Nekad. Kada su Ameri leteli na mesec, a tvoji preci silazili u Nikšić vodeći magarca na tregeru.
Podsetio si me na jedan meni zanimljiv dogadjaj.Naime,imala sam
možda 16-17 godina.Sa najboljom drugaricom otišla sam na selo kod
babe,živela je sama i obožavala je da joj dodjemo mi mlade curice kojima je
onda ona držala predavanja o životu..kako je znala lepo da se obraduje kad
vidi nekog da dolazi..to se neda opisati..

Imala je puno životinja: pčele,koke,neke čudne šarene svinje,
krave,magarca,konja,ovce,koze,mačke i naravno čuvara kuće čupavog Šarova.
Usamljena kuća,daleko od civilizacije,najbliža destinacija je manastir gde
je u to vreme vrvelo od devojaka i mladića.Jedanput godišnje je u predvorje manastira
dolazio veterinar da pelcuje životinje.I tako,baba bila zauzeta pa naredi meni
i mojoj drugarici da vežemo kobilu,kojoj je uzgred budi rečeno nadenula ime Lasta,
da odvedemo kobilu u manastir na pelcovanje.Kad smo sišle dole i videle gomile
momaka kako nam se smeju,valjda što vodimo kobilu

otpustimo mi kanap
da bi Lasta bila daleko iza nas al ne lezi vraže,neće Lasta nazad nikako,mi ubrzavamo
korak a ona za nama da nas prestigne po svaku cenu...

Bruka..

..kolektivno padanje u nesvest od smeha je bilo,bez sve šale.
Divna su to vremena bila.
Sećam se da smo jedne letnje noći ležale ispred kuće na nekom ćebetu i baba
nas moli da joj pričamo o zvezdama i svemu što smo o njima učile u školi.
Mi pričamo,pričamo a ona kaže:lažu vas deco,to je Bog upalio sveće da kad
čovek zaluta noću,može da nadje put za nazad...ćutale smo.