisiv doprinos uništenju fašizma, da su jugoslavenski partizani od prvog do posljednjeg dana rata bili naši saveznici i suborci…”
 
Richard Nixon, predsjednik SAD-a: „…Tito je lider koji ima svoje principe, smisao za humor, sjajno pamćenje, i on se nas Amerikanaca ne boji!”

Jimmy Carter, predsjednik SAD-a: „…U miru i ratu Tito je dio povijesti svijeta, u vrijeme sadašnje generacije i u vrijeme ranijih generacija. On je čovjek nepresušne snage, nepresušne mladosti, nepresušne borbenosti i nepresušne hrabrosti.”

Helmut Schmidt, njemački kancelar: „Malo je onih koji se cijeli svoj život uspijevaju, tako beskompromisno i bespoštedno prema samome sebi, staviti u službu vlastitog naroda i svjetske zajednice.”

Kenneth Kaunda, afrički državnik: „Predsjednik Tito je umro, ali je ostalo i ostat ce njegovo djelo. Njegova poruka je da treba živjeti u miru, ljubavi, jednakosti i bratstvu među narodima. Zato je on veliki čovjek koji će zauvijek živjeti.”

Robert Mugabe, afrički državnik: „U ime svih naroda svijeta postavio je principe koji su trajna inspiracija čovječanstvu.”

Bulent Ecevit, turski državnik: „Tito će biti pamćen vječno i s divljenjem zbog njegovih velikih doprinosa međunarodnom razumijevanju i svjetskom miru.”

Felippe Gonzales, španjolski državnik: „Tito je bio čovjek uvijek okrenut miru i slobodi svijeta.”

Sandro Pertini, talijanski predsjednik: „Smrću predsjednika Tita čovječanstvo gubi borca koji se uporno borio za načela slobode i pravde. On je posljednji medu velikanima Drugog svjetskog rata, koji odlazi nakon što je postao prvi u borbi za stvaranje i obranu nezavisnosti svoje zemlje. Pobijedio je u svim bitkama u kojima je sudjelovao. Izgubio je samo posljednju – onu protiv smrti.”
 
Dok bi većina drugih država "dala" guzice da su imali neke svoje partizane koji će onako beskompromisno, časno i hrabro izać na crtu deset puta moćnijem protivniku ljudi ih ovdi omalovažavaju i pljuju jer nisu ustali prvog dana protiv okupatora i pračkama ih gađali.
Па што им на ту црту нису изашли 6. априла?
Zar je neko brania drugim strankama, organizacijama ili vođama da pozovu svoje ljude i sve ostale u borbu protiv švaba i talijana prvog dana kad su nas okupirali?
Бранили су југословенски закони, јер у случају рата све странке замрзавају своје активности и ступају у војску са целокупним чланством, што су и урадиле све изузев комуниста, питам се зашто?
Jasno meni da je KPJ svojim djelovanjem nakon rata kompromitirala njihovu borbu i bacila ljagu na njihovo ime, al samo to razdoblje od 41-45 i ustanak partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika spada među najznačajnije, najhrabrije i najsvitlije trenutke južnoslavenskih naroda od njihova dolaska u ove krajeve.
А нису се компромитовали када су усред рата кренули да изводе револуцију и отимају власт..

Послератне куртуазне изјаве разних политичара о Брозу прожете политичком корекношћу немају значаја овде, ако су уопште тачне.
https://www.novosti.rs/c/drustvo/ve...g-draze-slavni-komandanti-izmedju-mita-istine

Има ли он неких одликовања од истих у току рата.

И на питања ми ниси одговорио:
А јел им преостао неки други начин ратовања?
Питање је што се на то нису одлучили 6.априла него када је Немачка напала СССР, на позив Коминтерне, шта кажу о томе?
 
Па што им на ту црту нису изашли 6. априла?
S čime da izađu na tenkove, avione i strojnice? Jesi ti uopće svjestan kakvom su se oni protivniku i vojnoj mašineriji morali suprostavit? Pa govorim ti da su osvajali državu za državu ka na igrici, jedni Francuzi su pali u dva dana doslovno bez ispaljenig metka, al partizani su tribali odma 6.4. izać na ulice i njih par iljada je s puškama i mitraljezima tribalo napast vojsku od par desetaka tisuća ljudi i s opremom kakvu partizani nisu imali ni na kraju rata. Pa jel ti možeš uopć pojmit u koliko su partizani bili inferiorniji okupatorskoj vojsci šta brojčano šta u naoružanju?

S tim da je bilo manjih akcija, sabotaža i slično(bar u Splitu i Dalmaciji) od pada 6.IV. pa do napada Švaba na SSSR samo to su bile grupice ljudi koje su se morale suprostavit deset puta nadmoćnijem suparniku, a to su po tebi tribali napravit borbom prsa o prsa i izginit odma svi prvog dana :roll:

Stavim posli s čime su sve u početku partizani susretali, koje su naoružanje imali i koliko ih je bilo u usporedbi s protivnicima. A borili su se protiv čak četri neprijatelja istovremeno i sve ih porazili na kraju.
Бранили су југословенски закони, јер у случају рата све странке замрзавају своје активности и ступају у војску са целокупним чланством, што су и урадиле све изузев комуниста, питам се зашто?
Jer su kukavice i izdajice pa su se povukli ispod stola i čekali kraj rata(pa i surađivali s okupatorom) dok su KPJ i partizani jedini imali muda izać

А нису се компромитовали када су усред рата кренули да изводе револуцију и отимају власт..

Послератне куртуазне изјаве разних политичара о Брозу прожете политичком корекношћу немају значаја овде, ако су уопште тачне.
https://www.novosti.rs/c/drustvo/ve...g-draze-slavni-komandanti-izmedju-mita-istine
Koju vlast čiju vlast? Država je spaljena i podiljena od strane fašista i nacista kojima stranu drže domaći izdajnici, a ti pričaš ka da su parizani digli revoluciju Švicarskoj. Daj se uozbilji.

Има ли он неких одликовања од истих у току рата.
Koga briga za odlikovanja.

И на питања ми ниси одговорио:
А јел им преостао неки други начин ратовања?
Питање је што се на то нису одлучили 6.априла него када је Немачка напала СССР, на позив Коминтерне, шта кажу о томе?
Odgvoria sam samo ne čitaš pažljivo, a kasnije stavim te manje akcije koje su vršile omanje grupi ljudi. Partizani su tek prid kraj rata došli u situaciju da se koliko toliko mogu brojčano nosit s protivnicima pa očekivat od njih da već prvog dana izađu s puškama na ulice je promašeno skroz. Totalno nepoznavanje situacije..
 
S čime da izađu na tenkove, avione i strojnice? Jesi ti uopće svjestan kakvom su se oni protivniku i vojnoj mašineriji morali suprostavit?
Са оним са којим су сви остали изашли пре окупаторе 6. априла, не рачунајући Хрвате наравно.
Jer su kukavice i izdajice pa su se povukli ispod stola i čekali kraj rata(pa i surađivali s okupatorom) dok su KPJ i partizani jedini imali muda izać
Кукавице и издајице су припадници свих странака који су бранили земљу од окупатора од 6. априла, док комунисти који то нису урадили су јунаци шта ли....
Koju vlast čiju vlast? Država je spaljena i podiljena od strane fašista i nacista kojima stranu drže domaći izdajnici, a ti pričaš ka da su parizani digli revoluciju Švicarskoj. Daj se uozbilji.
Власт која је оличена у краљу, краљевској влади у Лондону и југословенској војсци у земљи, ту власт су рушили и зато су и кренули у борбу.
Koga briga za odlikovanja.
Брига оне који их немају.Навео си толике цитате о Брозу а ето нису се сетили да одликују таквог јунака!
Одликовања су добили други.
Odgvoria sam samo ne čitaš pažljivo, a kasnije stavim te manje akcije koje su vršile omanje grupi ljudi. Partizani su tek prid kraj rata došli u situaciju da se koliko toliko mogu brojčano nosit s protivnicima pa očekivat od njih da već prvog dana izađu s puškama na ulice je promašeno skroz. Totalno nepoznavanje situacije..
А овде су деценијама учили децу да су само они ратовали против окупатора и то од почетка рата, како сад то, чекали крај па да се укључе!?
 
Poslednja izmena:
Onda, koji je vama najdraži i najimpresivniji citat od navedenih? :)
Ево једног цитата, само није један од наведених.
Генерал Шарл Де Гол одликовао је Генерала Дражу Михаиловића Ратним Крстом, уз овај орден издао је и похвалну наредбу која је прочитана свим француским јединицама 2. фебруара 1943.
Армијски генерал Драгољуб Дража Михаиловић, легендарни јунак, симбол најчистијег родољубља и највиших југословенских војничких врлина, није престао водити борбу на окупираном националном тлу. Уз помоћ родољуба, он без сустајања не да мира окупаторској војсци, тако припремајући онај коначан јуриш који ће довести до ослобођења његове отаџбине и целог света, раме уз раме с онима који никад нису сматрали да се једна велика земља може да покори суровом завојевачу.
 
Ево једног цитата, само није један од наведених.
Генерал Шарл Де Гол одликовао је Генерала Дражу Михаиловића Ратним Крстом, уз овај орден издао је и похвалну наредбу која је прочитана свим француским јединицама 2. фебруара 1943.
Francuzi su bili nacisti proveri koliko ih je izginulo na ruskom frontu a posebno francuska groblja počev od napoleona https://sh.m.wikipedia.org/wiki/Invazija_Francuske_na_Rusiju
 
Ево још једног цитата.
Председник САД Хари Труман поводом додељивања Легије за заслуге Дражи Михаиловићу:
Генерал Драгољуб Михаиловић истакао се као главни заповедник југословенских оружаних снага и после као Министар војни, организујући и водећи снаге отпора против непријатеља који је окупирао Југославију, од децембра 1941. до децембра 1944. Захваљујући неустрашивим напорима његових трупа, многи амерички авијатичари били су спасени и безбедно враћени на савезничку страну. Генерал Михаиловић и његове снаге, упркос недовољном снабдевању, и борећи се под изузетним тешкоћама, материјално су допринели савезничкој војсци и били учесници у извојевању коначне савезничке победе.
 

Back
Top