Odluka o tuđem životu...

Man je vise ljudi su cesto u takvoj ulozi.....samo mozda ne primete....
Ja sam spasavao ljudima zivote, ukljucujuci i moje, a da oni ne shvataju , ali valjda je to tako , ko shvata shvata....
Ima i ono kako mu je sudjeno , ali to bi odavno dovelo do smrti nekih osoba...jer njihova narav ne bi podrzala njihovo prezivljavanje....tako da se odluka donela bez uticaja njihove naravi...
 
Da li ste bili u situaciji da odlučujete, a da ta odluka može imati direktan uticaj da li će neko živeti ili ne i kako će živeti ?
Moja današnja situacija je takva.
U pitanju je način na koji će moja majka provesti svoje poslednje dane a možda i sate.
Da. Posle sam shvatila da sam tad mogla katastrofalno da pogrešim i to me je toliko preseklo.
Kad za to dođe vreme, ako budem morala i mogla da odlučim kako da provede poslednje dane, to će biti u kući, nikako u bolnici.
 
Pa tako nekako sam i ja odlučila.
Nije kuća jer nije ni živela tako, ali sam odbila bolnicu iako ima jaku upalu pluća, saturaciju 60, temperaturom i 82 godine života.
Dobila je kiseonik, infuziju i lekove protiv bolova i tu gde je.
Jedino što ovde mogu biti sa njom a u bolnici ne.
 
Pa tako nekako sam i ja odlučila.
Nije kuća jer nije ni živela tako, ali sam odbila bolnicu iako ima jaku upalu pluća, saturaciju 60, temperaturom i 82 godine života.
Dobila je kiseonik, infuziju i lekove protiv bolova i tu gde je.
Jedino što ovde mogu biti sa njom a u bolnici ne.
Ispravno si odlučila.
Moj stari si nikada neće oprostiti što je dozvolio da mu mater umre u bolnici, a ne doma.
 
Bila je hitna pomoć i pitali su me da li da je voze u bolnicu.
Kad su izlazili, lekar se okrenuo i rekao "dobru ste odluku doneli"
Ipak, ostane onaj crv sumnje da li bi imala šanse da je odvežena.
Ja sad pričam kao da je sve gotovo, ali tako deluje...
A pitam se i šta bi ja volela da moje dete odluči ako se nađem u takvoj situaciji.
 
Da li ste bili u situaciji da odlučujete, a da ta odluka može imati direktan uticaj da li će neko živeti ili ne i kako će živeti ?
Moja današnja situacija je takva.
U pitanju je način na koji će moja majka provesti svoje poslednje dane a možda i sate.
Nažalost, jesam. Samo što sam ja bio u još goroj situaciji jer, kamo sreće da je i meni bila majka u pitanju. A i bio sam u totalno bezizlaznoj situaciji jer mi je od starta rečeno da ne može apsolutno ništa da se uradi niti je ko hteo, obzirom na situaciju. A kao čovek, imaš potrebu i moralnu i emotivnu da uradiš nešto pa šta god to bilo.
Da li je neko u bolnici ili kući, ni to ti, veruj mi, na kraju ne bude nikakva uteha. Kada ti neko drag ode, nema tu neke utehe. Jedino što ti mogu posavetovati da ne oplakuješ nikoga dok je živ i što je najprostije i najkonkretnije - trpi.
 
Da li ste bili u situaciji da odlučujete, a da ta odluka može imati direktan uticaj da li će neko živeti ili ne i kako će živeti ?
Moja današnja situacija je takva.
U pitanju je način na koji će moja majka provesti svoje poslednje dane a možda i sate.
јесам.
мајка дементна, истина код своје куће уз редовне инфузије, и не знам чега је још било у њој. декубит...
инфузија је одржавала у животу.
питала сам др колико више има смисла да мучим и њих и њу.
рекао је да је само мучим, али како одлучим.
одустала сам од инфузије, отишла је за неколико дана, само је заспала.

@Ona Marge све смо урадиле што је било до нас.
добру одлуку си донела. :)
 
Pa tako nekako sam i ja odlučila.
Nije kuća jer nije ni živela tako, ali sam odbila bolnicu iako ima jaku upalu pluća, saturaciju 60, temperaturom i 82 godine života.
Dobila je kiseonik, infuziju i lekove protiv bolova i tu gde je.
Jedino što ovde mogu biti sa njom a u bolnici ne.
Ćaletova tetka svake godine završi u bolnici sa teškom upalom pluća i oni je izvuku! Danas ima punih 96 godina i još je živa! Doduše hr zdravstvo... Koje je mom ćaletu davno došlo glave...

Poenta je da nađeš doktora koji voli svoj posao!
 
Pre desetak godina svekar je pokupio klostridiju u bolnici. Kasno su shvatili i već je napala vitalne organe. Muž je rizikovao i tražio vankomicin intravenozno da mu daju.
Bilo mu je bolje za dva sata i izvukao se. Godine života koje su usledile su bile kao kazna za njega, nekako se ugasio i imala sam osećaj da je bio ljut što ga je mm izvukao iz te bolesti.
Mislim da je stalno očekivao svoju smrt kao nešto što mu je bilo namenjeno pa oteto.
 
Da li ste bili u situaciji da odlučujete, a da ta odluka može imati direktan uticaj da li će neko živeti ili ne i kako će živeti ?
Moja današnja situacija je takva.
U pitanju je način na koji će moja majka provesti svoje poslednje dane a možda i sate.
Nisam.
Ali moja drugarica jeste,ali u smislu reći ili ne reći obolelom da se očekuje kraj. Priča je da joj je otac bio oboleo od raka.Primio je terapiju i posle mu nije bilo ni mnogo bolje ili lošije. Radili su kontrolne rezultate i ona kao ćerka je videla da su jako loši i da se bolest proširila i da su mu ostali nedelje ili mesec dana života. Odlučila je da mu ne kaže. Posle možda nedelju dana je umro u snu. Ona je imala jak potres i traumu zbog svega toga.
 
Zavisi i koliko u njoj ima volje za borbom i bolničkim lečenjem. Mnogi stari ljudi odbijaju po cenu da umru. Valjda osećaju koliko i da li mogu više. I ne žele sve to vucaranje po bolnici sa nepoznatim ljudima.
Ako je demencija, onda je to specifično teška priča. Šta god da rešiš odluka je ispravna jer želiš najbolje za svog bližnjeg. A tok bolesti ne možeš da predvidiš u sat ili dan.
 
Da li ste bili u situaciji da odlučujete, a da ta odluka može imati direktan uticaj da li će neko živeti ili ne i kako će živeti ?
Moja današnja situacija je takva.
U pitanju je način na koji će moja majka provesti svoje poslednje dane a možda i sate.

da poslušaš Maria ali ne znam...ona jeste da ima toliko godina ali kad pogledaš tako kada neke osobe i predju 100 godina a vitalne su...
 
da poslušaš Maria ali ne znam...ona jeste da ima toliko godina ali kad pogledaš tako kada neke osobe i predju 100 godina a vitalne su...
Nije vitalna, ima parkinsona, demenciju , shizofreniju, tumor na jetri, kalcifikaciju plućnog krila, oba kuka slomljena, nepokretna je 4 godine, na kašastoj hrani pola godine.
Cenim da nema više od 40 kg.
 
Bila je hitna pomoć i pitali su me da li da je voze u bolnicu.
Kad su izlazili, lekar se okrenuo i rekao "dobru ste odluku doneli"
Ipak, ostane onaj crv sumnje da li bi imala šanse da je odvežena.
Ja sad pričam kao da je sve gotovo, ali tako deluje...
A pitam se i šta bi ja volela da moje dete odluči ako se nađem u takvoj situaciji.
Najbolje je da poslušaš njenu želju, ako je u stanju da je izrazi.

Ako nije, ja bih uvek odabrao bolnicu. Kako god okreneš veća je šansa da se tamo desi neko čudo pa da ozdravi.
 
Nije vitalna, ima parkinsona, demenciju , shizofreniju, tumor na jetri, kalcifikaciju plućnog krila, oba kuka slomljena, nepokretna je 4 godine, na kašastoj hrani pola godine.
Cenim da nema više od 40 kg.
Moja baka je umrla sa 40-ak kg, skoro 3 posljednje godine smo je hranili na sondu (kroz nos), nije vidjela (jedno oko joj je bukvalno iscurilo meni u ruke, znala sam da će se desiti, bila spremna i obučena šta i kad se desi) nije mogla govoriti razumljivo, imala je strašne bolove, velika krvarenja. Preživjela je 12 operacija, strašno puno zračenja i kemoterapija. Doktori su rekli već nakon 4-te operacije da nema lijeka ni šanse za izlječenjem ali mi, porodica smo navaljivali, pritiskali-daj, daj, daj, daj! Nama je djelovalo strašno nepošteno da ode od nas u 70 i nekoj. A šta? Sebično smo je željeli imati samo da nam u kutu sobe u svom medicinskom krevetu diše, a i disala je s bolovima. Budi uz svoju mamu koliko god možeš, drži joj ruku dok je topla, daj joj do znanja da je voliš i pusti je da dostojanstveno ode. Žao mi je što to prolaziš. Duga i teška bolest je patnja i za bolesnog i za porodicu. Mamu sam izgubila iznenada, imala je 48 kad je otišla na posao zdrava i nije se vratila.
 
Nije vitalna, ima parkinsona, demenciju , shizofreniju, tumor na jetri, kalcifikaciju plućnog krila, oba kuka slomljena, nepokretna je 4 godine, na kašastoj hrani pola godine.
Cenim da nema više od 40 kg.
Njeno stanje ce zahtijevati dosta psihicke i fizicke snage.Ako nemas nekoga sa kim ces se mjenjati oko brige o majci brzo ces se iscrpjeti.Kada dodjes na granicu snage pozovi hitnu da je odvezu par dana u bolnicu.
 
Moja baka je umrla sa 40-ak kg, skoro 3 posljednje godine smo je hranili na sondu (kroz nos), nije vidjela (jedno oko joj je bukvalno iscurilo meni u ruke, znala sam da će se desiti, bila spremna i obučena šta i kad se desi) nije mogla govoriti razumljivo, imala je strašne bolove, velika krvarenja. Preživjela je 12 operacija, strašno puno zračenja i kemoterapija. Doktori su rekli već nakon 4-te operacije da nema lijeka ni šanse za izlječenjem ali mi, porodica smo navaljivali, pritiskali-daj, daj, daj, daj! Nama je djelovalo strašno nepošteno da ode od nas u 70 i nekoj. A šta? Sebično smo je željeli imati samo da nam u kutu sobe u svom medicinskom krevetu diše, a i disala je s bolovima. Budi uz svoju mamu koliko god možeš, drži joj ruku dok je topla, daj joj do znanja da je voliš i pusti je da dostojanstveno ode. Žao mi je što to prolaziš. Duga i teška bolest je patnja i za bolesnog i za porodicu. Mamu sam izgubila iznenada, imala je 48 kad je otišla na posao zdrava i nije se vratila.
Uvijek kada bih cuo da je neko tesko bolestan i da se muci rekao bih daj Boze da ga Gospod uzme sto prije.
Tako i kada sam cuo dijagnozu majcine bolesti,obostrani tumor na mozgu,isto i njoj pozeljeh.Ispostavilo se da su tumori benigni i poslije dvije teske operacije glave ona je sada dobro.Svako umire kadakada dodje njegov cas.
 
U domu za negu je već neko vreme
Tu je obučeno medicinsko osoblje i dostupne su joj terapije.
Često su joj i do sad priključivali infuziju, koncentrator kiseonika i davali lekove po potrebi u teškim stanjima. A bilo ih je...baš puno.
Tako da se ne brinem ja sama o njoj. Svakodnevno jesam kod nje, hranim je i držim za ruku. Nekad samo ćutimo, dugo...
Zašto je tamo ? Morala sam da biram između nje ili svoje dece. Jedna od f dijagnoza je činila da nam život napravi nebezbednim. Pisala sam ranije na nekoj drugoj temi o intervencijama vatrogasaca, igrarijama sa strujom i alatima.
Dom za negu je obezbedio efikasno uzimanje terapije i kontrolu psihičkih simptoma, ali je povuklo tzv fizičke bolesti
 
Sto rece Sizif, ako je moguce, poslusaj njenu zelju.
Ako nije moguce - poslusaj svoju intuiciju.
Tako ces sigurno imati mir.
Uteha nek ti bude jer ipak je po redu.

Svi smo smrtni i ta smrt daje smisao nasem zivotu. A to je, ujedno, i jedini nacin da ljudsko biće konačno odmori.
Volim citat Tolkina: "Na kraju će i Bogovi da pozavie ljudima na tom daru".
 

Back
Top