Amerika je “umiruća nacija”
Šta je onda jedino logično poduzeti – izazvati krize i ratove te izvršiti pljačku, baš kako je to učinjeno u Libiji i Iraku? Stoga, analitičari CNBC-a očekuju rast cijene zlata sa sadašnjih nešto preko 1.400 dolara za finu uncu na preko 2.000 do kraja prvog kvartala iduće godine, posebno nakon najave Federalnih rezervi da će početi smanjivati eskontnu stopu prema nuli, odnosno štampati neograničene količine novca. Jedan od bivših guvernera te privatne banke banaka Ben Bernanke izjavio je prije krize 2008. godine da novac nije problem, ako ga treba, bacat će ga iz helikoptera. Tako se zlato smatra dugoročnom investicijom, najvažnijim osiguračem protiv djelovanja umiruće ekonomije
Za razliku od Trumpovog pokliča “Učinimo Ameriku ponovo jakom”, praćenje finansijskih i ekonomskih pokazatelja stanja najveće ekonomije svijeta više zaziva sjećanje na stih iz jednog songa mjuzikla “Kosa”, manifesta
flower power pokreta iz šezdesetih koji govori o znakovima umiruće nacije. Samo tri godine nakon pozorišnog uspjeha mjuzikla koji je hippy kontrakulturu inaugurirao kulturnim mainstreamom, uprizorenjem u centru pozorišnog života Amerike, potezom Nixonove administracije, došlo je do preokreta ekonomske filozofije koji je doveo do trenutnog stanja umiruće nacije, usred globaliziranog finansijskog igrališta i pauperizirane nacionalne ekonomije. Ovu ozbiljnu tvrdnju može se argumentirati s finansijskog i aspekta realne ekonomije.
Kretanje cijene zlata i konvertibilnosti valuta vodećih ekonomija u zlato jedan su od najboljih pokazatelja stvarnog stanja ekonomije, nacionalnih i globalne. Take je, recimo, cijena fine unce zlata 1980. godine iznosila 850 tadašnjih američkih dolara, da bi 1999. pala na samo 250, pa se tih godina širilo uvjerenje da je zlato loša investicija, sve bezvredniji metal u visoko derivatiziranim finansijama, odnosno novim finansijskim proizvodima. Međutim, ako se pogleda skok cijene zlata od 35 dolara 1971. na 850 1980. godine, vidjet će se da je zapravo u prvim godinama nakon ukidanja konvertibilnosti dolara u zlato (jedno od sigurnosnih sidara Bretton-Woodskog sporazuma iz 1944, koji je stvorio Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond i omogućio poslijeratnu obnovu) fluktuacijskim intervalutarnim tečajevima dio investitora tražio utočište u zlatu.
Naime, odluka Nixonove administracije da ukine konvertibilnost valuta u dolar i dolara u zlato, jer su dotad već bile potrošene zlatne rezerve i SAD i zemalja kojima su one “čuvale” zlato, poput Zapadne Njemačke, bila je prvi okidač spekulantskog ponašanja na berzama koje je završilo nizom ponavljajućih i sve gorih finansijskih kriza s ozbiljnim posljedicama po nacionalne i globalnu ekonomiju. Ozbiljniji među njima zlato smatraju stalnom vrijednošću, odnosno utočištem u slučaju kriza koje su sve češće, te ga kupuju kada mu je tržišna cijena niska jer većina ulaže u bezvrijedne dionice ili pakete koji se reklamiraju, a onda postanu bezvrijedni kada ih se proda posljednjem naivcu za visoku cijenu, a prodaju kada mu cijena skoči. Zlato je dugoročna investicija, pa zemlje koje su ga se odrekle imat će ozbiljnih problema s održavanjem svojih međunarodnih obaveza nakon nove krize. Radi eksponencijalnog povećanja monetarnih i finansijskih agregata nakon Prvog svjetskog rata (štampanje novca, ekspanzija neproizvodnih kredita, ostalih finansijskih derivata), stvarna cijena vrijednosti valuta vodećih ekonomija u odnosu na zlato pala je na 3 posto vrijednosti prije Prvog svjetskog rata.
Ostalih do 3 posto vrijednosti bit će izbrisano u sljedećih maksimalno sedam godina jer se znakovi ozbiljne krize već prepoznaju, a vlade će u očajničkim pokušajima da spase sistem i dalje srljati u neograničen plasman novca i derivata kako bi postojeću post bretton-woodsku finansijsku arhitekturu spasile. Kriza 2008/2009. zapravo je bila neka vrsta generalne probe. Niti jedna lekcija se nije niti razumjela, a kamoli naučila. Kako kaže jedan analitičar “GoldSwitzerlanda”, kanta smeća samo je privremeno udarena i maknuta s ceste proizvodnjom desetina biliona dolara štampanog novca. Sistem je ostao netaknut, a spekulacije su se umotavale u druge celofane, s istim toksičnim bazama neotplativih kredita, osobnih ili korporativnih kao i garancija. Od 2006. godine globalni dug se udvostručio, sa 125 na 250 biliona (hiljada milijardi) dolara, od čega čak 9 posto otpada na SAD. To je razlog zašto se američke državne obveznice smatraju sljedećim okidačem globalne krize kao što su to bili derivati, odnosno paketi derivata na bazi hipotekarnih stambenih kredita siromašnim kućanstvima 2008.
Međutim, nakon iskustva iz 2008/9. i ulijevanja javnog novca da bi se spasili privatni dugovi odabranih banaka i investitora, postavlja se pitanje ko će i kojim novcem to učiniti ovaj put jer javnost više neće pristati na slične vratolomije jer je realno stanje ekonomije još gore. Također, šta će to značiti za najveće kreditore SAD, odnosno zemlje koje posjeduju najviše obveznica – Japan i Kinu? Već sada, najveći broj zemalja svijeta ima ozbiljnih problema sa servisiranjem i otplatom dugova, iako se eskontne stope centralnih banaka kreću od negativnih do maksimalno 2 posto. Budžetski, platni i vanjskotrgovniski deficiti rastu globalno, pa rastu i dugovi kojima ih se nastoji pokriti. U prvih osam mjeseci tekuće fiskalne godine u SAD (ona se ne pokriva s kalendarskom) dug je povećan za 1 bilion dolara, na 22.4 biliona, dok se izrazito liberalno izračunat BDP mjeri s 21,4 biliona (ovdje nema riječi o strukturi BDP-a, posebno finansiranju osobne i javne potrošnje te strukturi i kvaliteti investicija, u realni ili opet derivativni finansijski sektor). Američki budžetski prihodi stagniraju na 3,5 hiljada milijardi, dok dug neprestano raste i veći je 6 puta u odnosu na prihode, odnosno dug iznosi 105 posto GDP-a. Neki to ne vide kao problem jer je američka ekonomija toliko jaka da može garantirati otplatu dugova, no to stagnacija prihoda ne pokazuje, a povećanje duga ne ulijeva povjerenje u stabilnost ekonomije. Odnos prihoda i duga koji je počeo rasti u vrijeme Ronalda Reagana bio je 600 naprema 900 milijardi dolara, danas je 3,5 hiljada milijardi naprema 22,4 hiljade milijardi.
Samo za poređenje – BDP Bosne i Hercegovine iznosi 19,9 milijardi USD, dakle oko 1.000 puta manji od SAD-a, dok je BDP Hrvatske oko 60, a Srbije oko 50 milijardi. Dakle, dug SAD iznosi 105 posto tako izračunatog BDP-a. Prosječno, dug SAD-a udvostručavao se svakih osam godina od administracije Ronalda Reagana. Nema razloga sumnjati da se trend neće zaustaviti bez obzira na Trumpove najave obnove svemirskog programa i sličnih
science driver mjera. To znači da bi do kraha 2024. godine dug SAD iznosio 40 biliona dolara, u odnosu na BDP koji ne bi bio viši od 24, i to ako se pretpostavi godišnji rast od 3 posto. Time bi se udio duga u BDP-u povećao na 166 posto.
Krahom tržišta obveznica i derivata na njihovim osnovama, u uvjetima realne visoke inflacije zbog nultih eskontnih stopa, kamatne će stope podivljati, i to Federalne rezerve neće moći kontrolirati. Krajem sedamdesetih, kada su Federalne rezerve digle eskontnu stopu na 15 posto, kamatne su stope podivljale i time sve dužnike u dolarima dovele u tešku krizu (Jugoslavija je bila najbolji primjer jer je ta kriza dovela do nasilnog raspada federacije). Stoga se iznos od 15 posto kamatne stope može smatrati itekako realnim. S takvim kamatnim stopama trošak godišnjeg servisiranja duga narastao bi na 6 biliona dolara. Trenutni budžetski prihodi (prije formalne krize) iznose maksimalno 3,5 biliona, dakle otplata kamata bila bi 2,5 puta veća. Odakle bi, dakle, SAD servisirale dug, a kamoli ga otplatile?! Stvarno, zašto bi se vjerovalo snazi američke ekonomije?
Začarani se krug otvara smanjenjem budžetskih prihoda, povećanjem troškova većim deficitom, stečajevima banaka i korporacija nekontroliranim rastom dugova i kamatnih stopa radi nesagledivih rizika posuđivanja prezaduženoj državi, korporacijama i kućanstvima. To je okvir za hiperinflaciju kada se papirni novac pretvara u smeće, a cijena zlata raste u nebo, i realno i inflacijskim pritiskom. Odgovor na pitanje s početka hoće li i ko javnim novcem spriječiti taj scenarij negativan je. Ne samo radi pritiska javnosti već i radi iznosa globalnog duga od 250 biliona dolara, dodatnih 250 biliona obaveza bez pokrića, te čak 1,5 triliona derivativnih finansijskih instrumenata, dakle ukupno 2 triliona dolara neotplativih obaveza. Štampanje ionako bezvrijednog novca ili tzv. kriptovaluta (najobičnije spekulacije) neće ništa promijeniti. Odnosno, nerješiv problem duga neće se riješiti novim zaduživanjem.
