Moja baka je umrla sa 40-ak kg, skoro 3 posljednje godine smo je hranili na sondu (kroz nos), nije vidjela (jedno oko joj je bukvalno iscurilo meni u ruke, znala sam da će se desiti, bila spremna i obučena šta i kad se desi) nije mogla govoriti razumljivo, imala je strašne bolove, velika krvarenja. Preživjela je 12 operacija, strašno puno zračenja i kemoterapija. Doktori su rekli već nakon 4-te operacije da nema lijeka ni šanse za izlječenjem ali mi, porodica smo navaljivali, pritiskali-daj, daj, daj, daj! Nama je djelovalo strašno nepošteno da ode od nas u 70 i nekoj. A šta? Sebično smo je željeli imati samo da nam u kutu sobe u svom medicinskom krevetu diše, a i disala je s bolovima. Budi uz svoju mamu koliko god možeš, drži joj ruku dok je topla, daj joj do znanja da je voliš i pusti je da dostojanstveno ode. Žao mi je što to prolaziš. Duga i teška bolest je patnja i za bolesnog i za porodicu. Mamu sam izgubila iznenada, imala je 48 kad je otišla na posao zdrava i nije se vratila.