Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Politika je veština upravljanja društvima kad niko ne zna kako se njima upravlja. Imati političke ideje najlakši je put da se nema nijedna ideja. Politika je nezamisliva taština ljudi koji su rođeni da budu kočijaši. Jedini način da se vlada društvom jeste da se preziru svi ostali. Bratstvo je rođeno iz uzajamnog prezrenja.

Fernando Pesoa - Heteronimi
 
"Dragi, potražićemo neku zemlju u kojoj nema tajni, gde je sve jasno ko sunce. Postoji brdo takvih zemalja, negde između Južne i Centralne Amerike. Tamo ništa nije skriveno, zna se ko pripada kom kartelu, a ko je vođa revolucionarnih bandi. Ti lepo sedneš u restoran i naletiš na neke svoje prijatelje koji ti predstave svog drugara, glavnog igrača u švercu oružja, a on sav nalickan i doteran, s belom uštirkanom košuljom preko pantalona, kelneri mu peze - senjor, hoćete ovo.. senjor, hoćete ono... a komandant žandarmerije mu ukazuje svoje poštovanje. To su zemlje u kojima nema tajni, sve se odvija javno, podmićivanje policije je potpuno legalno, prožimanje vladajućih struktura i kriminalaca predviđeno je ustavom, banke žive od pranja novca, a svako ko ne položi novac sumnjivog porekla - može da nadrlja i ostane bez dozvole za boravak, ubijaju se samo međusobno, a turiste ostavljaju na miru..."

"Ljubavi, ti nisi uzela u obzir da će malo-pomalo i Italija biti nalik na te zemlje iz snova u koje bi htela da se preseliš. Ako smo uspeli prvo da prihvatimo, a onda potpuno zaboravimo sve ono o čemu je pričao BBC, znači da smo na dobrom putu da izgubimo osećaj stida. Zar nisi videla kako su sagovornici u večerašnjoj emisiji hladnokrvno pričali kako su uradili to i to, kao da za to treba još i da im se dodeli odlikovanje? Nema više baroknog kjaroskura, ili ičega iz kontrareformacije, danas se sve odvija en plein air, kao na slikama impresionista, podmićivanje je dozvoljeno, mafijaš sedi u Parlamentu, u vladi utajivači poreza, dok po zatvorima čame samo sitne jajare iz Albanije. Pristojan svet će i dalje glasati za ništarije zato što neće poverovati BBC ili zato što neće gledati emisije nalik na ovu večerašnju, pošto će ih za ekrane prikovati neko đubre, možda će u udarnim terminima biti Vimerkateov telešop, po neko važno ubistvo i sahrane uz državne počasti. Ali mi nećemo biti deo te igre! Ja ću se ponovo okrenuti prevođenju sa nemačkog, a ti se lepo vrati u taj tvoj časopis za frizerske salone i čekaonice stomatoloških ordinacija. Uveče ćemo da pogledamo neki lep film, vikende ćemo provoditi ovde na Orti, a za sve drugo zabole nas štikla. Treba samo sačekati: čim definitivno postanemo Treći svet, život u našoj zemlji postaće izuzetno prijatan, kao da smo ceo dan na Kopakabani, pa onda samba rumba ča ča ča..."

"Nulti broj" Umberto Eko
 
Ja- Teska rec, koja u ocima onih pred kojima je kazana odredjuje nase mesto, kobno i nepromenljivo, cesto daleko ispred ili iza onog sto mi o sebi znamo, izvan nase volje i iznad nasih snaga. Strasna rec koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovecuje sa svim onim sto smo zamislili i rekli i sa cim nikad nismo ni pomisljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, vec odavno jedno.

Andric Prokleta avlija
 
Postavile su se u krug kraj vode, a zatim uzele gipsanu
masku koja je njihova lica spajala u jedan lik. Maska je prelazila iz ruke u ruku, da bi se na kraju zadrzala na licu one koja
je bila najbliza vodi (oko njenih bokova hvatalo se jezersko
rastinje koje su talasi izbacivali na obalu. Okrenula se ka
sumi sto se nazirala iza njenih ledja: iz maske je potekla
svetla, prozirna tecnost, u cijoj dubini je jarkim sjajem blistala Srebrna Zvezda).
Iz njenih grudi na zemlju je kapalo mleko. Ostale device
su ga dodirivale, prinoseci usnama njegovo belicasto grumenje (ukus mleka bio je gorak i topao). Jezero je sumelo i u
daljini se nazirala svetlost novog dana. Osecale su da ce uskoro nastupiti promena vazduha, koja ce oziveti bilje i
transformisati njihova cula. Zato su tako ceznjivo upijale
ukus mleka, lizuci telo one iz cijih je grudi isticalo, zarivajuci sa uzivanjem zube u njenu kozu. To ih je vodilo u san.
Pre sna („sna drugog radjanja”), razmenile su poruke. Simboli kojima su se sporazumevale samo su prividno bili vizuelne prirode (njihova sustina nije se sastojala u slikovnom,
slovnom i t. sl.), ali su sadrzali sve: daleke gradove i
ozracena bela prostranstva, glasove, korake i tela, sunca, doline, staze kojima se silazi, velike reke, mora, pokrete i
preobrazaje, duboke bunare, stepenista i ljude (kao i njihove senke), mracne sume podzemlja sto kriju svoju tajnu, vodene svetove, kanale, Vetar*... sadrzali su sve sto one vise
nikada nece moci da vide.

Sava Damjanov - Istrazivanje savrsenstva
 
Kod kuće sam pokušao opisati što sam vidio, ali kao i uvijek kad netko želi ispričati nešto užasno i strašno ili nešto što je čovjeku nepodnošljivo i doista jezovito, oni mi nisu vjerovali niti su o tome išta željeli čuti i, kao što su to uvijek činili, za užasnu su istinu bili uvjereni da je laž. Ali njima se ne smije prestati govoriti istina niti se užasne i strašne stvari što se uočavaju ni po koju cijenu smiju prešutjeti ili iskriviti.

Tomas Bernhard - Podrum
 
..Gospođica Čarla frknu."Moglo bi se reći da je ovaj savet tako dragocen da i nema cenu", reče. "Slušaš li?"
"Da", reče Tifani.
"Odlično. A sada... ako veruješ u sebe..."
"Da?"
"... I u svoje snove..."
"Da?"
"...i pratiš svoju zvezdu vodilju... ", nastavi gospođica Čarla.
"Da?"
"... svejedno će te pobediti ljudi koji svoje vreme ulože u vredan rad i učenje i koji nisu toliko lenji. Doviđenja."


Sloboda narodu! Terry Pratchett

RIP, Sir Terry. Rano si otišao.
 
Subotnja su mi se popodneva oduvijek činila opasnima; nezadovoljstvo samim sobom, svima i svime oko sebe te iznenadna svijest o tomu da vas cijeli vaš život, koji je besmislen, iskorištavaju, stvarali su to raspoloženje kojemu su se svi na zastrašujući način potpuno prepuštali. Većina je ljudi navikla na svoj posao ili na to da se nečim redovito bavi, i ako toga odjednom nema, njihov život isti tren gubi sadržaj i smisao te se pretvara u bolesno stanje očaja. S pojedincima je kao i s većinom. Ljudi misle da će odmarajući se obnoviti snagu, ali zapravo padaju u zrakoprazan prozor u kojem gotovo polude. Tako im subotom popodne padaju na pamet najluđe ideje čije se ostvarenje nikada dobro ne završi. Ljudi premještaju ormare, komode, stolove, naslonjače i krevete, na balkonima četkaju odjeću i čiste cipele kao da su poludjeli; žene se penju na prozorske daske, a muškarci silaze u podrume i metlama podižu prašinu. Gotovo svi članovi obitelji misle da stan moraju dovesti u red pa mahnito ispremještaju sve u njemu, stvarajući tako još veću zbrku u svojim glavama.

Tomas Bernhard - Podrum
 
Rečenica: „Vreme koje je prošlo bilo je bolje” ne znači da se ranije događalo manje zla, nego da – srećom – ljudi to zaboravljaju. Naravno, takva rečenica nema opštu vrednost; za mene je, na primer, karakteristično to što se odlično sećam nemilih događaja, tako da bih skoro mogao reći: „Vreme koje je prošlo bilo je gore”, kada mi sadašnjost ne bi izgledala tako strašna kao prošlost. Sećam se tolikih nesreća, tolikih ciničnih i svirepih lica, tolikih loših dela, da je pamćenje za mene kao bojažljiva svetlost koja osvetljava odvratni muzej srama.

Ernesto Sabato - Tunel
 
Raširenih ruku, kao da je skinuta s krsta, reklo bi se da je ta žena zagledana u samu konačnost. Poput krilatih makaza u niskom letu, lastavica preseca ortografiju bilja. ...To je svojevrsna šifra čiju odgonetku svako može da traži prema svojoj sklonosti. Po predanju, lastavica je okrznula skut Gospodnji prestravljeno leteći od Kajafe do Pilata. U prividnoj ili možda stvarnoj večnosti valjda se sve ponavlja i večito vraća... Slika „Cipele“ može da bude shvaćena dvojako: kao ženski akt ili kao aluzivna predstava androginog bića . U izvesnom pogledu, još jednom evocirajući mitske predstave o celovitom biću pre raspolućenja, ova slika istovremeno aludira na kazivanja o razlučivanju svetova, o razdvajanju neba od zemlje, svetlosti od tame i voda nebeskih od voda zemaljskih........... – M. Komnenić
 
Svaka biografija je zaludna u istoj meri u kojoj autobiografija polaže pravo na istinu. Jedan svedok nije dovoljan, a iskaz dva svedoka se nikad neće podudarati. Prava biografija zahteva ceo život, ili bar onoliki život koliki je subjekt biografije proživeo. Mereno dimenzijama knjige, bila bi nam potrebna onolika knjiga kakvu još niko od nas nije video, a ni ona ne bi odgovarala na najjednostavnija pitanja. O složenima i da ne govorimo..." David Albahari ~ „Cink“
 
"I počela je da mi priča o mladiću koji je bio zaljubljen u zvezdu. Stajao je kraj mora, ispružao ruke i obožavao zvezdu, sanjao je o njoj i ka njoj upravljao svoje misli. Ali je znao, ili je mislio da zna, da covek ne moze da zagrli zvezdu. Smatrao je svojom sudbinom to što voli zvezdu bez nade u ispunjenje, i na toj misli sazdao ceo jedan životni spev o odricanju i nemoj, vernoj patnji koju bi trebalo popraviti i pročistiti. Ali, svi su mu snovi bili okrenuti zvezdi. Jednom je opet stajao noću kraj mora, na visokoj hridi, i gledao ka zvezdi i izgarao od ljubavi prema njoj. I, u trenutku najvece čežnje, skočio je i bacio se u prazninu, prema zvezdi. Jos u trenutku skakanja, pomislio je munjevito: -Pa, to je nemoguće! I, pao je dole na obalu i smrskao se. Nije umeo da voli. Da je u onom trenutku kada je skočio imao duševne snage da čvrsto i pouzdano veruje u ispunjenje, poleteo bi naviše i spojio se sa zvezdom...."

'Demijan'- Herman Hese
 
Ali nije takva sudbina i drugačija je sreća pisca koji se usudio da iznese na videlo sve ono što je svaki čas pred očima, a što nemarne oči ne vide, svu strašnu, potresnu kaljugu od sitnica što sputavaju naš život… On neće požnjeti slavu da mu svet pljeska, on neće videti suze zahvalnosti, ni jednodušnog ushićenja ljudi koje je uzbudio; njemu neće potrčati u susret šesnaestogodišnja devojčica, zanesene glave i s herojskim poletom… on, najzad, neće uteći od savremene kritike, od pretvorne, pakosne kritike, koja će nazvati ništavnim i sramnim njegova dela koja je on s velikom ljubavlju stvarao; odrediće mu prezrenja dostojan kut među piscima što vređaju čovečanstvo; prišiće mu osobine junaka koje je opisao; oduzeće mu i dušu i srce i božanstveni plamen talenta…

Nikolaj Gogolj - Mrtve duše
 
"Sva iskusenja, sva ispastanja i sve patnje u zivotu mogu se meriti snagom i duzinom nesanica koje ih prate.
Jer dan nije njihovo pravo podrucje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve belezi i ispisuje,a racun se placa nocu,
na velikim, mracnim i vrelim poljima nesanice.Ali tu se i sve resava i brise, konacno i nepovratno.
Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena."

Jelena zena koje nema - Ivo Andric
 
O sujeti ne govorim: verujem da niko nije lišen ovog značajnog pokretača ljudskog progresa. Zasmejavaju me ta gospoda kada se kite skromnošću Ajnštajna ili njemu sličnih. Odgovaram: lako je biti skroman onome ko je slavan; htedoh reći praviti se skroman. Čak i kad pretpostavljate da ona uopšte ne postoji, odjednom je otkrijete u njenom najfinijem obliku: sujeta skromnosti. Koliko puta nailazimo na takve ljude! Pa čak i čovek, pravi ili simbolični, kao Hristos, čovek pred kojim sam osećao a još i danas osećam najdublje poštovanje, izgovarao je reči koje mu je nametala sujeta ili, u najmanju ruku, ponos. A šta da kažemo o Leonu Bloju, koji se branio od optužbe da je sujetan dokazujući da je ceo život proveo služeći ljudima koji mu ne dosežu ni do kolena? Sujete ima tamo gde je najmanje očekujemo: uz dobrotu, uz samoodricanje, uz velikodušnost.

Ernesto Sabato - Tunel
 
"Veruj u sebe. Ne odustaj i ne popuštaj. Čvrsto se drži svojih snova. Ignoriši one koji te pokušavaju obeshrabriti. Voli prvo sebe, jer ne možeš pomoći drugima ako prvo ne voliš sebe. Otvori oči i gledaj stvari kakve su one zaista. Pokušavaj, nije važno koliko teško izgleda. Biće bolje. Razmotri stvari iz svakog ugla. Upoznaj sebe, jer to je najbolji način da upoznaš druge. I nikada nemoj prestati da se nadaš."

Ostrvo, Meša Selimović
 
To je verovatno značilo samo najjednostavniji i najdirektniji put (a možda i najdrevniji); nasuprot novom (koji i nije više bio tako nov), utabanom glavnom putu koji je vijugao obilazeći granice tuđih zabrana, umesto da se provlači kroz njih. Mada su sada, razmišljala je Roza, već svi putevi ponovo počeli da se bezobzirno probijaju i nisu više kurtoazno išli okolo i naokolo. I zaista: to, pomislila je, jeste bilo simbolično, više od ičega. Simbolizovalo je sve: izmenjeni spoljašnji svet, kao i njeno upitno mesto u njemu. Ali kada se jednom počne tako razmišljati, vrlo brzo sve izgleda kao da simbolizuje sve ostalo. Ne može se reći kako to samo po sebi nije bila istina: ipak, samo jedna od istina, naravno. A kada priznamo da istovremeno postoje mnoge istine, na koju od njih se uopšte možemo čvrsto osloniti — ili tek: u kojoj istini se možemo zaustaviti i počinuti? Sasvim je sigurno da priprosti ljudi koji su koristili taj izraz nisu nimalo razmišljali o njegovom značenju. Bila je to samo konvencija, kao što su na primer leva strana i desna. Konvencije su, zaista, jedino što nas štiti od drhtave praznine, mada je ta odbrana često jadna i beznadežna.

Robert Ejkman - Hladna ruka u mojoj
 
Ejmi Endžel - Poznata tama (napeti triler o majci koja nema šta da izgubi)

Dok smo jurili auto putem sa dve trake koji je vodiio ka centru, pored nas su promicale zgrade kao u magli: prodavnica mešovite robe sa neujednačenom piramidom od toalet papira u izlogu; banka od ispranih belih cigli, koje su s vremenom postale prljavosive; prodavnica brze hrane u kojoj je jeo samo onaj ko se nije plašio trovanja. Ni sam nisam znala zbog čega sam još tu, u toj zabiti od koje je i bog digao ruke, zabiti koja u meni nije pobuđivala ni trunčicu nostalgije. Nije ovde bilo ni onog pravog gradskog trga u starinskom smislu reči, ni pešačkih staza da se čovek prošeta kada dođe proleće, ni starih prodavnica s rukotvorinama; samo nasumični nizovi oronulih zgrada poređanih uz ivicu auto puta i ta umorna, prljava jednoličnost koja se vidi na svemu i svakome. Zašto nisam otišla i povela Džuni sa sobom? Šta sam čekala? Nešto mi se već bilo popelo u grlo, povraćka ili suze, ali progutala sam to nekako. Ne sada, rekla sam sebi. Kasnije.
*
I zato što ponekad morate da popijete otrov koji vam je namenjen. Da odvagate sve mogućnosti i odaberete onu koja će vas satrti najmanje. Da se dobro zagledate u sebe, dobro i dugo u sebe i u taj mrak koji stanuje u vama.
 
– Мене највише изненађује код мрава, гундеља и друге господе
инсеката, њихова необична озбиљност; јуре тамо-амо с тако важним
изразом као да и њихов живот нешто значи! Чудновато! Човек –
господар природе, највиши створ, обраћа пажњу на њих, а њих боли
брига за њега; штавише, неки комарац стане на нос господару
природе и почне га употребљавати за своју храну. То је увреда. А с
друге стране, опет, по чему је њихов живот гори од нашега? И зашто
да се и они не праве важни кад и ми допуштамо себи да будемо
важни?
Иван Сергејевич Тургењев
УОЧИ НОВИХ
ДАНА
 
Ми ћутећи износимо из логора убијене и сахрањујемо их,
недалеко, у јарку… И у том су логору тукли песницама, батинама,
кундацима. Тукли су просто низашта, из досаде или због забаве.
Моје се ране беху зацелиле, а затим, ваљда од вечне влаге и батина,
поново се отвориле и неподношљиво ме болеле. Али ја сам још
живео и нисам напуштао наду да ћу се спасти. Спавали смо у
самом блату, није било ни сламе нити ичега другог. Збијемо се
густо у гомилу и лежимо. Читаву ноћ чује се тихи жагор: зебу они
који леже на самом тлу, у блату, а зебу и они који се налазе горе.
Није то био сан, већ љута мука
МИХАИЛ ШОЛОХОВ
НАУКА МРЖЊЕ
 
Nespokojstvo je bilo svugde po Evropi, bilo je u samom vazduhu, udisalo se.
Svi su očekivali ratove, ustanke, katastrofe. Niko nije hteo da ulaže novac u nova
preduzeća. Radionice su se zatvarale. Gomile nezaposlenih su išle ulicama i tražile
hleba. Hleb je postajao sve skuplji, a vrednost novca je svakim danom opadala.
Večno, besmrtno zlato odjedanput se razbolelo, ljudi su u njega izgubili veru. To je
bilo ono poslednje; u životu više ništa sigurno nije ostalo. I sama zemlja pod nogama
prestala je da bude stabilna. Ona je bila kao žena koja već oseća kako će njen
naduveni trbuh da izbljuje na svet živa bića — pa se u strahu grozničavo trza dok je
obuzima čas hladnoća, čas vrelina.
EVGENIJ
ZAMJATIN
BIČ
BOŽJI
 
Lorens Darel - PROSPEROVA PEĆINA



Vodič kroz krajolik
i običaje ostrva Krfa



Četiri junaka ove knjige predstavljaju stvarne ličnosti i ovde se pojavljuju uz sopstvenu saglasnost. Njima četvorici, Teodoru Stefanidisu, Zarijanu, grofu D. i Maksu Nimicu, pisac posvećuje ovu knjigu, s ljubavlju i divljenjem.



“Grčko ostrvo i najprijatnije mesto koje bi nam oči igda ugledale da na njemu provedemo samotni i u misli utonuo život... Mnogo puta na našim putovanjima, upadajući u opasnosti i neugodna mesta, samo ovo ostrvo bi bilo kutak na kojem bismo poželeli da dočekamo kraj svoga života”.
Entoni Šerli,

“Njegova persijska pustolovina”, 1601.



Izrazi zahvalnosti


Moram da izrazim zahvalnost za materjal korišćen u ovoj knjizi: dr Teodoru Slefanidisu, članu Kraljevskog armijskog saniteta, koji mi je stavio na raspolaganje pet neobjavljenih monografija koje sadrže plodove desetogodišnjeg istraživanja; gospodinu Janisu Trikoglu iz Kaira, za korisnu građu; gospodinu Teodoru Moshonasu za dragocene savete i gospođici I. Koen na neprocenjivoj pomoći u prepisivanju ovih rukopisa.
 
SNEGOVI KILIMANDŽARA - Ernest Hemingway

Kilimandžaro je snegom pokrivena planina, visoka 19.710 stopa, i kažu da je to najviša planina u Africi. Njen zapadni vrh Masai nazivaju „Ngaje Ngai“ — Božja kuća. Uz sam zapadni vrh nalazi se sasušena i smrznuta lešina jednog leoparda. Niko nije razjasnio šta je leopard tražio na toj visini.

„Čudnovato je da ovo ne boli“, reče on. „Tako se i zna kad počinje.“
„Je li odista tako?“
„Potpuno. Ali ipak mi je strašno krivo zbog tog zadaha. Mora da ti smeta.“
„Nemoj! Molim te, nemoj!“
„Pogledaj ih“, reče on. „Da li ih to tako privlači ovaj prizor ili ovaj zadah?“
Poljska postelja na kojoj je čovek ležao bila je u širokom hladu jedne mimoze, i kad je bacio pogled izvan te senke na bleštavu ravnicu tamo su bestidno čučale tri ptičurine, dok je nebom kružilo još dvanaestak njih, bacajući u letu senke koje su brzo promicale.
„Tu su od onog dana kada se kamion slomio“, reče on. ,Danas je prvi put da su neke od njih sletele na zemlju. U prvo vreme veoma sam pažljivo posmatrao kako lete, u slučaju da mi jednom zatreba da ih opišem u nekoj priči. Sada je to smešno.“
„Molim te, nemoj tako“, reče ona.
„Ja samo pričam“, reče on. „Mnogo mi je lakše kad pričam. Ali ne želim da ti dosađujem.“
„Ti znaš da mi ne dosađuješ“, reče ona. „Samo sam postala veoma nervozna jer nisam u stanju ništa da učinim. Mislim da bi trebalo da sebi olakšamo ovu situaciju, koliko god možemo, dok dođe avion.“
„Ili dok avion ne dođe.“
„Molim te, reci mi šta mogu da uradim. Mora da postoji nešto što bih ja mogla da uradim.“
„Možeš da mi odsečeš nogu i to bi moglo da zaustavi ovo, mada ja u to sumnjam. Ili, možeš da me ubiješ. Ti si sada dobar strelac. Ja sam te naučio da gađaš, je li tako?“ „Molim te, ne govori tako. Zar ne bih mogla da ti nešto čitam?“
„Da čitaš, a šta?“
„Šta bilo iz one torbe sa knjigama što još nismo čitali.“
„Ne mogu to da slušam“, reče on. „Najlakše je pričati. Svađamo se i tako vreme prolazi.“
„Ja se ne svađam. Ja nikada ne želim da se svađam. Hajde da se više ne svađamo. Ma kako bili nervozni. Možda će se oni danas vratiti drugim kolima. Možda će avion doći.“ „Ne želim da se krećem“, reče čovek. „Sada nema smisla kretati se, sem da tebi bude lakše.“
„To je kukavički.“
„Zar ne možeš pustiti čoveka da na miru umre ne nazivajući ga pogrdnim imenima? Šta koristi da me grdiš?“ „Ti nećeš umreti.“
„Nemoj biti luda. Ja već sada umirem. Pitaj onu kopilad.“ Ona baci pogled tamo gde su ogromne odvratne ptičurine sedele, golih glava uvučenih u razbarušeno perje. I četvrta ptičurina slete i brzo potrča, a onda lagano odgega do ostalih.
„Ima njih oko svakog logora. Čovek ih nikad i ne primeti. Ti nećeš umreti ako sam ne digneš ruke od sebe.“
„Gde li si to pročitala? Ti si takva jedna prokleta luda.“
„Mogao bi da misliš na nekog drugog.“
„Zaboga“, reče on, „pa to je i bio moj zanat.“
Zatim je neko vreme ležao mirno i kroz vazduh koji je trepereo od užarene ravnice posmatrao ivicu čestara. Tu je bilo nekoliko antilopa koje su prema žutoj pozadini izgledale sićušne i bele, a još dalje spazio je čopor zebri, belih na zelenoj pozadini čestara. Bio je to prijatan logor pod velikim drvećem, uz breg, sa dobrom vodom, a u blizini nalazilo se gotovo presahlo jezerce gde su pustinjski tetrebovi sletali izjutra.
„Zar ne bi voleo da ti čitam?“ upita ona. Sedela je na platnenoj stolici pored njegovog poljskog kreveta. „Evo, počinje povetarac.“
„Ne, hvala.“
„Možda će kamion doći.“
„Ni najmanje mi nije stalo do tog kamiona.“
„Meni jeste.“
„Tebi je i još kako stalo do mnogih stvari o kojima ja ne vodim računa.“
„Ne baš tako mnogo, Hari.“
„Kako bi bilo da popijemo nešto?“
„Smatra se da ti to škodi. Kod Bleka stoji da treba izbegavati svaku upotrebu alkohola. Ne bi trebalo da piješ.“
„Molo!“ povika on.
„Da, bvana!“[1] „Donesi viski i sodu!“
„Da, bvana!“
„Ne bi trebalo“, reče ona. „Ja sam na to mislila kad sam pomenula da ne dižeš ruke od sebe. Tamo stoji da to za tebe nije dobro. Ja znam da će ti to škoditi.“
„Ne“, reče on. „Činiće mi dobro.“
Dakle, tako, sada je svršeno, pomisli on. I tako, sada više nikada neće imati prilike da to završi. Na taj se način dakle to završilo, u prepiranju oko pića. Otkako je na desnoj nozi počela gangrena nije imao bolova, a sa bolovima nestao je i strah, i sada je jedino osećao veliku zamorenost i gnev što je to kraj. A za ovo, ovo što je sada dolazilo, vrlo je malo imao ljubopitstva. Godinama ga je to progonilo, ali sada samo po sebi nije ništa značilo. Čudnovato je kako to postaje lako kad je čovek dovoljno umoran.
Sada, on nikada neće napisati one stvari koje je čuvao da napiše tek onda kad ih bude dovoljno poznavao da bi ih napisao dobro. E pa, bar neće imati da pretrpi neuspeh pokušavajući da ih napiše. Možda ih nikada ne bi mogao napisati pa je zato odlagao i odugovlačio da započne. A eto, on to sada nikada neće znati.
„Želela bih da nikada nismo ni došli ovamo“, reče žena. Gledala ga je držeći čašu i grizući usnu. „Nikada ti se ovako nešto ne bi desilo u Parizu. Uvek si govorio da voliš Pariz. Mi smo mogli da ostanemo u Parizu ili da odemo bilo kud. Ja bih pošla ma kuda. Rekla sam da bih išla svuda kud ti želiš. Ako si želeo da loviš, mogli smo otići u Mađarsku da lovimo i da nam tamo bude prijatno.“
„Taj tvoj prokleti novac“, reče on.
„To nije lepo“, reče ona. „Uvek je bio tvoj koliko i moj. Ja sam sve ostavila i išla s tobom kud god si ti želeo i radila sam sve što si ti hteo. Ali želela bih da nikada nismo došli ovamo.“
„Govorila si da to voliš.“
„I volela sam dok si ti bio zdrav. Ali sada to mrzim. Ne razumem zašto je moralo ovo da se desi sa tvojom nogom. Šta smo učinili da nas ovo snađe?“
„Mislim da sam ja zaboravio da stavim jod na ovo kad sam se prvi put ogrebao. A onda, uopšte nisam obratio pažnju na to, jer mi se nikada nije dešavalo da se inficiram. A onda kasnije, kada se dalo na zlo, verovatno sam pogrešio i upotrebio slab rastvor karbola kad je nestalo drugih antiseptičnih sredstava i to je paralisalo male krvne sudove i gangrena je počela.“ On je pogleda: „Šta još?“
„Nisam na to mislila.“
„Da smo uzeli pod najam jednog dobrog mehaničara umesto ovog novopečenog Kikuju šofera, on bi vodio računa o ulju i nikada nam ne bi pregoreli ležaji na kamionu.“
„Nisam na to mislila.“
„Da nisi ostavila ono tvoje društvo, ono tvoje prokleto otmeno društvo iz Old Bestberija, Saratoge, Palm Biča i uzela mene...“
„Pa ja sam te volela. To nije lepo od tebe. Ja te i sada volim. Uvek ću te voleti. Zar me ti ne voliš?“
„Ne“, reče čovek. „Mislim da te ne volim. Nikada te nisam ni voleo,“
„Hari, šta to govoriš? Ti si izgubio glavu.“
„Ne. Ja uopšte i nemam glave da bih je mogao izgubiti.“
„Nemoj to da piješ“, reče ona. „Dragi, molim te, nemoj to da piješ. Moramo da uradimo sve što možemo.“
„Ti to radi“, reče on. , Ja sam umoran.“
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top