
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
OSEĆAJ
Uvlačim se u krevet
usnula ruka leže mi na bok
kako znaš....kako osećaš
Iza ledja čujem disanje tvoje
I ruka ti postaje teška
Neka je......prija ta težina
Plavi me opet neka milina.
I samo ležim, udišem noć
Glava mi prazna....osećam samo
Usnuli porod snom mladim spava
Dvorište miriše mirisom tamnim
Duša mi tiha i slušam sreću
Ne, ja ne želim ni jednu veću.
Ovo je raj.
Ja vernik nisam
Al’ nije mi teško
Da kažem srcem
Bože, hvala ti na ovom raju.
PS legoh noćas…..pa ustah da zapišem osećaj. Dao Bog svima
...a sad...na spavkanje


samo se šale. Vidiš, naš neki dogovor je da se šalimo na blogu...kao da smo na nekoj forumskoj čat temi. Tako, po našem mišljenju blog nije samo puko objavljivanje i manje podseća na dnevne novine, već veselo mesto gde se ljudi smeju, komuciraju a kad treba vala se i teše, medjusobno bodre i brišu suze jedni drugima. Od početne teme bloga, preko šale i smeha i vrcave pameti blogera-prijatelja dodjemo na ko zna koju temu, opustimo se, nasmejemo u pauzicama rada i svima bude lepo. Blog je lepo mesto onoliko koliko su lepi ljudi u njemu....kao i bilo koje drugo mesto...ovde imamo samo reči i ove smajliće...zato i napisah onu pesmu Pisana reč, o lepoti i ružnoći reči.....ja biram lepe i jasne.






