Pokolj u Katinskoj šumi
U pokolju u Katynskoj šumi (poljski: zbrodnia katyńska, Katyń crime; ruski: Катынский расстрел), jedinice sovjetskog Ministarstva unutrašnjih poslova (poznatije kao NKVD) ubile su više tisuća poljskih časnika. To je bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubijeno oko 22.000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, općenito se čitava ova akcija naziva pokoljem kod Katinske šume.
Nakon što je 1943. Wehrmacht otkrio masovne grobnice kod Katina, prekinuti su odnosi između poljske vlade u emigraciji i Sovjetskog saveza. Masakr je koristila propaganda Trećeg Reicha, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom, i za njega optuživalo Nijemce. Tek je Mihail Gorbačov 1990. jasno rekao, da je za masakr odgovoran Sovjetski Savez. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose.
Nakon što je potpisan Sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo.
Dana 5. ožujka 1940. članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinin potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Ova široka definicija omogućila je, pored časnika, vojnika i rezervista, ubojstvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu u ožujku 1959. spominje se broj od 21.857 žrtava. Smaknuća je izvršio NKVD u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine..
Sovjetski Savez je 17. rujna 1939. godine napao Poljsku sa istoka. Napad je izvršen dok je Poljska bila u ratu sa Njemačkom koji je počeo 1. rujna 1939. godine i trpjela značajne gubitke na zapadnom frontu. Ovaj napad je izvršen u skladu sa sporazumom Ribbentrop — Molotov kojim je izvršena podjela interesnih sfera između SSSR-a i Njemačke. Zbog brzog napredovanja Crvene armije koja je naišla na slab otpor, između 250.000 i 454.700 poljskih vojnika je zarobljeno. Oko 250.000 je odmah pušteno dok je 125.000 predato NKVD-u. NKVD je odmah oslobodio još 42.400 vojnika. Oko 170.000 oslobođenih vojnika su bili podrijetlom Ukrajinci ili Bjelorusi koji su služili u poljskoj vojsci. Oko 43.000 vojnika koji su rođeni u zapadnom dijelu Poljske (tada pod njemačkom kontrolom) je predato Nijemcima. NKVD je 19. studenog 1939. godine držao oko 40.000 poljskih ratnih zarobljenika: oko 8.500 časnika, 6.500 policijskih časnika kao i 25.000 vojnika i rezervnih časnika.
Narodni komesar za unutrašnje poslove SSSR-a Lavrentij Berija je 5. ožujka 1940. godine poslao dokument (794/B) Josipu Staljinu u kojem je poslje tvrdnje da poljski vojni zarobljenici (14.736 ljudi – od toga 97 % Poljaci) kao i zatvorenici u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini (18.632 ljudi - od toga 1.207 časnika i ukupno 57 % Poljaka) predstavljaju „deklarirane i beznadežno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti“, izjavio da NKVD smatra da je razborito da se:
strelja 14.700 vojnih zarobljenika i 11.000 zatvorenika, bez saslušanja, bez iznošenja optužbi i bez odluke o okončanju istrage.
slučaj i donošenje odluka vodi trojka u sastavu: Vsevold Merkulov (upisan posebno, vjerojatno od strane Staljina iznad precrtanog Berije), Bogdan Kobulov i Leonid Baštakov.
Na dokumentu se nalaze 4 potpisa: Staljinov, Vorošilovov, Molotovov i Mikojanov, kao i dopisano – Kalinin – za, Kaganovič – za. U skladu sa dokumentom Politbiro CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza je istog dana donjeo odluku br. P13/144 sa sadržinom koju je Berija predložio, ali u kojoj brojke nisu navedene. Ova odluka predstavlja primjer vansudske presude za oko 26.000 ljudi.
U Kobulovom kabinetu se 14. ožujka održao sastanak. Na njemu je sudjelovala nekolicina šefova okruga NKVD-a. Njima se danas pripisuje pokolj. Berija je 22. ožujka izdao naredbu br. 00350 „O raspuštanju zatvora NKVD-a u Ukrajini i Bjerusiji“. U tim zatvorima većina zatvorenika su bili poljski časnici i policajci. Iz Moskve su 1. travnja stigla 3 prva pisma – uputstva namenjena logoru u Ostaškovu. Ova pisma su sadržala imena 343 osoba i bila su početak akcije „raspuštanja zatvora“.
Do ožujka 1940. godine stvorena su tri posebna logora: Kozelsk (Козельск), Ostaškov (Оста́шков) i Starobelsk (Старобельск) u kojima su se našli skoro svi poljski časnici zarobljeni u SSSR-u kojih je bilo oko 15.000 .
Dugo vremena samo ovo je bilo poznato jer je, na tada zagonetan način, ovako velika skupina prestala da daje znake života (obitelji su naglo prestale da dobijaju pisma od zarobljenika). Glasine o masakru koje su počele da se javljaju 1943. godine SSSR je prešućivao ili odlučno odbacivao. Tek slabljenje i raspad te države su dozvolili da se u potpunosti sazna tok događaja