Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
"Ako me pitaš gde su te šume, reći ću ti: u pepelu... Ja želim samo jedno: da veruješ u taj pepeo. A to ćeš zaista moći ako shvatiš da vreme treba pobedjivati, što svešću, što pesmom, što zaboravom, ali nikada nadom, niti onim što je već ostvareno. Dakle, vatrom koja je vrlo slična praznini, a ne senkom."
Branko Miljković "Vatra vatru ne gori"
 
"Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao.
Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako.
Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim,
molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče."

Meša Selimović - "Tvrđava"
 
"Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom zivotu, lepse nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica trazi trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje. Uvuce se medju njegove isprepletene grane i pevajuci, nabode svoje telo na najduzi, najostriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pesmu daleko lepsu od pesme slavuja ili seve. Cena te predivne pesme je zivot, ali citav svet zastaje da slusa, a Bog na nebu se osmehuje. Jer ono najbolje sto postoji, moze se dobiti samo po cenu velike boli.. ili bar tako legenda kaze."

Ptice umiru pevajuci, Kolin Mekalou
 
Sve strasti ulazile su u mene, i nijedna nije mogla otud da izađe, našavši se tu uklještene; one su se palile jedna od druge kao pomoću koncentričnih ogledala: iako skroman, bio sam pun oholosti; živeći usamljen, sanjao sam o slavi; povukavši se od sveta, goreo sam od želje da se pojavljujem, da blistam u njemu; čedan, ja sam se u svojim maštanjima i danju i noću podavao najneobuzdanijem sladostrašću, divljim nasladama. Život koji sam potiskivao u sebi zgušnjavao se u mom srcu i ja sam ga stezao kao da ću ga ugušiti.

Gistav Flober - Novembar
 
Davno, davno - toliko sam star da mi se sve dogodilo pre tako mnogo godina - pročitao sam jednu priču o Sokratu. Išao je sa nekim prijateljem ulicom i pozdravio jednoga koga su sreli. "Nije otpozdravio!", rekao je prijatelj uvređeno. Sokrat se nasmejao i rekao: "Meni ne smeta što sam pristojniji od njega!

Knut Hamsun - Po zaraslim stazama
 
Ako si u suterenu, nagledaš se tuđih nogu i cipela, svakakvih. A onda još i
sukanja i podsuknji. Bezglavi je to svet.
U prizemlju gledaju tebe oni sa ulice. Vire. Pogleduju šta radiš, da li se
presvlačiš. Kuckaju ti na prozor.
Sa prvog sprata možeš gledati, ako ti je do toga, ko hoda ulicom, ko gde
ide, kako se ko obukao... Možeš i da proturiš ruku da vidiš kakvo je vreme
napolju.
Sa drugog, a naročito s trećeg, i viših spratova, perspektiva se drastično
menja. Pogled ti bludi sve dalje, zanemaruješ ono ispod, bliže – baš kao i u
životu. Ako želiš da vidiš ljude, moraš se nagnuti prema njima.
Što viši sprat, veća mogućnost da se prevališ i strmoglaviš. Slučajno ili
namerno. Ranije su se ubijali mladi zbog ljubavi, sada se sve češće
strmoglavljuju starci i starice, čak i porodilje, i roditelji sa sve decom. Za
njih je to izlaz. Sreća da su živeli tako visoko.

Radmila Lazic-Ugrizi zivot
 
Uzajamno smo osmotrili naše nakaznosti, pažljivo, bezobzirno i bez znatiželje. Pređoh pogledom preko rasekotine na njenom obrazu, pun drskog samopouzdanja koje mi je ulivao moj sprženi obraz. Nije se osmehnula. Svidelo mi se to što je čvrsta i što mi je na moj pogled uzvratila jednim detaljnim pregledom moje zategnute, blistave, ćosave, stare opekotine.

mario benedeti -noc rugoba
 
Konačno se prepuštajući sopstvenom jeziku, rekao je mački:
»Cenjena, demonska životinjo, oko džinovsko, žderaču sirovog mesa. Ne
plaši se: niko sada nije jači od nas, niko nam ne može učiniti ništa nažao.
Pred kućom teče neprijateljska voda, a mi sedimo u svom elementu i do
danas smo imali sreće. Nisam sasvim slab, nisam sasvim nemoćan, i mogu
da budem slobodan. Hoću uspeh i avanturu, i želim da predelu podarim
razum, a nebu žalost. Razumeš li ti to? - I ja sam nemiran.«

Peter Handke- Spori povratak kuci
 
"Od samog pocetka"

Tako ona dolazi uvek sa ljupkom salom, sa muzikom ili mirisom.
(Muzikom slucajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobican i znacajan,
mirisom celog jednog predela ili severca koji nagovestava prvi sneg.)
Ali ja sam navikao da je i ne ocekujem, da sav utonem u slast koju
daje beskrajni trenutak njenog javljanja.
A to sto se ne pojavljuje , sto ne postoji, to sam preboleo kao bolest
koja se boluje samo jednom u zivotu.
Da, ona se javlja gotovo iskljucivo u vremenu od kraja aprila pa do
pocetka novembra.

Preko zime vrlo retko, i tada opet u vezi sa suncem i svetloscu.
I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju sve cesca i zivlja.
U maju retka i neredovita.
U julu, avgustu gotovo svakodnevna. A u oktobru , kad je sunce zitko
i kad ga covek pije bez kraja i zamora kao da pije samu zedj, ona se
gotovo ne odmice od mene dok sedim na trerasi......

Poucen svojim dugim iskustvom , ja znam da ona spava u mojoj senci
kao u cudesnom logu iz kog ustaje i javlja mi se neredovno i
neocekivano, po zakonima kojima je tesko uhvatiti kraj.
Cudljivo i nepredvidljivo, kako se samo moze ocekivati od stvorenja
koja je zena i avet.
...Eto tako se javljala zimus. Tako se javila malopre na prozoru, sa
prolecnim vetricem. Pod kakvim vidom cu je jos sresti?
Kuda ce me odvesti to prividjenje, draze od svega i opasnije od
svake opasnosti stvarnog zivota? Hoce li kad to vreme dodje i nju
priloziti sa mnom u grob?

"Na putovanju"

Jelena, koja se tako retko pojavljuje nna putovanjima,
je jos ponajcesce pored mene.
Zato volim da putujem sam i putujem cesto
Tako se desava, u srecnim trenucima, da se pojavi Jelena.
Kako, kada, i pod kojim vidom i prividom, ne bih mogao da kazem,
jer to ni sam ne bih nikada mogao predvideti niti umem docnije sebi
da objasnim.

Prolazimo kroz vlaznu tamu i pust, neosvetljen predeo.
Jelena se nece vise javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat.
Preda mnom je noc bez sna, nedogledna, jarosna, uoblicena pustinja.
Cini mi se da je zivo bice nece videti i preziveti ni videti joj kraja.
A meni valja ziveti, i cekati.
Ziveti sa nadom, u cekanju. Pa i bez nade.

"Do dana danasnjeg"

Odavno sam primetio da se Jelena javlja sve redje, sve nejasnije,ali dugo mi je trebalo da priznam sebi tu cinjenicu.Da to ne bih mogao uciniti, ja sam se zadovoljavao sa malo,sasve manje, nadajuci se uvek visem.
Tako sam celo jedno leto ziveo od jednog nerazumljivog i munjevitog vidjenja.
Tako sam putovao svetom, najsrecniji covek sa najlepsom zenom kakva se mogla samo sagledati u predvecerje dugog dana mog samotnickog leta, punog odricanja.
Ni putovanja izgleda vise ne pomazu. Ono od cega bih hteo da pobegnem ide sa mnom
A ono sto bih , sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, zeleo da vidim-ne javlja se vise ni u snu.

Jelene nema.

Putovanja za mene gube draz i smisao.
Izmedju nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista vise nece pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je najprirodnija stvar na svetu i kao da ce doveka ostati i bez promene ostati tu. Ali sad mi se cini da je to bila obmana samoobmanutog coveka.
U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju.
Moglo bi se reci da sam uvek ziveo od osecanja na jedno prividjenje,a sada zivim od uspomena na ta svoja secanja.
Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da cekam.
Znam da se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema.
Samo da ne izgubim nadu da je cekam.

Jelena žena koje nema..
Ivo Andric
 
" Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto...zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.

Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,...

Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.

Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla... "

„ Biti jedno“, Nebojša Jovanović
 
Svuda unaokolo, bujice potištenih ljudi slivaju se niz stepenice i ukrašene tremove u
nepredvidljivu svest svojih vladara. Krotki kakvi jesu, ne prelaze postavljene granice.
Izjutra radio bezočno krešti da je vreme za ustajanje. Istog trenutka, toplo tlo ljubavi
izvučeno im je ispod nogu, i svučen je njihov čaršav natopljen znojem. Sada pipkajući
traže svoje žene i prljaju svoju brižljivo održavanu svojinu. Lagano ističe vreme. Ljudi se
moraju isplaćivati pre nego što im se isplati prva penzija. Pre nego što konačno ne budu
isplaćeni, i sami ne otplate do kraja stvari koje su čitav život, zatvorenih očiju, verovali
da poseduju, samo zato što su, kao gosti, mogli da borave među tim stvarima, dok su
njihove žene za to vreme stalnom upotrebom stvarima iscedile život. Samo su žene zaista
kod kuće. Muškarci se noću vucaraju po grmlju i skaču na plesni podijum. Fabrika papira.
Ponovo izbacuje ljude na ulicu nakon što ih je godinama iskorišćavala. Ali ljudi se pre
toga popnu na poslednji sprat da pokupe svoje papire.

Elfride Jelinek - Pozuda
 
"...Vreme je stalo. Kao kad cekas Godoa. Meseci prolaze ,to prokleto sada - ne mrda.Prekracujem ga pisanjem i crtanjem klovnova koji se oprastaju od dece ili samo skidaju sminku.Klovn uvek ima moj lik.
Kad god dobijem tvoje pismo , moj dobri kolega , osetim miris one nase nezagrejane scene i onda te noci sanjam da glumim..."


Zarko Lausevic / Godina prodje dan nikad
 
“To je muškarac koji ima svoje navike, odjednom razmišljam o njemu, verovatno često dolazi u ovu sobu, to je muškarac koji verovatno često vodi ljubav, to je muškarac koji se plaši, mora često da vodi ljubav jer se tako bori protiv straha. Kažem da volim pomisao da ima mnogo žena, i da sam ja među tim ženama, pomešana s njima. Gledamo se. Shvata to što sam upravo rekla. Pogled odjednom neiskren, lažan, uhvaćen u zlu, smrt.
Kažem mu da dođe, da mora ponovo da me uzme. Dolazi. Fino miriše na englesku cigaretu, skup perfem, miriše na med, njegovoj se koži nametnuo miris svile, voćni miris svilenog tusora, miris zlata, poželjan je. Kažem mu da ga želim. On kaže da još čekam. Govori mi, kaže mi da je odmah znao, još pri prelasku reke, da ću biti takva posle svog prvog ljubavnika, da ću voleti ljubav. Kaže da već zna da ću ga varati kao što ću varati muškarce s kojima ću biti. Kaže, što se njega tiče, da je oruđe svoje sopstvene nesreće. Srećna sam zbog svega što mi je rekao i kažem mu to. Postaje grub, pada u očajanje, baca se na mene, grize dojke deteta, viče, vređa. Zatvaram oči pred veoma snažnim zadovoljstvom. Mislim: navikao je, to je ono što radi u životu, ljubav, samo to. Ruke su mu znalačke, divne, savršene. Imala sam mnogo sreće, to je jasno, kao da mu je to zanat, kao da ima, a da to i ne zna, nepogrešivo osećanje šta treba uraditi, šta treba reći . Kaže mi da sam *****, gadura, kaže mi da sam njegova jedina ljubav, a to je upravo ono što treba reći i ono što se kaže kad se daje oduška govoru, kad se telu dopušta da istražuje i nalazi i uzima ono što želi, i da je sve dobro, da nema otpadaka, otpaci su preplavljeni, sve odlazi u bujicu, u silinu strasti.”

Margaret Diras, “Ljubavnik”
 
...Najvece drvo dopire do najvisih visina i pusta najdublje korene , u tamu - cak u zlo ; ali on niti dohvata gore niti se probija dole. Animalna zudnja crpi mu snagu i razum.Tri zene ga rastrzu, i on im je zahvalan.Lize njihove krvave ocnjake.
Jedna od njih ga skropi svojim mirisom i pretvara se da se zrtvuje. Ona nudi dar vezivanja , njegovog vezivanja.
Druga ga muci. Glumi slabost tako sto se na njega oslanja kada hoda. Pretvara se da spava stavljajuci glavu na njegovo krilo ; kada joj dosade ove male torture , javno ga ponizava. Kada se ta igra zavrsi , odlazi i nastavlja da izvodi svoje trikove sa sledecom zrtvom.A on je na sve to slep. Bez obzira na sve , voli je.Sta god da ona uradi , on je zali jer je pacijent , i voli je.
Treca zena ga zadrzava u stalnom zarobljenistvu.Ali ta mi se jos najvise svidja. Ona bar ne krije svoje kandze !..."


Irvin D. Jalom / Kad je Nice plakao
 
Šta, zar ne umeš više ljubiti? Dragi, od mene udaljen tako kratko, a zaboravi kako se ljubi slatko? Zašto najednom strepim u tvome zagrljaju? A pre u tvojoj reči, u pogledu, u smehu uživala sam ko u raju, poljupci ti strasni behu ko da si mene ugušiti hteo. Poljubac daj mi vreo! Poljubiću ja tebe, ako ti nećeš mene! Vaj! Tvoje usne su ledene, reč sa njih teći presta. Gde tvoja ljubav, onako snažna pre, sad nesta? Ko me je lišio nje?”

Johan Volfgang Gete, “Faust”
 
...Ana , moje sunce,svu ljubav koju sam nosio u sebi cuvao sam za tebe.Kada sam volio Leu bilo mi je dvadeset,nisam znao zasto je volim.Ja volim i Flur,moju zenu,ali ne kao zenu vec kao prijatelja.Sa tobom je to drugacije.Onog momenta kada sam te ugledao,znao sam zasto te volim.Moja mala Bojerin,ponosna i snazna, i puna zivota.Htio sam da te posjedujem i da ti pripadam.Htio sam tvoje sinove.Nisam sa Anatolom nista znao zapoceti.Njegovo prisustvo me prisililo da glumim jednu ulogu ciji tekst nisam razumijevao.Igrao sam oca.Sa tobom sam htio sinove zaceti. Svejsno uzivajuci u svakom momentu akta.

Okrenuo se na ledja zatvorio je oci i umornom rukom presao preko lica.Onda je ponovo poceo da prica :

U Vermontu je moje srce pjevalo.Onda je nazvala Senja i moj svijet se srusio.Isao sam kao i uvijek i pricao kao i uvijek ali je moje srce plakalo i cinilo se da je moja dusa umrla.Vratio sam se u Svajcarsku bolestan.Flur mi je nazvala ljekara, proveo sam neko vrijeme u bolnici a tamo su me ucili da spavam...A kada sam ponovo naucio spavati,zaboravio sam se nadati.

Znas li onu izreku koja se nalazi na starim Suncevim satovima ?
Vulnerat quaeque , ultima necat.Svaka minuta povrijedjuje , posljednja ubija..."

Hana Molden / Dasak srece
 
Kakva prednost što je dato te nam misli ne prelijeću čelom čitljive kao pismo! Lako
bi svaki skup, čak neki bezazlen poput ovoga, postao susretom ubica. Ili bismo naučili da
se uzdignemo iznad sebe samih, gledajući bez mržnje u kriva ogledala koja su za nas oni
drugi. I bez želje da ogledalo razbijemo. Nismo, međutim, podobro zna, na tu ruku
stvoreni.

Krista Volf - Bez mjesta
 
Ne kopamo. I dalje se krećemo po rovovima, pratimo vodovodne i odvodne cevi u
kojima grguće voda ili koje, zarđale, završavaju u nekom ćorsokaku; nailazimo na
kablovske iskopine u kojima su žice odavno istrulile i pored kojih sada, a to je smisao tih
kopanja, polažu nove vodovodne cevi u nove kablovske iskopine kroz koje prolazi struja,
kroz koje telefonski razgovori, prisluškivani i neprisluškivani, dolaze i odlaze; i jednom, u
nadolazećoj polovini veka čiji svedok ja više neću biti, ti će rovovi opet morati da budu
raskopani, i neki drugi, danas nepostojeći ljudi biće ovde i razmišljaće o nedokučivim
namerama svojih predaka.

Krista Volf - Od krvi i mesa
 
Da se umorim od ulice? Umaram se samo kad razmišljam. Kad pogledam ulicu, ili je osetim, ne razmišljam: radim s velikim unutrašnjim mirom, poslednji u tom uglu, knjigovodilački niko. Nemam dušu, niko nema dušu – sve je samo posao u ovoj velikoj kancelariji. Tamo gde milioneri uživaju, uvek na mestu koje je za njih inostranstvo, takođe ima posla, i takođe nema duše. Od svega ostane tek tu i tamo poneki pesnik. Kako bih voleo da od mene ostane jedna rečenica, jedna jedina izgovorena reč za koju će ljudi reći „Bravo!”, kao što govore za brojeve koje celog svog života zapisujem i prepisujem u knjigu računa.
Mislim da nikada neću prestati da budem pomoćnik knjigovođe u magacinu fabrike. Najiskrenije i od sveg srca želim da nikada ne postanem glavni knjigovođa.

Fernando Pesao - Knjiga nespokoja
 
Sreća, to je osecanje da covek ima sto mu je najpotrebnije.
Neki su mudraci smatrali srecom samo suficit covekovog blagostanja.
Covekova sreca, medjutim, ne moze nikad biti potpuna ako i svaki svoj prohtev uzme za potrebu;
a to je bas najcecsi slucaj.Svaki uspeh i svaki dobitak znaci radost, ali ni sreca nije u stalnim uspesima, nego samo u ostvarenju jedne cetralne namere.
Zato nije cudo sto je skromnost smatrana za srecu vec otkad ljudi postoje.
Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srecni.
Nesreca kvari srca i rusi karaktere.Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima nesrece i produzili da vole duge ljude.Narocito onaj kome su drugi ucinili nesrecu, omrzne i neduzne.

Covek po svojoj slabosti i sujeti, sve svoje srece pripisuje samo sebi, a svoje nesrece samo drugom...
Mali ljudi ne znaju da treba biti velikodusan ne samo prema nesrecnim nego i prema srecnim.
Ljudi mogu da nesebicno vole, ali retko nesebicno mrze.
Svaka mrznja je strah ili zavist.
Mrznja je najcesce strah, jer covek mrzi samo onog koga se boji.
Covek odista hrabar ne mrzi nego prezire.

U osecanju mrznje ima unizenja za nas same, u preziranju ima ponosa i uverenja da smo bolji i visi od onog koga preziremo, i da mozemo bez njega, i da smemo protiv njega.
Nikad mrznja ne dolazi iz razlike uverenja, ni iz razlike moralnih principa.
Pravi visi covek ne mrzi cak ni onog koga se boji.
Mrzeti vece od sebe,to je osecanje sluge prema gospodaru, a ne gospodara prema sluzi;
a mrzeti slabije od sebe, to je bolest ili pometenost.

Jovan Dučić - "Blago cara Radovana"
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top