Opraštanje

Demijurg

Poznat
Banovan
Poruka
7.211
“Oni koji nisu u stanju oprostiti, ruše most preko koga sami moraju preći. Još važnije je oprostiti sebi. Kada ne oprostite sebi i ne oslobodite se negativnih emocija, vi rasipate svoju energiju i životnu snagu.”


Konfučije


Kada nekome oproste, ljudi veruju da čine uslugu osobi kojoj su oprostili. Naprotiv, od opraštanja najveću korist ima onaj koji oprašta drugome. Zloba, ljubomora i zavist iscrpljuju telo i duh, i često dovode do bolesti. S druge strane, opraštanje izaziva uravnoteženje energetskih kapaciteta i tako omogućuje harmoničan protok energije između ljudi...

Šta vi mislite?
 
mislimo.
oni koji oproste sebi jesu previse popustljivi prema tom sebi.
oprostaj drugom ne znaci nista ako taj oprostaj taj ne trazi. mozda i ne zna da mu treba oprostiti pa je cutljiv. ili ga je bas briga za tvoj oprostaj. ili najpre on mora sebi da oprosti da bi primio tvoj oprostaj. ili je sebican pa prasta samo sebi ali ne i tebi. ili je most pao i nema tu niko nista nikom da oprosti. ili je oprostaj sebi i drugom samo izgovor da si mnogo dobar.
mislimo.
 
“Oni koji nisu u stanju oprostiti, ruše most preko koga sami moraju preći. Još važnije je oprostiti sebi. Kada ne oprostite sebi i ne oslobodite se negativnih emocija, vi rasipate svoju energiju i životnu snagu.”


Konfučije


Kada nekome oproste, ljudi veruju da čine uslugu osobi kojoj su oprostili. Naprotiv, od opraštanja najveću korist ima onaj koji oprašta drugome. Zloba, ljubomora i zavist iscrpljuju telo i duh, i često dovode do bolesti. S druge strane, opraštanje izaziva uravnoteženje energetskih kapaciteta i tako omogućuje harmoničan protok energije između ljudi...

Šta vi mislite?

Ne činiš mu uslugu, ali imam utisak da bude lakše tom nekome. Da se tada iznivelišu neke stvari, naprosto, poravna se sve, i onda je neki mir. Onaj duševni mir. Spokoj. Dotle se oboje kao ljudi mučite. Jer jedan ulaže silan napor, da ti ne oprosti, ono kao e, baš neću, jeeeeeeeeeedi se i ručkaj, a drugom stvara nešto nemir.

Šta znam...kada sam u životu pogrešila, ja sela sam i shvatila svoje greške. Istinski sam se kajala. I zaista pokajala. Ne zato da bih bila lepša u nečijim očima, nego znam u čemu sam kao čovek, kao biće...donela loše odluke. I to me je mučilo. Zato što sma smatrala da sma grešna, da jesam postupila loše, ja zatražila sam oproštaj. Nisam ga nikada dobila. I to je ok Nečije je pravo to, moje je bilo da zamolim za oprost. Na sve sma načine pokušavala, da se iskupim. Vremenom sam shvatila da neko ne haje i to je ok. Onda sma okrenula list i na drugi način, rešena bila da okajem ono što morala sam da okajem. Mučilo me je, dugo. Jako dugo. I mnogo. Preteško. Stvaralo mi toliki nemir. Zato što sam shvatial sve. Ali, prekasno. Stalno sam preispitivala sve, od reči do dela. I znam u čemu je problem. Stvarno mi je trebao taj oprost. Ne toliko zbog sebe, iako bi mi smirilo dušu, ne mogu da lažem, koliko zbog te osobe...jer sam želela da zna, da znam koliko ga je bolelo. Da što se meni činilo, da nije nešto, da jeste bilo..itekako i itekako jako, smao emni tada nije tako delovalo, ali iz ove perspektive znam koliko jeste bilo. Čisto sma želela da to čuje od mene. Da vidi u mojim očima. Rečima. U odrazu. Da vidi, šta je to proizvelo.

Umesto da se završi na tome, dobilo je drugačiji obris. I o tome ne želim. Dugo sam verovala, da mučiće i druge, ako ništa...čisto samo ona želja, kada već vidiš u nekome, da zaista misli i oseća to što kaže. Da nije fol i da nije eto, tek tako...Nego da je zaista od srca i iz duše bolne. Mislila sma , priznajem...svo ovo vreme, i nisam se predavala..čisto samo...da možda eto želeće. Da mi da, taj oprost. Danas mislim da bi možda tada ubrzalo moj fizički oporavak. Ni to mi čak nije bilo važno...nego onaj osećaj...samo da kažem, da znam i shvatam sve. Da razumem i da se izvinim. Kada ništa nije urodilo plodom, povukla sam se i patila u samoći.Nisma uspela do dana današnjeg da oprostim sebi. Pokušavala sam na sve načine, da doprem do nečega. Pokušavala...Dok me snaga nije izdala.

Sada i da oprost stigne...kasno je.

:hvala:
 
sunasceJeca, citao sam tvoje postove i vidim da si dosta patila u zivotu, i zao mi je jer djelujes kao dobra osoba. Ja za sebe znam da cu poci kod psihoterapeuta, a tebi savjetujem isto. Bez ikakve uvrede!

Meni nije potreban. Iznašla sam sama način, da se (iz) borim sa nekim situacijama. I sa onim šta me je kao čoveka mučilo. I na neki način (po) jelo. Pa, šta ćeš...nekome je život majka a nekome maćeha. Ja naprosto zato i volim da pišem o tome. Jer sutra će neko biti neka tamo ja, pa možda poučen mojim nekim situacijama , će znati kako i šta. Svi smo mi ljudi, učimo na osptvenim greškama, porazima, neuspesima. Ja sam uvek govorila, neuspeh nije opcija. Da se razumemo, u datim momentima, je baš bilo neizdrživo i negde je moralo naprosto da "pukne" , pa je otišlo fizičko zdravlje. Ne smatram ja to kao uvredu; tvoje je pravo da tako misliš, a moje da ti kažem, da ti grešiš. Ali, svako ima pravo na svoj stav. Meni je dugo trebalo vremena da prevaziđem neke stvari, nešto da prihvatim i generalno, u životu...na neke stvari sam zakasnila, a neke nisam htela ili mogla možda da razumem. Tada se Život postarao i isporučio svoj "račun", u vidu ljudi, da me prodrmusaju. Da me poljuljaju u onome gde sma najtanja i da ispitaju moje granice na ono u čemu mislim da sma jaka. I ja sma to shvatila tako. Takvim. Prve korigovala, druge učvrstila. Trebalo je vremena ali ok...Nisam ja ni kivna ni ljuta. Poneke mi stvari kao čoveku nisu sele, ali ok, to ostavljam drugima, da premotaju u sebi, kao što i ja morala sam. Očito da svako ima taj neki momenat, kada si svoj na svome - ili plivaš ili toneš. Ja sam znala da uspeću, samo nisam znala po kojoj "ceni" . Stiglo je posve nenadano i zato mi se danas čini efekat puno jači, nego što je realan.

Ako ti smatraš da je tebi potreban, ja to pozdravljam. Svako poznaje sebe najbolje, šta će mu dobro (u) činiti. Nije sramota pasti. Sramota je ne ustati.

Svako dobro ti želim.

:hvala:
 
Ja mislim da ne grijesim. Osim u slucaju da stvarno vise nemas nikakvih problema.
Nov si, kada bi svi bili iskreni kao Jeca, onda bi svima to isto pomislio....
ustvari Jeca konkretno i ne govori o svom problemu, ona nam govori o svojim emocijama, mi drugi to ne radimo....treba imati i talenta i mere sve to lepo izneti na belu površinu...na kraju mi smo na psihologiji...i od mene pozdrav....
 
Otvoriti srce cesto nije lako. Unutra se nalazi nagomilana krivica, iz svakog predjenog kruga.
Oprostiti sebi znaci ocistiti srce od otrova. Od mrznje, ambicije, pohlepe, straha. Od svih
zala koje smo ucinili. Ponekad boli, ali vredi.
Ne moze nam neko drugi oprostiti. Ni svestenik, ni sudija, ni bog, ni onaj kome smo nazao ucinili.
Sami moramo sebi oprostiti, setiti se svojih nedela i sebi stvarno oprostiti. Kao sto roditelj
detetu prasta. Srcem.
 
Otvoriti srce cesto nije lako. Unutra se nalazi nagomilana krivica, iz svakog predjenog kruga.
Oprostiti sebi znaci ocistiti srce od otrova. Od mrznje, ambicije, pohlepe, straha. Od svih
zala koje smo ucinili. Ponekad boli, ali vredi.
Ne moze nam neko drugi oprostiti. Ni svestenik, ni sudija, ni bog, ni onaj kome smo nazao ucinili.
Sami moramo sebi oprostiti, setiti se svojih nedela i sebi stvarno oprostiti. Kao sto roditelj
detetu prasta. Srcem.

Baš lepo rečeno...ništa za dodati, još samo primeniti..
 
Ne činiš mu uslugu, ali imam utisak da bude lakše tom nekome. Da se tada iznivelišu neke stvari, naprosto, poravna se sve, i onda je neki mir. Onaj duševni mir. Spokoj. Dotle se oboje kao ljudi mučite. Jer jedan ulaže silan napor, da ti ne oprosti, ono kao e, baš neću, jeeeeeeeeeedi se i ručkaj, a drugom stvara nešto nemir.

Šta znam...kada sam u životu pogrešila, ja sela sam i shvatila svoje greške. Istinski sam se kajala. I zaista pokajala. Ne zato da bih bila lepša u nečijim očima, nego znam u čemu sam kao čovek, kao biće...donela loše odluke. I to me je mučilo. Zato što sma smatrala da sma grešna, da jesam postupila loše, ja zatražila sam oproštaj. Nisam ga nikada dobila. I to je ok Nečije je pravo to, moje je bilo da zamolim za oprost. Na sve sma načine pokušavala, da se iskupim. Vremenom sam shvatila da neko ne haje i to je ok. Onda sma okrenula list i na drugi način, rešena bila da okajem ono što morala sam da okajem. Mučilo me je, dugo. Jako dugo. I mnogo. Preteško. Stvaralo mi toliki nemir. Zato što sam shvatial sve. Ali, prekasno. Stalno sam preispitivala sve, od reči do dela. I znam u čemu je problem. Stvarno mi je trebao taj oprost. Ne toliko zbog sebe, iako bi mi smirilo dušu, ne mogu da lažem, koliko zbog te osobe...jer sam želela da zna, da znam koliko ga je bolelo. Da što se meni činilo, da nije nešto, da jeste bilo..itekako i itekako jako, smao emni tada nije tako delovalo, ali iz ove perspektive znam koliko jeste bilo. Čisto sma želela da to čuje od mene. Da vidi u mojim očima. Rečima. U odrazu. Da vidi, šta je to proizvelo.

Umesto da se završi na tome, dobilo je drugačiji obris. I o tome ne želim. Dugo sam verovala, da mučiće i druge, ako ništa...čisto samo ona želja, kada već vidiš u nekome, da zaista misli i oseća to što kaže. Da nije fol i da nije eto, tek tako...Nego da je zaista od srca i iz duše bolne. Mislila sma , priznajem...svo ovo vreme, i nisam se predavala..čisto samo...da možda eto želeće. Da mi da, taj oprost. Danas mislim da bi možda tada ubrzalo moj fizički oporavak. Ni to mi čak nije bilo važno...nego onaj osećaj...samo da kažem, da znam i shvatam sve. Da razumem i da se izvinim. Kada ništa nije urodilo plodom, povukla sam se i patila u samoći.Nisma uspela do dana današnjeg da oprostim sebi. Pokušavala sam na sve načine, da doprem do nečega. Pokušavala...Dok me snaga nije izdala.

Sada i da oprost stigne...kasno je.

:hvala:


sunašce, ovo je veoma iskreno, tužno ali i lepo na neki način...već si svojom patnjom i priznanjem samoj sebi i drugome da si napravila grešku, stigla na pola puta do oproštaja.

a taj neko ti je možda u srcu još odavno oprostio...
 
sunašce, ovo je veoma iskreno, tužno ali i lepo na neki način...već si svojom patnjom i priznanjem samoj sebi i drugome da si napravila grešku, stigla na pola puta do oproštaja.

a taj neko ti je možda u srcu još odavno oprostio...

Da...nema gneva. Nema ostrašćenosti. Nema ljutnje i nema besa. Čak ni ogorčenosti. Kad bolje porazmislim, nema u meni više ništa. Samo spoznaja na tugu i nekadašnje tužne dane što je ljubav izrodila bila. Što su mi nekada teško pali. Padali. Iznimno. Tada mi je bilo puno važno i bitno. Važno. Jako. I neizmerno. Sada je kasno. A, što se tiče drugog dela napisanog, rekoh već, da mi je bilo stalo to da uradim ne zbog sebe, već zbog njega. Čisto da zna, da meni nije bilo ravno. Veruj mi, ja to poznajem najbolje. Ne brini, nije. I neće. I to je ok. Pomirena sam sa tim. Prihvatam svoju sudbinu. Što kažu, morah i ja jednom u životu da pogrešim. :sad2: Tebi hvala na divnom postiću i komentaru. :heart:

:hvala:
 
Poslednja izmena:
Još važnije je oprostiti sebi

S ovim nemam nikakav problem, ja uvek najposle oprostim sebi.


Kada nekome oproste, ljudi veruju da čine uslugu osobi kojoj su oprostili.


Usluga, manje više. Milost.


Zloba, ljubomora i zavist

Ovo mi nikad nije bilo jasno. Zašto misliš da je čovek koji nešto ne želi oprostiti, pod obavezno zloban, ljubomoran ili zavidan? Ove dve zadnje stvari, ljubomora i zavist, naročito su mi nejasne. Da li bi to trebalo značiti osvetoljubivost spram nevernog ljubavnika koji je otišao i našao drugačije, i/ili bolje? Kad ljudi kažu da ne praštaju nešto, obično se uzme kako nisu oprostili drugim ljudima koji su ih najintimnije dotakli, a teško da je intimnije ako je van kreveta. Nepraštanje često sugeriše sex. Ne znam o čemu se radi kod ostalih, kod mene se radi o kršenju dogovora. Odnose s ljudima tumačim na isti način kao i poslovne, što znači da smatram da sudionici trebaju proceniti u šta se upuštaju, da li će ih to podmiriti a koliko koštati i da li je saradnja uopšte nešto što žele; na prvom mestu. Čovek s iole pameti u glavi, znači jedan koji nije ni maloletan ni malouman; trebao bi biti u posedu takvih sposobnosti; da proceni. Ako se ispostavi da je procenio loše, zašto sam ja ta koja treba da trpi?

Nije da ne opraštam zato što sam kivna, ne opraštam zato što si budala. Korelacija sa mnom, emotivna ili kako god; jeste nešto što si trebao prosuditi pre nego smo si pljunuli u šake i rukovali. Jer, ako sam zaozbiljno s čovekom, vrlo ću retko glumiti. U korelaciji s drugim ljudima - ako pod korelacijom izuzmem površna poznanstva i profesionalne obaveze - u principu ne glumim. I ako si vidio sve što ti je trebalo da znaš - a kao prvo zato što se od tebe ništa nije krilo - i opet odlučio da se upustiš; očekujem da doneseš pravilnu ocenu. Znači, da li ti korelacija sa mnom odgovara ili ne, i shodno tome postupaš.


Ako nisi procenio dobro, uzimam da za procenu nisi ni sposoban. Rekli bi da bi trebalo praštati budalama. Međutim, u ovom se konkretnom slučaju tuđa blesavost tiče lično mene. Ja sam uložila vreme i energiju i poverenje u tvoju procenu. Ja sam rekla da mi paše, ti si rekao da ti paše. Ja sam gledala i videla sve što mi je trebalo, i na osnovu toga donela zaključak. Ti si gledao i nisi video, i zaključio pogrešno. Pa šta? Puj pike ne važi?

Ljudi su teatralni i stalno pokušavaju iznaći nove kreativne načine da izraze svoju povređenost. Dok se po pravilu radi o samo jednoj stvari, o tome da je neko u toj priči zaje.bao. Odustajanje je sasvim ok ako se uradi pre potpisivanja ugovora. Ako prekršiš ugovor, to znači sledovanje onih sitnih slova pri dnu koje obično retko ko čita. Gradimo se da smo veliki i jaki, ali niko nije jak kad dođe do ličnog. Ukoliko ulažete lično u čoveka, očekujete podjednak tretman. Svako ko odustane, povređuje nas. Zato što je prekršio dogovor u koji smo se pouzdali, a pouzdali smo se zato što smo tu drugu osobu doživeli kao dovoljno pametnu i vrednu.

Kad se ispostavi da ona to nije, to znači da smo, pre svega, kivni na sebe. Jer smo doneli pogrešan zaključak.

Pa šta?


Neko bi rekao da se nemam prava jediti na drugoga kojeg sam pogrešno ocenila, već na samu sebe zato što nisam ocenila dobro. Ali čekaj malo. To je ista ona priča koja kaže da moramo ispoštovati ubice i manijake. Zašto bih trebala da ispoštujem nekog ko se ispostavi ko nesposoban ili lažljivac? Zato što me je prešao? Zato što sam, u stvari, kivna na sebe?

Ali to nema nikakve veze jedno s drugim. Ja mogu ispast glupava, i shvatit da sam uložila deo sebe u budalu ili prevaranta. To ni na koji način ne pobija činjenicu da je ta osoba budala ili prevarant.


Šta da joj praštam? Ima jedna sjajna izjava, zašto je ok za tebe da budeš idiot, a zašto nije ok za mene da ti to kažem. Šta da oprostim, kome? I ako oprostim, na čemu praštam? Oprosti što si kreten?

Budalaštine.


Govorila sam o vrsti praštanja kakvo se po pravilu uzima kad se opraštanje uopšte uzme ko diskurs. Nadam se da niko ne očekuje da počnem o univerzalnim vrstama praštanja spram ubica i manijaka. Ja ne smtaram da će praštanje pedofilu dovesti do uravnoteženja energetskih kapaciteta mene i njega, ili mene i bilo čega na svetu. Naročito ne smatram da će oprost pedofilu omogućiti, kako beše? Harmoničan protok energije između?..



E, j.ebi ga, sad si me već skroz pogubio. :mrgreen:
 
“Oni koji nisu u stanju oprostiti, ruše most preko koga sami moraju preći. Još važnije je oprostiti sebi. Kada ne oprostite sebi i ne oslobodite se negativnih emocija, vi rasipate svoju energiju i životnu snagu.”


Konfučije


Kada nekome oproste, ljudi veruju da čine uslugu osobi kojoj su oprostili. Naprotiv, od opraštanja najveću korist ima onaj koji oprašta drugome. Zloba, ljubomora i zavist iscrpljuju telo i duh, i često dovode do bolesti. S druge strane, opraštanje izaziva uravnoteženje energetskih kapaciteta i tako omogućuje harmoničan protok energije između ljudi...

Šta vi mislite?
Mislim da Zloba, ljubomora i zavist nemaju veze sa oprashtanjem...:neutral:
 

Back
Top