Остаће само један: Русија или Америка

Vi ste sramota, ljudi koji glume neko ludilo, vi i ne znate koliko je Rusija velika i divna zemlja i divni ljudi isto ko i Amerika, niti znate ista da kazete lepo o jednima ili drugima. Sve sto umete je da drkate na oruzje, smrt, neke rakete i politicare. A ti politicari i kod rusa i kod amera su dno ljudskog roda.

600 stranica teme, niste 3 naucnika sastavili.
Vi ste sramota za rusko-srpsko i srpsko-americko prijateljstvo isto ko i oni koji su vodili Srbiju 90ih i doveli nas prvo u sukob sa Jelcinjom, a onda i sa zapadnim saveznicima

Ima naravno pojedinaca trulih jabuka svuda, al medju vama rusosiitima ima tacno 100% trulezi
 
Kod tebe Slinavi Nedjeljko izgleda glupost je na ceni svaki dan, a pamet si video samo na televiziji. Ali si samo zinuo ko telac jer nisi znao sta gledas

U Rusiji na 100.000 stanovnika imas 11 ubistava u USA 7

koeficijent gluposti prosecnog rusosiita na forumu = beskonacno
Retardu glupi u Rusiji za 2018. godinu na 100 hiljada stanovnika ubijenih je 4,9 u SAD-u je 5,3. Skoci na glavu i nemoj nam vise praviti probleme. ***** ti sve.

In 2018, according to Rosstat, there were 7,067 murders and the homicide rate in Russia fell below the United States for the first time in recent history falling to 4.9 per 100,000 compared to the US rate of 5.3 per 100,000 in 2017. This was a 25% decline from the 2017 rate of 6.1 per 100,000.

Samo potrazi na google ***** ti sve glupo.

https://www.google.com/search?q=rus...ndroid-om-lge&sourceid=chrome-mobile&ie=UTF-8
 
Retardu glupi u Rusiji za 2018. godinu na 100 hiljada stanovnika ubijenih je 4,9 u SAD-u je 5,3. Skoci na glavu i nemoj nam vise praviti probleme. ***** ti sve.

In 2018, according to Rosstat, there were 7,067 murders and the homicide rate in Russia fell below the United States for the first time in recent history falling to 4.9 per 100,000 compared to the US rate of 5.3 per 100,000 in 2017. This was a 25% decline from the 2017 rate of 6.1 per 100,000.

Samo potrazi na google ***** ti sve glupo.

https://www.google.com/search?q=rus...ndroid-om-lge&sourceid=chrome-mobile&ie=UTF-8
Ne verujem ja ruskim izvorima, jer ako pogledamo unazad redovno lazu. Ne citiraju ih dzaba, sputnjik, informer i alo.
 
Ali ima samoubojstava

Tzv. ruski san
Al vidis ti njegov izvor iz sputnjika kaze prvi put u istoriji pala stopa ubistva ispod one u USA.
Znaci istorijski oni sami tvrde da je u Rusosiitiji stopa ubijanja bila uvek veca od americke

Al kazu ameri su nesto gori od njih, ili obrnuto.

Znaci ne umeju ni da lazne clanke sklepaju
 
americki zivotni vek ne ide napred nego unazad tako da ce uskoro pasti i iza ruskog za par godina

US life expectancy has been declining. Here’s why
Published Tue, Jul 9 2019 12:12 AM EDTUpdated Tue, Jul 9 2019 7:17 AM EDT

The average life expectancy in the U.S. has been on the decline for three consecutive years.
A baby born in 2017 is expected to live to be 78.6 years old, which is down from 78.7 the year before, according to data from the Centers for Disease Control and Prevention’s National Center for Health Statistics.

The last three years represent the longest consecutive decline in the American lifespan at birth since the period between 1915 and 1918, which included World War I and the Spanish Flu pandemic, events that killed many millions worldwide.

Before the recent decline, life expectancy had been steadily rising in the U.S. — which is to be expected of an advanced nation, particularly one that spends more money per citizen on health care than any other country.
The U.S. isn’t alone. A study projected the U.K. lifespan will shorten by about five months. While life expectancy is still on the rise in France, Germany, Sweden and the Netherlands, those countries have also seen a sharp slowdown.
While there’s no single cause for the decline in the U.S., a report by the CDC highlights three factors contributing to the decline.


https://www.cnbc.com/2019/07/09/us-life-expectancy-has-been-declining-heres-why.html opet lokalni naotguzni krezubi sendvicari su ostali zapisani
 
americki zivotni vek ne ide napred nego unazad tako da ce uskoro pasti i iza ruskog za par godina

US life expectancy has been declining. Here’s why
Published Tue, Jul 9 2019 12:12 AM EDTUpdated Tue, Jul 9 2019 7:17 AM EDT

The average life expectancy in the U.S. has been on the decline for three consecutive years.
A baby born in 2017 is expected to live to be 78.6 years old, which is down from 78.7 the year before, according to data from the Centers for Disease Control and Prevention’s National Center for Health Statistics.

The last three years represent the longest consecutive decline in the American lifespan at birth since the period between 1915 and 1918, which included World War I and the Spanish Flu pandemic, events that killed many millions worldwide.

Before the recent decline, life expectancy had been steadily rising in the U.S. — which is to be expected of an advanced nation, particularly one that spends more money per citizen on health care than any other country.
The U.S. isn’t alone. A study projected the U.K. lifespan will shorten by about five months. While life expectancy is still on the rise in France, Germany, Sweden and the Netherlands, those countries have also seen a sharp slowdown.
While there’s no single cause for the decline in the U.S., a report by the CDC highlights three factors contributing to the decline.


https://www.cnbc.com/2019/07/09/us-life-expectancy-has-been-declining-heres-why.html opet lokalni naotguzni krezubi sendvicari su ostali zapisani
Шта мислиш колики животни век има бескучник? Сви знамо да се број бескучника у Америци стабилно повећава од 2008 године.
 
Nova pucnjava u SAD-u, 7 upucanih.

https://www.foxnews.com/us/7-people-shot-chicago-park-1-killed-3-wounded

Ovi Amerikanci se ubijaju ko ludi, nastave li, napraviće svetski rekord u samoubijanju.
Пази сад, сви они за мотив имају борбу против миграната, шта мислиш шта би се тек догодило да на власт није дошао Трамп који барем ствара илузију да нешто по том питању подузима. Мислим један од основних деловања Трампа је борба против илегалне емиграције. Протеривање, подизање зида ...
 
Шта мислиш колики животни век има бескучник? Сви знамо да се број бескучника у Америци стабилно повећава од 2008 године.
Tacno.
Jer Rusi imigriraju u USA.
Cim prestane bezanje Rusa i Kineza u Usa, zaustavice se problem prosjaka.
 
1120009338.png
 
Amerika je “umiruća nacija”

Šta je onda jedino logično poduzeti – izazvati krize i ratove te izvršiti pljačku, baš kako je to učinjeno u Libiji i Iraku? Stoga, analitičari CNBC-a očekuju rast cijene zlata sa sadašnjih nešto preko 1.400 dolara za finu uncu na preko 2.000 do kraja prvog kvartala iduće godine, posebno nakon najave Federalnih rezervi da će početi smanjivati eskontnu stopu prema nuli, odnosno štampati neograničene količine novca. Jedan od bivših guvernera te privatne banke banaka Ben Bernanke izjavio je prije krize 2008. godine da novac nije problem, ako ga treba, bacat će ga iz helikoptera. Tako se zlato smatra dugoročnom investicijom, najvažnijim osiguračem protiv djelovanja umiruće ekonomije




Za razliku od Trumpovog pokliča “Učinimo Ameriku ponovo jakom”, praćenje finansijskih i ekonomskih pokazatelja stanja najveće ekonomije svijeta više zaziva sjećanje na stih iz jednog songa mjuzikla “Kosa”, manifesta flower power pokreta iz šezdesetih koji govori o znakovima umiruće nacije. Samo tri godine nakon pozorišnog uspjeha mjuzikla koji je hippy kontrakulturu inaugurirao kulturnim mainstreamom, uprizorenjem u centru pozorišnog života Amerike, potezom Nixonove administracije, došlo je do preokreta ekonomske filozofije koji je doveo do trenutnog stanja umiruće nacije, usred globaliziranog finansijskog igrališta i pauperizirane nacionalne ekonomije. Ovu ozbiljnu tvrdnju može se argumentirati s finansijskog i aspekta realne ekonomije.

Kretanje cijene zlata i konvertibilnosti valuta vodećih ekonomija u zlato jedan su od najboljih pokazatelja stvarnog stanja ekonomije, nacionalnih i globalne. Take je, recimo, cijena fine unce zlata 1980. godine iznosila 850 tadašnjih američkih dolara, da bi 1999. pala na samo 250, pa se tih godina širilo uvjerenje da je zlato loša investicija, sve bezvredniji metal u visoko derivatiziranim finansijama, odnosno novim finansijskim proizvodima. Međutim, ako se pogleda skok cijene zlata od 35 dolara 1971. na 850 1980. godine, vidjet će se da je zapravo u prvim godinama nakon ukidanja konvertibilnosti dolara u zlato (jedno od sigurnosnih sidara Bretton-Woodskog sporazuma iz 1944, koji je stvorio Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond i omogućio poslijeratnu obnovu) fluktuacijskim intervalutarnim tečajevima dio investitora tražio utočište u zlatu.

Naime, odluka Nixonove administracije da ukine konvertibilnost valuta u dolar i dolara u zlato, jer su dotad već bile potrošene zlatne rezerve i SAD i zemalja kojima su one “čuvale” zlato, poput Zapadne Njemačke, bila je prvi okidač spekulantskog ponašanja na berzama koje je završilo nizom ponavljajućih i sve gorih finansijskih kriza s ozbiljnim posljedicama po nacionalne i globalnu ekonomiju. Ozbiljniji među njima zlato smatraju stalnom vrijednošću, odnosno utočištem u slučaju kriza koje su sve češće, te ga kupuju kada mu je tržišna cijena niska jer većina ulaže u bezvrijedne dionice ili pakete koji se reklamiraju, a onda postanu bezvrijedni kada ih se proda posljednjem naivcu za visoku cijenu, a prodaju kada mu cijena skoči. Zlato je dugoročna investicija, pa zemlje koje su ga se odrekle imat će ozbiljnih problema s održavanjem svojih međunarodnih obaveza nakon nove krize. Radi eksponencijalnog povećanja monetarnih i finansijskih agregata nakon Prvog svjetskog rata (štampanje novca, ekspanzija neproizvodnih kredita, ostalih finansijskih derivata), stvarna cijena vrijednosti valuta vodećih ekonomija u odnosu na zlato pala je na 3 posto vrijednosti prije Prvog svjetskog rata.

Ostalih do 3 posto vrijednosti bit će izbrisano u sljedećih maksimalno sedam godina jer se znakovi ozbiljne krize već prepoznaju, a vlade će u očajničkim pokušajima da spase sistem i dalje srljati u neograničen plasman novca i derivata kako bi postojeću post bretton-woodsku finansijsku arhitekturu spasile. Kriza 2008/2009. zapravo je bila neka vrsta generalne probe. Niti jedna lekcija se nije niti razumjela, a kamoli naučila. Kako kaže jedan analitičar “GoldSwitzerlanda”, kanta smeća samo je privremeno udarena i maknuta s ceste proizvodnjom desetina biliona dolara štampanog novca. Sistem je ostao netaknut, a spekulacije su se umotavale u druge celofane, s istim toksičnim bazama neotplativih kredita, osobnih ili korporativnih kao i garancija. Od 2006. godine globalni dug se udvostručio, sa 125 na 250 biliona (hiljada milijardi) dolara, od čega čak 9 posto otpada na SAD. To je razlog zašto se američke državne obveznice smatraju sljedećim okidačem globalne krize kao što su to bili derivati, odnosno paketi derivata na bazi hipotekarnih stambenih kredita siromašnim kućanstvima 2008.

Međutim, nakon iskustva iz 2008/9. i ulijevanja javnog novca da bi se spasili privatni dugovi odabranih banaka i investitora, postavlja se pitanje ko će i kojim novcem to učiniti ovaj put jer javnost više neće pristati na slične vratolomije jer je realno stanje ekonomije još gore. Također, šta će to značiti za najveće kreditore SAD, odnosno zemlje koje posjeduju najviše obveznica – Japan i Kinu? Već sada, najveći broj zemalja svijeta ima ozbiljnih problema sa servisiranjem i otplatom dugova, iako se eskontne stope centralnih banaka kreću od negativnih do maksimalno 2 posto. Budžetski, platni i vanjskotrgovniski deficiti rastu globalno, pa rastu i dugovi kojima ih se nastoji pokriti. U prvih osam mjeseci tekuće fiskalne godine u SAD (ona se ne pokriva s kalendarskom) dug je povećan za 1 bilion dolara, na 22.4 biliona, dok se izrazito liberalno izračunat BDP mjeri s 21,4 biliona (ovdje nema riječi o strukturi BDP-a, posebno finansiranju osobne i javne potrošnje te strukturi i kvaliteti investicija, u realni ili opet derivativni finansijski sektor). Američki budžetski prihodi stagniraju na 3,5 hiljada milijardi, dok dug neprestano raste i veći je 6 puta u odnosu na prihode, odnosno dug iznosi 105 posto GDP-a. Neki to ne vide kao problem jer je američka ekonomija toliko jaka da može garantirati otplatu dugova, no to stagnacija prihoda ne pokazuje, a povećanje duga ne ulijeva povjerenje u stabilnost ekonomije. Odnos prihoda i duga koji je počeo rasti u vrijeme Ronalda Reagana bio je 600 naprema 900 milijardi dolara, danas je 3,5 hiljada milijardi naprema 22,4 hiljade milijardi.

Samo za poređenje – BDP Bosne i Hercegovine iznosi 19,9 milijardi USD, dakle oko 1.000 puta manji od SAD-a, dok je BDP Hrvatske oko 60, a Srbije oko 50 milijardi. Dakle, dug SAD iznosi 105 posto tako izračunatog BDP-a. Prosječno, dug SAD-a udvostručavao se svakih osam godina od administracije Ronalda Reagana. Nema razloga sumnjati da se trend neće zaustaviti bez obzira na Trumpove najave obnove svemirskog programa i sličnih science driver mjera. To znači da bi do kraha 2024. godine dug SAD iznosio 40 biliona dolara, u odnosu na BDP koji ne bi bio viši od 24, i to ako se pretpostavi godišnji rast od 3 posto. Time bi se udio duga u BDP-u povećao na 166 posto.
Krahom tržišta obveznica i derivata na njihovim osnovama, u uvjetima realne visoke inflacije zbog nultih eskontnih stopa, kamatne će stope podivljati, i to Federalne rezerve neće moći kontrolirati. Krajem sedamdesetih, kada su Federalne rezerve digle eskontnu stopu na 15 posto, kamatne su stope podivljale i time sve dužnike u dolarima dovele u tešku krizu (Jugoslavija je bila najbolji primjer jer je ta kriza dovela do nasilnog raspada federacije). Stoga se iznos od 15 posto kamatne stope može smatrati itekako realnim. S takvim kamatnim stopama trošak godišnjeg servisiranja duga narastao bi na 6 biliona dolara. Trenutni budžetski prihodi (prije formalne krize) iznose maksimalno 3,5 biliona, dakle otplata kamata bila bi 2,5 puta veća. Odakle bi, dakle, SAD servisirale dug, a kamoli ga otplatile?! Stvarno, zašto bi se vjerovalo snazi američke ekonomije?

Začarani se krug otvara smanjenjem budžetskih prihoda, povećanjem troškova većim deficitom, stečajevima banaka i korporacija nekontroliranim rastom dugova i kamatnih stopa radi nesagledivih rizika posuđivanja prezaduženoj državi, korporacijama i kućanstvima. To je okvir za hiperinflaciju kada se papirni novac pretvara u smeće, a cijena zlata raste u nebo, i realno i inflacijskim pritiskom. Odgovor na pitanje s početka hoće li i ko javnim novcem spriječiti taj scenarij negativan je. Ne samo radi pritiska javnosti već i radi iznosa globalnog duga od 250 biliona dolara, dodatnih 250 biliona obaveza bez pokrića, te čak 1,5 triliona derivativnih finansijskih instrumenata, dakle ukupno 2 triliona dolara neotplativih obaveza. Štampanje ionako bezvrijednog novca ili tzv. kriptovaluta (najobičnije spekulacije) neće ništa promijeniti. Odnosno, nerješiv problem duga neće se riješiti novim zaduživanjem.
 
Šta je onda jedino logično poduzeti – izazvati krize i ratove te izvršiti pljačku, baš kako je to učinjeno u Libiji i Iraku?! Stoga, analitičari CNBC-a očekuju rast cijene zlata sa sadašnjih nešto preko 1.400 dolara za finu uncu na preko 2.000 do kraja prvog kvartala iduće godine, posebno nakon najave Federalnih rezervi da će početi smanjivati eskontnu stopu prema nuli, odnosno štampati neograničene količine novca. Jedan od bivših guvernera te privatne banke banaka Ben Bernanke izjavio je prije krize 2008. da novac nije problem, ako ga treba, bacat će ga iz helikoptera. Tako se zlato smatra dugoročnom investicijom, najvažnijim osiguračem protiv djelovanja umiruće ekonomije. O tome bi i neke države koje su se odrekle svojih zlatnih rezervi trebale dobro promisliti.

Krajem je juna tzv. “centralna banka centralnih banaka”, baselska Banka za međunarodna poravnanja (BIS), u svom Godišnjem ekonomskom izvještaju ponovo upozorila na krah bankarskog sektora zbog prezaduženosti korporacija u najjačim ekonomijama. Britanski Guardian izvijestio je kako korporativni dug može prerasti u narednu krizu, odnosno kako BIS upozorava da posuđivanje firmama s lošim kreditnim rejtingom raste alarmantno, posebno u SAD-u i Britaniji. BIS-ov izvještaj tvrdi da je tržište kredita koji se nazivaju leveraged loans, dakle kredita već prezaduženim, pa i zombi kompanijama dominantno u sektorima nafte i plina i veleprodaje u SAD, izrazito “pregrijano” i može dovesti na rub bankarske panike, kako se to dogodilo s mjehurom hipotekarnih kredita 2007/2008.

Augustín Carstens, bivši guverner meksičke centralne banke i jedan od direktora BIS-a, o izvještaju je izjavio da su tvrtke u SAD-u i manje u Britaniji izdale najveći dio ovog duga, dok on sve više raste globalno, što je najveća briga oko korporativnog duga, više nego u sektoru kućanstva ili državnog duga. Kao i u krizi 2008. godine, velike banke tvrde da drže samo najjače CLO (collateralized loan obligations), finansijske derivate koji bi trebali osigurati te kredite, baš kako su slični papiri CDO (collateralized debt obligations) “spasili” najveće banke 2008. Nikako, već su uskočili uslužni političari klijenti i dali javni novac. Istovremeno, opet na isti način tzv. rejting-agencije drže najviše rejtinge tim bezvrijednim papirima, baš kao i 2008. Morgan Stanley tako je 2009. izgubio 14 milijardi dolara.
BIS-ov izvještaj govori i o padu industrijske proizvodnje širom svijeta, uz imanentnu opasnost od skorog lanca stečajeva. Krediti rastu zbog pada standarda posuđivanja, odnosno jamstava za otplatu jer investitori u derivativne instrumente na bazi korporativnih kredita traže veće prinose. Kako raste dug, tako korporativni sektor sve teže otplaćuje, sve dok ne ode u niz stečajeva, a tada će svi CLO-i koji su na razinama od oko 3 biliona dolara, otprilike istoj na kojoj su bili CDO-i uoči kraha 2008, biti ništavni kao kolaterali. Baš kao i 2008. Povijest se ponavlja ili se iz nje ništa ne uči. Ako dođe do sloma ovih kreditnih aranžmana, ekonomski će efekt biti pojačan kroz bankarski i druge dijelove finansijskog sistema koji drže CLO-ove, te će doći do snažnih prilagodbi cijena i teškoća u finansiranju projekata i poslovanja. U razvijenim ekonomijama dugoročno će poskupjeti krediti i porasti kolaterali. Međutim, visok nivo duga naznačava i ranjivost ekonomija u razvoju. Rizici postoje i u sektoru duga kućanstava, ali su znatno veći u korporativnom, posebno zato što raste zaduženost u stranoj valuti još od krize 2008. godine.

Neki se analitičari, posebno izvan mainstream medija, oglašavaju s ocjenom stanja propasti realnog ekonomskog sektora u SAD. Smatraju ga najgorim u povijesti te zemlje. Posebno se to odnosi na ključne dijelove ekonomije, poput opskrbe energijom i vodom, obrazovanja i zdravstva. Usred kineske ekspanzije inicijativom “Belt and Road” daju usporedne analize stanja u Kini i SAD-u od 1971. do danas. U posljednjih 48 godina oko 800 miliona ljudi izašlo je iz zone siromaštva, izgrađene su stotine novih gradova uz razvoj mreže brzih željeznica te sve veći obrazovni standard. Procjenjuje se da je 2017. još otprilike 30 miliona stanovnika Kine, uglavnom u udaljenim ruralnim područjima, živi ispod granice siromaštva. Vladin program potpune eliminacije siromaštva do kraja 2020. ostvaruje se, s malim izgledima na neuspjeh.

Te 1971. Kina je bila usred tzv. kulturne revolucije i u haosu potpunog bezvlašća i siromaštva. Od 1971. uvjeti života u SAD-u kretali su se u potpuno suprotnom smjeru. Očekivan životni vijek kontinuirano se skraćuje, do granice koja nije viđena od kraja Prvog svjetskog rata. Predoziranje i samoubistva postali su veći uzročnici smrtnosti od automobilskih nesreća. Vraćaju se stare, zaboravljene bolesti, a raste broj beskućnika, stvarnih i onih koji će to tek postati zbog ovrha na hipotekarne kredite koje ne mogu otplaćivati zbog gubitka posla i trajne nezapošljivosti. Ovdje je važno napomenuti da se rast zaposlenosti kojim se hvale američke administracije odnosi na povremene i privremene poslove, a oni nisu priznati kolateral za otplatu kredita. Problem je i propadanje prometne i druge infrastrukture kojom upravlja država. No, sve više i privatizirane infrastrukture propada, osim, naravno, skupih bolnica za superbogatih 2 posto. Posebno se to odnosi na javni transport, podzemne željeznice, tunele, mostove, veliki dio vodovodne i kanalizacijske mreže star je preko 100 godina i neodržavan te smanjene funkcionalnosti. Istovremeno, suše i poplave počinju biti pravilom, kao u siromašnim afričkim i azijskim zemljama, a poljoprivredni output sve je manji. Pad potrošnje energije per capita posljednji je pokazatelj onoga što se i tu naziva umirućom nacijom. Stvarno, zašto bi se vjerovalo snazi američke ekonomije?

http://stav.ba/amerika-je-umiruca-nacija/
 
Млади против уласка Србије у ЕУ :)
1120614432.jpg


Најновије истраживање које је спровела Кровна организација младих Србије (КОМС) показује да је чак 40 одсто младих против уласка Србије у ЕУ. За улазак у Унију је 38 одсто, док 22 одсто младих не зна. Уколико се упореде резултати са прошлогодишњим, види се да је број младих који подржава улазак у ЕУ — опао за скоро 5 одсто.
На питање каква им је прва реакција на појам Европске уније, одговори показују да је највећи број неутралних и равнодушних — 42 одсто, затим следи 35 одсто оних са негативним реакцијама и тек онда 23 одсто оних са позитивним.
https://rs.sputniknews.com/vesti/201908131120614590-mladi-protiv-ulaska-srbije-u-eu/
 

Back
Top