Odluka o tuđem životu...

Da li ste bili u situaciji da odlučujete, a da ta odluka može imati direktan uticaj da li će neko živeti ili ne i kako će živeti ?
Moja današnja situacija je takva.
U pitanju je način na koji će moja majka provesti svoje poslednje dane a možda i sate.

meni je mnogo zao sto te snašla tako teška situacija

Prošle godine je moja najbolja drugarica bila u istoj situaciji jedino sto je odluku donijela njena sestra, dok je moja drugarica imala strah da će njena mama ukoliko preživi sve to , živeti iskljucivo ovisna od aparata i osoba koje se brinu o njoj

Jako teška situacija
 
Nije vitalna, ima parkinsona, demenciju , shizofreniju, tumor na jetri, kalcifikaciju plućnog krila, oba kuka slomljena, nepokretna je 4 godine, na kašastoj hrani pola godine.
Cenim da nema više od 40 kg.
ти ако си то све прошла, гарантовано мораш да знаш више од свих нас
mene je prvo naslov zbunio, odmah mi je na pamet pala eutanazija aktuelna sada u kanadi, izvini dva puta, jer niko od nas stvarno ne moze da zna bolje od tebe, prosto smo imali drugacije iskustva, situacije itd

da ti kazem, kako god da uradis, i da kombinujes dve solucije, kuca i bolnica, ...vazno je da se trudis, da ti je stalo
 
Nisam. Moja majka je presekla i odlucila da zove hitnu, pa je cale umro u bolnici. Zvuci pomalo tuzno sto je umro sam, odnosno bez porodice blizu (umro je u drugom gradu), ali realno i nismo znali da ce zaista umreti. Ne znam kakva bi odluka bila da smo znali, pretpostavljam da bi ostao kod kuce.
zavisi

nama religioznima nije vazno ko nas ispraca na onaj svet, vec gde je taj svet, gde idemo, iliti, sam sam se rodio, sam i umirem, pa necu nikoga da vodim sa sobom

ali, citamo i ovde na forumu da su misljenja podeljena, ja sam samo izneo svoje, religiozni hriscanin ce da trazi da se pricesti, a ko nije, sta znam ako mu sta treba za poslednje putovanje, porodica ostaje na ovom svetu, ona nikuda ne ide

nebitno je odakle covek zapocinje poslednje putovanje, iz svoje kuce, ili iz bolnice, vazno je samo da ne zaluta na tom putovanju, da se spremi unapred, o tome mora da se prica, sta ce biti sa tom osobom, a ne kako i gde ce zavrsiti sa svojim poslednjim danima, cak satima na ovom svetu... pa vljda je vaznije kako je prozivela svoj zvivot decenijama ranije?
 
Poslednja izmena:
Која је то граница до које би било ко од нас пристао да живи?

Моја граница је док могу сама и док никог не оптерећујем.
Јер контам да до тог тренутка живот има смисао.
 
Која је то граница до које би било ко од нас пристао да живи?

Моја граница је док могу сама и док никог не оптерећујем.
Јер контам да до тог тренутка живот има смисао.
Slažem se, ali kod nje je drugačija situacija.
Od kad znam za sebe ona je bolesna i ceo život naše porodice je bio podređen tome.
Napravljena je manipulativna sredina u kojoj smo brat i ja bili uvučeni.
On je pre dvadesetak godina prelomio, otišao na drugu stranu sveta, ugasio sve prema njoj i jedino što je spreman da pruži su finansije, a i to je zbog mene a ne zbog nje.
Uništila mu je brak.
Meni novac ne treba, penzija koju ima, pokriva mnogo više od njenih potreba, mada nije radila nikad u životu.
Otac je bio jedan od osnivača poznate firme a penziju je ona nasledila.
U poslednje vreme sam je doživljavala kao zadatak od Boga da nešto na sebi uradim, samo nisam baš sigurna šta.
I nadam se da jesam i nadam se da i ona jeste u svojoj glavi a prema Svevišnjem.
 
Slažem se, ali kod nje je drugačija situacija.
Od kad znam za sebe ona je bolesna i ceo život naše porodice je bio podređen tome.
Napravljena je manipulativna sredina u kojoj smo brat i ja bili uvučeni.
On je pre dvadesetak godina prelomio, otišao na drugu stranu sveta, ugasio sve prema njoj i jedino što je spreman da pruži su finansije, a i to je zbog mene a ne zbog nje.
Uništila mu je brak.
Meni novac ne treba, penzija koju ima, pokriva mnogo više od njenih potreba, mada nije radila nikad u životu.
Otac je bio jedan od osnivača poznate firme a penziju je ona nasledila.
U poslednje vreme sam je doživljavala kao zadatak od Boga da nešto na sebi uradim, samo nisam baš sigurna šta.
I nadam se da jesam i nadam se da i ona jeste u svojoj glavi a prema Svevišnjem.
Ми смо донели одлуку да нема смисла продужавати агонију и тако смо се договорили са докторима у дому.
У дом смо је сместили оног тренутка кад у кући више није могла да јој се пружи адекватна нега.
С обзиром да је умрла за 10 дана, у више наврата сам се питала да ли смо добро поступили, да ли смо можда ипак могли сами, да ли је у реду што је умрла окружена непознатим људима?
Међутим, сваки пут изнова сам се уверила да је та одлука била исправна.
Мени је било важно да она буде у чистом, да је чиста и да је третирају људски.
 
zavisi

nama religioznima nije vazno ko nas ispraca na onaj svet, vec gde je taj svet, gde idemo, iliti, sam sam se rodio, sam i umirem, pa necu nikoga da vodim sa sobom

ali, citamo i ovde na forumu da su misljenja podeljena, ja sam samo izneo svoje, religiozni hriscanin ce da trazi da se pricesti, a ko nije, sta znam ako mu sta treba za poslednje putovanje, porodica ostaje na ovom svetu, ona nikuda ne ide

nebitno je odakle covek zapocinje poslednje putovanje, iz svoje kuce, ili iz bolnice, vazno je samo da ne zaluta na tom putovanju, da se spremi unapred, o tome mora da se prica, sta ce biti sa tom osobom, a ne kako i gde ce zavrsiti sa svojim poslednjim danima, cak satima na ovom svetu... pa vljda je vaznije kako je prozivela svoj zvivot decenijama ranije?
Ne znam da li je ćale zaista bio religiozan. Slavio je slavu i sprovodio ostale običaje, oko Božića npr.
Svakako je besmisleno što su ga uputili u tu bolnicu iz ove lokalne ako su znali da su šanse da preživi male. Da je ostao u lokalnoj, mogli smo svakodnevno da ga viđamo tih nedelju dana. No, šta je tu je. Na kraju si uvek sam, valjda.
 
Moja baka je umrla sa 40-ak kg, skoro 3 posljednje godine smo je hranili na sondu (kroz nos), nije vidjela (jedno oko joj je bukvalno iscurilo meni u ruke, znala sam da će se desiti, bila spremna i obučena šta i kad se desi) nije mogla govoriti razumljivo, imala je strašne bolove, velika krvarenja. Preživjela je 12 operacija, strašno puno zračenja i kemoterapija. Doktori su rekli već nakon 4-te operacije da nema lijeka ni šanse za izlječenjem ali mi, porodica smo navaljivali, pritiskali-daj, daj, daj, daj! Nama je djelovalo strašno nepošteno da ode od nas u 70 i nekoj. A šta? Sebično smo je željeli imati samo da nam u kutu sobe u svom medicinskom krevetu diše, a i disala je s bolovima. Budi uz svoju mamu koliko god možeš, drži joj ruku dok je topla, daj joj do znanja da je voliš i pusti je da dostojanstveno ode. Žao mi je što to prolaziš. Duga i teška bolest je patnja i za bolesnog i za porodicu. Mamu sam izgubila iznenada, imala je 48 kad je otišla na posao zdrava i nije se vratila.

Teške su to stvari mnogo. Nisi siguran šta je od toga gore, pogotovo kada je neko mlad a tebi najbliži u pitanju, da li gledati ga kako se muči a nemoćan si da mu pomogneš ili tako iznenada čovek mlad i čitav kada "ode". Za čoveka je blagoslov da dočeka smrt roditelja. Nije lako, normalno je da bude teško, da je tuga, da je roditelj uvek roditelj pa makar bio i prestar i prebolestan. Ali kada to ide obrnuto, onda je to katastrofa.

I nikad na to čovek ne može da bude spreman. Kada mi je sestra umrla, ja sam bio toliko šokiran da nisam mogao da plačem. A znao sam mesecima da je to to i da ne mogu apsolutno nikako da joj pomognem. Bio sam sa njom njenih poslednjih dana u bolnici. Držao sam je za ruku kada je napravila svoj poslednji korak, dodao sam joj zadnju čašu vode, gledao sam je u oči kada je udahnula poslednji put i pomilovao sam je po kosi kada su je na kraju prekrili čaršavom. Umrla je dostojanstveno, bez mnogo bola i patnje i nije ni dočekala ni jednu hemoterapiju.
Iako sam, u svoj tragediji imao neku privilegiju,kao retko ko, da sve to sa njom doživim, meni to sada ne pretstavlja nikakvu satisfakciju ili utehu. Samo još gore, trauma i slike koje te oštete potpuno. I još gore, saznanje da se te traume i tuge nikada neću otarasiti. Dok si živ, te slike i sećanja će te progoniti svaki dan tvog života. Da sam je držao za ruku i pustio sam je da ode.

Tako da, sve zavisi. Od situacije, osobe, godina.... Nekada čovek, ako nema pomoći, ne treba mnogo ni da potura sebe. Konsultacije sa doktorom i porodicom i videti šta je najbolje činiti. @Ona Marge tvojoj majki se još može pomoći i produžiti život, kako kažeš. Pa kako god. Pustiti je da umre ne možeš. Problem je što sve to i mnogo košta... Kao što rekoh, teške su to stvari.
 
U poslednje vreme sam je doživljavala kao zadatak od Boga da nešto na sebi uradim, samo nisam baš sigurna šta.
pa, zovi brata, kazu mu da mu je ovo poslednja prilika da se pomiri, ili ako treba da joj oprosti, da zena moze u miru da ide na onaj svet
Drago mi je što mogle da "porazgovaramo"
pa jel vidis? to je dobro, koliko, toliko
Da je ostao u lokalnoj, mogli smo svakodnevno da ga viđamo tih nedelju dana. No, šta je tu je. Na kraju si uvek sam, valjda.
ja ne mislim da na kraju moze da se nadoknadi vreme za nedelju dana ili slicno kratko vreme, sta je tu je, ali moze da se oprosti i pomiri, da ljudi idu u miru na onaj svet, da ne vuku teret sa ovog sveta
 
Bila danas kod nje. Koncentrator kiseonika na maksimumu, 24 sata. Ostvarili smo kakvu takvu komunikaciju.
Bila je ljuta što joj nisam donela kafu.
Ne deluje da je u bolovima i da se muči.
Drago mi je što mogle da "porazgovaramo"

Meni su i baka i deka umrli kod kuće, doduše oni su bili zdravi, umrli su od starosti. Babina sestra, međutim je bolovala od demencije koja se rapidno pogoršavala. Ono što nam je svima najteže palo, jeste što je jedan trenutak nesmotrenosti rezultovao tome da nam pobege. Nikada je nismo našli.

To su jako teške stvari i šta god da uradiš nikada nije dovoljno dobro. Ja sam lično za to da naši dragi ako mogu da umru kod kuće, bez obzira u kakvom smo odnosu bili. E sad, ako je bolest takvog tipa da zahteva bolnicu, budi uz nju koliko možeš.

Ne znam koliko je tebi do toga s obzirom na to kakva je ona i kakav odnos imate. Ja iskreno mislim da svako, čak i naš neprijatelj treba da ima nekog uz sebe na samrtničkoj postelji.
 
Jutros umesto držanja za ruku i slušanje zvuka koncentratora kiseonika, povremenog kontakta očima, presrela me je sestra iz doma.
Otišla sam u prostoriju gde su je smestili dok ne dođe lekar i pogrebna služba.
Pokušala sam da joj zatvorim oči, očitala sam molitvu nad njom.
Ona svakako više nije u tom telu...mada je tužno. Majka je majka pa ma koliko godina imala.
 
Jutros umesto držanja za ruku i slušanje zvuka koncentratora kiseonika, povremenog kontakta očima, presrela me je sestra iz doma.
Otišla sam u prostoriju gde su je smestili dok ne dođe lekar i pogrebna služba.
Pokušala sam da joj zatvorim oči, očitala sam molitvu nad njom.
Ona svakako više nije u tom telu...mada je tužno. Majka je majka pa ma koliko godina imala.
Žao mi je :( :heart:
 
Jutros umesto držanja za ruku i slušanje zvuka koncentratora kiseonika, povremenog kontakta očima, presrela me je sestra iz doma.
Otišla sam u prostoriju gde su je smestili dok ne dođe lekar i pogrebna služba.
Pokušala sam da joj zatvorim oči, očitala sam molitvu nad njom.
Ona svakako više nije u tom telu...mada je tužno. Majka je majka pa ma koliko godina imala.
uradila si sve što je bilo do tebe.:zag:
isto bi završilo, ako ne i ranije da je bila u bolnici.

neka mama počiva u miru.

moje saučešće.
 

Back
Top