Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Dosad sam ja, mlad i neiskusan čovek, smatrao da su ljubavna čežnja i bol najveće muke srca. Sad sam, međutim, počeo slutiti da postoji teža muka nego ona koja se sastoji od čežnje i požude, naime, kad te neko ljubi protiv tvoje volje, a da se ti ne možeš braniti od nasrtljive strasti.
Gledati kako neko kraj tebe izgara u žaru svoje žudnje i nemoćno stajati, bez snage i bez sposobnosti da ga istrgneš iz tog plamena. Ko nesrećno voli, možda može ponekad obuzdati svoju strast, jer on ne samo što je predmet, već je istovremeno i tvorac svoje nevolje; ne ume li takav zaljubljeni čovek obuzdati svoju strast, on pati vlastitom krivicom.
Naprotiv, neumitno je izgubljen onaj koji je voljen, a ne uzvraća ljubav, s obzirom da u njemu ne leži mera i granica te strasti, već se one nalaze izvan njegovog dometa, pa nemoćna ostaje svaka volja ako neko drugi to želi.
Možda samo muškarac može potpuno osetiti bezizlaznost takve veze, jer samo za njega postaje to nametnuto opiranje istovremeno i muka i krivica.
Jer, ako se žena brani protiv neželjene strasti, ona u biti sluša zakon svog pola. Takoreći, preiskonski je u ženu usađen gest da prva odbija. Čak i kada se uskraćuje i najstrastvenijoj čežnji, ne možemo je nazvati nečovečnom.
Kobnom postaje stvar tek onda kad sudbina izmeni tasove vage, kad je žena toliko savladala svoj stid da muškarcu pokazuje svoju strast, nudeći mu svoju ljubav, da pritom nije sigurna da će joj ta ljubav biti uzvraćena, a on, obožavani, ostaje hladan i odbija ljubav. Uvek je neraspletivi zaplet ako muškarac ne uzvraća ženinu žudnju, pa joj to istovremeno gazi ponos i razara stid.
Svaki muškarac vređa upravo ono najplemenitije u ženi, ako ona čezne za njim , a on je odbija. Uzalud on pokriva svoje postupke nežnošću, besmislene su sve uljudne reči i izbegavanja, uvredljiva je ponuda čistog prijateljstva kad je žena jednom odala svoju slabost – jer tada svaki otpor muškarca neizbežno postaje okrutnost, pa uvek onaj ko ne prihvati ponuđenu ljubav postaje kriv bez krivice.
To su užasni, nesalomljivi okovi – još časak ranije si se osećao slobodnim, pripadao si sam sebi i nisi ništa nikome bio dužan, a odjednom si predmet lova, plen i cilj neželjene tuđe požude.
Pogođen u dno duše znaš: danju i noću čeka sad neko na tebe, misli na tebe, čezne i stenje za tobom, jedna žena. Jedna strana žena.
Ona te želi, ona te zahteva, ona te traži svakom česticom svoga bića, svojim telom, svojom krvlju. Ona hoće tvoje ruke, tvoju kosu, tvoje usne, tvoje telo, tvoju noć i tvoj dan, tvoja osećanja i tvoj pol, i sve tvoje misli i snove. Ona želi sve to podeliti sa tobom, ona ti želi sve to oduzeti i upiti u sebe, zajedno sa svojim dahom.
Uvek, danju i noću, bez obzira jesi li budan ili spavaš, u svetu negde postoji vruće i budno biće koje čeka na tebe i koje bdi za tebe i sanja o tebi.
Uzalud je što ne želiš misliti na nju dok ona neprestano misli na tebe, uzalud je što joj želiš pobeći, jer ti nisi više sam u sebi, već – u njoj.


Stefan Zweig, "Nestrpljivo srce"
 
Živeo sam lepše i bogatije od vas, zahvaljujući patnji i mahnitosti, pa želim i u smrt da odem dostojanstveno, kako to priliči tom velikom trenutku posle kojeg prestaje svako dostojanstvo i svaka veličanstvenost. Moj leš će biti moja korablja, a moja smrt dugo plutanje po talasima večnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam mogao da suprostavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam želeo da sakupim sve što mi bejaše blisko, ljude, ptice, zveri i bilje, sve ono što nosim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj lađi svoga tela i svoje duše. Želeo sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao faraoni u veličanstvenom miru svojih grobnica, želeo sam da bude sve onako kao što bejaše i pre toga: da mi u večnosti pevaju ptice. Želeo sam da Haronovu barku zamenim jednom drugom, manje beznadnom i manje pustom, da nezamislivu prazninu večnosti oplemenim gorkim zemaljskim travama, onim što niču iz srca čovekova, da gluvu prazninu večnosti oplemenim kukanjem kukavice i pevanjem ševe. Ja sam samo razvio tu pesničku gorku metaforu, razvio sam je strasno i dosledno, do kraja, do konsekvenci koje prerastaju iz sna u javu (i obratno), iz lucidnosti u mahnitost (i obratno), koje prelaze iz života u smrt, kao da nema međa, i obratno, iz smrti u večnost, kao da to nije jedno te isto. Tako je moja sebičnost samo sebičnost ljudskog bića, sebičnost života, protivteža sebičnosti smrti, i moja se svest, uprkos prividu, protivi ništavilu sa sebičnošću kojoj nema ravne, protivi se skandalu smrti kroz ovu strasnu metaforu koja želi da sakupi na gomilu ono malo ljudi i ljubavi koji činjahu taj život. Želeo sam, dakle, i još uvek želim, da odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smestim u svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se oni poslednji put spuste. Želeo sam da prokrijumčarim u ništavilo tu čistu apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz vrata jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmernosti: kroz vrata ništavila. Trebalo je, dakle, pokušati zgusnuti tu apstrakciju, zgusnuti je snagom volje, vere, inteligencije, ludila i ljubavi (samoljublja), zgusnuti je u tolikoj meri i pod takvim pritiskom da zadobije specifičnu težinu koja će je podići uvis, kao balon, i izneti je van domašaja mraka i zaborava. Ako ne što drugo, ostaće moj materijalni herbarijum ili moje beleške, ili moja pisma, a što je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobeda nad golemim, večnim, božanskim ništavilom. Ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i sve to – ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svetlost i kao dalek eho. Možda će neko videti tu svetlost, možda će čuti taj daleki eho, senku negdašnjeg zvuka, shvatiće značenje te svetlosti, tog svetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati na svet moje beleške i moje herbarijume s panonskim biljem (i to nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi smrt jeste jedna mala ništavna pobeda nad večnošću ništavila – dokaz ljudske veličine i Jahvine milosti. Non omnis moriar.

“Peščanik”, Danilo Kiš
 
Ulazim u zivot da bih iz njega uskoro izasao.Dolazim da se pokazem, kao i ostali, potom mora se isceznuti.Priroda, gotovo zavidljiva na dobro koje nam je ucinila, cesto nam objavljuje i stavlja do znanja da ne moze dugo da nam ostavi ono malo materije koju nam pozajmi, koja ne sme da ostane u istim rukama i koja, vecno, ima da bude u opticaju: ta joj je materija potrebna za druge oblike, ona je trazi natrag za druge tvorevine. O boze, jos jednom se pitam: sta smo mi? Bacim li pogled unapred: koliki beskrajni prostor u kome me nema. Okrenem li ga unazad: kakva stravicna sirina, u kojoj me vise nema. Koliko malo mesta zauzimam u toj, ogromnoj, provaliji vremena! ja sam, zapravo nista: jedan tako kratak prekid nije dovoljan da bih se izvukao iz nistavila. Poslat sam samo da popunim broj: u stvari, nisam bio ni najmanje potreban, komad bi, isto tako, bio odigran i da sam ja ostao iza scene...

Žak Bosije - Beseda, (koristio Vuk Drašković u Sudiji)
 
"Ljudi nisu moji bližnji, oni su ti koji me posmatraju i sude o meni. Moji bližnji su oni koji me vole a ne posmatraju me, koji me vole uprkos padu, uprkos niskosti, uprkos izdajstvu, koji vole mene a ne ono što sam učinio ili ću učiniti. Samo sa Mej imam tu zajedničku ljubav, kao što drugi imaju zajedničku bolesnu decu." To svakako nije bila sreća. Već nešto iskonsko što se slagalo sa mrakom i izazivalo u njemu toplinu koja se završavala u nepomičnom zagrljaju, kao obraz pritisnut uz obraz - jedino, što je u njemu bilo tako jako kao smrt!"

“Ljudska sudbina”, Andre Marlo
 
.........................
Uzalud je što ne želiš misliti na nju dok ona neprestano misli na tebe, uzalud je što joj želiš pobeći, jer ti nisi više sam u sebi, već – u njoj.


Stefan Zweig, "Nestrpljivo srce"

„Bilo je da mesecima nije viđao Eržebet. Ali izuzev dugih perioda raskida, život im je bio ispunjen malim ili većim svađama. Oboje su bili plahovite naravi i skloni da jedno drugome kresnu u lice reči koje se u životu zaljubljenih obično završavaju sa uzvikom: „Ali sad je svemu kraj“ – a uvek znače da o prekidu ne može biti govora. Jer oni koji zaista žele rastanak, ništa ne kažu. Oni odlaze, ili nestaju, postepeno se udaljuju, gube se, blede, gase se, ali stežući kvaku na vratima nikada ne uzvikuju, da je sada kraj.“

Lajoš Zilahi, „Begunac“

 
Poslednja izmena:
Meša Selimović - Tvrđava

Desilo se u podne.
Vraćao sam se kući, na nezarađeni ručak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam tražio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mržnjom, a nisam je osjećao. Ni sad je ne osjećam. I hvala bogu. Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, sretan zbog žene koja mi je olakšavala život, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom će nam, doduše biti teže, ali, opet ćemo nekako živjeti. To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi živi teško, ni sam ne znaš kako ni od čega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog čovjeka dočekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svačiju zlu sreću, i da uvijek postoji nada u bolje. Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi i nije mi žao što je tako. Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.

Nisam se umorio.
 
"Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samom sebi, treba govoriti drugome.
Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećajem,
jer se skruiva pred mukom saznanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao
.Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi,
i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.
Slušalac je babica u teškom porođaju riječi.Ili nešto još važnije
.Ako taj drugi želi da razumije."

Meša Selimović - "Tvrđava"
 
ИСПОВЕСТ​


Срна сам. У васиони ја сам чуло туге. Давно-давно, Неко је протерао на земљу све што је тужно у свима световима и од тога салио моје срце. И отада ја сам чуло туге. Живим тиме што из свих бића и твари сишем тугу. По црну кап туге спусти у моје срце свако биће чим му приступим. И црна роса туге као танки поточић струји кроз моје вене. И тамо, у моме срцу, црна роса туге прерађује се у бледу и плавичасту.

По моме бићу разливена је нека магнетска сила туге. И све што је тужно у свету она неодољиво привлачи и слаже у моме срцу. Зато сам тужнија од свих створења. И имам сузе за свачији бол. . . Не смејте ми се, о насмејани! Ја сам запрепашћена сазнањем: у овом тужном свету има бића што се смеју. О, проклети и најпроклетији дар: смејати се у свету у коме ври туга, кључа бол, пустоши смрт! Какав осуђенички дар!. . . Ја се од туге никада не смејем. Како бих се смејала када сте тако груби и сурови, ви насмејани! Када сте тако зли и ружни! А ружни сте од зла. Јер само зло наружи лепоту земаљских и небеских створова. . . Сећам се, присећам: ова је земља некада била рај, а ја - рајска срна. О, сећања од кога усхићено посрћем из радости у радост, из бесмртности у бесмртност, из вечности у вечност!...

А сада? - Мрак је попао све моје очи. На све путеве, којима се крећем, полегла је густа тама. Моје мисли капљу сузама. А осећања вру тугама. Цело моје биће захватио је неки неугасиви пожар туге. Све у мени тугом гори, али никако да сагори. И ја јадна само једно јесам: вечна жртва паљеница на васионском жртвенику туге. А васионски жртвеник туге је Земља, сива и суморна, бледа и сумрачна планета...

Моје срце је неприступачно острво у бескрајном океану туге. Неприступачно за радост. Да ли је свако срце - неприступачно острво? Реците ви што срце имате! Знате ли чиме су све опкољена ваша срца? Моје - све самим океанским понорима и безданима. И стално се дави у њима. Никако да се извуче из њих, да изађе из њих. Све чега се дохвати меко је као вода. Зато су очи замагљене од суза, а срце разривено од уздаха. Болне су ми зенице, јер су многе поноћи заноћиле у њима. Синоћ је сунце зашло у оку моме, а јутрос се није родило. Удавило се у тминама моје туге. Нешто страшно и језиво проходи моје биће. Плаши ме све што је око мене и изнад мене. О, да бих побегла од страхота овога света! А постоји ли неки свет без страхота? Зазидана сам муком, опијена пелином, пресићена чемером. Ја усплахирено будим срце своје од пијанства тугом, а оно се све више опија. Душу своју, поплашену и разјурену страхотама овога света, вичем да ми се врати, а она све безобзирније бежи од мене, тужне и сетне...

АРХИМАНДРИТ ДР ЈУСТИН ПОПОВИЋ

tumblr_n50nheSZkk1qc6wuio1_500.jpg

 
Poslednja izmena:
"Nikad nemoj željeti da previše znaš, što čovjek manje zna, život je jednostavniji. Znanje čini čovjeka slobodnim, ali ne i sretnim.
Dođi, pij sa mnom, u ime bezazlenosti, gluposti, vjere u budućnost, snova o sreći.
SAmo glupak pobjeđuje u životu. Drugi vidi i odviše prepreka i postaje nesiguran prije nego li i krene.
U takvim trenucima, glupost je najveće blago, čarobni plašt koji prekriva opasnost, u koju pametnjaković ulijeće kao hipnotisan."

”Trijumfalna kapija”,
E.M.Remark
 
Nebo sivo, kristalno. Cudna sara mostova, ovih ovde ravnih, onih tamo izvijenih, nekih sto se spustaju na prve ili sklapaju uglove sa njima. Ti se oblici ponavljaju i na drugim rasvetljenim zavijucima kanala, ali su tako dugi i lagani, da se obale, opterecene kubetima, snizavaju i smanjuju. Neki od tih mostova jos su pritisnuti udzericama. Drugi podupiru jarbole, signale, krhke ograde. Molski akordi se ukrtaju i teku, uzad se penje na strme obale. Raspoznaje se jedan crkveni prsluk, a uz njega mozda i drugi kostimi i muzicki instrumenti. Da li su to narodne pesme, delovi vlasteoskih konecerata, ostaci javnih himni? Voda je siva i plava, razlivena kao morski rukavac. - Jedan beli zrak, padajuci s nebeske visine, unistava tu komediju.--"Mostovi", Rembo
 
I, uopšte, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama probudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje? Vreme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i presudne u našem životu. Ili ih se setimo u velikim razmacima, bledo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav spoljašnji uticaj. Setimo ih se bezbolno, nezainteresovano, kao da su se desile drugome, a ne nama; često sa prekorom zbog tog zaborava i s grižom savesti zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neotkupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu – šare tepiha u gluvoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni zamišljeno gazili, u jednoj od onih “bezizlaznih” situacija što gotovo periodično nastupaju; ili belkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samo jednu noć.
Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivice mi smo njihovi robovi ili njihovi usrećenici. Negde duboko u nama čuči okovan i slep neko, ali na jedan dublji način mudar, mudriji od nas, i on kao da po nekakvim svojim nama neznanim merilima bolje zna šta je značajno a šta beznačajno, te predaje stvari našem pamćenju ili našem zaboravu. Tek, po nekoj neobičnoj čistoti obrisa, po nekoj svirepoj oštrini doživljavanja, mi možemo da naslutimo da li će ono što se u takav čas odigrava po nahođenju onog slepca u nama biti značajno ili nevažno. Takve časove gotovo uvek osetim. Sam sebi reknem: Pazi! Po svemu se čini da će ovo odnekud biti značajno! Ovo ćeš dugo nositi u sebi!

”Proljeća Ivana Galeba”, Vladan Desnica
 
Jedared, slomljen od nesanice - dok mi je plaho srce slušalo kako vetrovi koji naleću s planine nadimaju, povrh poleglog krova moje kuće, mehove pomrčine - sagledah nenadno, očima obim koje retko kad vide, da je napolju, mesto sunčevog svitanja, granula trava.

Izbolovan, dugo sam stajao na pragu, malaksao od samoće, a oko mene, sa zemlje i iz neba, svud je, umesto zore, svitala trava.
Gledao sam široko, i netremice. U očima da je ponesem odavde, takvu kakva je, bledozelenu. I udisah je duboko, da je upijem u sebe, u srcu da je sačuvam još dugo.
Do posletka.

Tri noći, tri puna dana opčinjen bejah od trave.
Mesto Meseca i Sunca, druga sad gledah znamenja,
i saznadoh da sagreših sa svoje mahnite glave
što ljubljah dosada samo čari neba i kamenja,
a travu poznav'o nisam. Tri dana, tri teške noći
rasla je meni kroz snove, na javi ta ista mora,
pa strepljah već da mi lice, u zloslutnoj toj samoći,
ah, neće nikada više zracima umiti zora.

Tri noći, tri puna dana minuše bez svetla žarka,
i ja ga uzalud čekah da dom u meni pozlati.
Nada mnom cvetaše samo njegova utvarna varka:
suncokret, mesto Sunca, koji se u nebu klati.
Tri dana, tri teške noći bez sunčeva zraka,
pa mene, zveri i šume obuze predsmrtna strava.
Ispod tog ogromnog cveta koji se širi iz mraka
ja videh da celim Svetom svud vlada svemoćno trava.

Do podne svakoga dana iz grdnog kratera cveta
bili su mlazevi trave s hukom iskonskih glečera,
od podne u mrak tog grotla sve trave ovoga Sveta
vraćale su se, sumorne, ko zraci Suncu s večera.

U snovima, do ponoći, iz zemlje sam kid'o travu,
i ne slutih da to čupah, iz nebesa, kišu crnu.
Ali kada na prag stupih da razvenčam san i javu,
mesto toga, preko mene, ponoć kišni plašt ogrnu.

Od ponoći, strasno žudah da se spasem travnih čini,
ali zalud! Uzalud sam ja čupao svoje kose.
Od jave mi, i od snova, ostanuo trag jedini:
u ruci sam pritiskao pregršt trave, s kapljom rose.

"Malo vode na dlanu", Milan Dedinac
 
" kandilo osmeha u njegovim očima nikada se nije gasilo, sad je jedva tinjalo, ali ga ona ipak uoči i pokuša da ga raspiri svojim smeškom ali reč "nepredvidivost" kao da je već pomenuta maločas? Umesto pozvanog osmeha odazvale su se krupne, nezadržive suze i nije ni pokušavala da ih zaustavi, kada su već same krenule, nek se same i zaustavljaju..."
Balašević, "KAO RANI MRAZ"
 
''Doktor je odista zgodna stvar. Isplaziš mu jezik, naplati ti tri dinara; zavuče ti dršku od kašike u usta, uzme ti pet dinara; pipne te za ruku, uzme ti deset dinara, i to gleda na sat da ne bi duže držao ruku no koliko treba za deset dinara; ako ti nasloni uvo na leđa, uzme ti petnaest dinara, a ako napiše dve-tri reči, koje niko pod bogom ne može pročitati, on ti uzme dvadeset dinara.
I onda, što je glavno, ako bolesnik ozdravi, on veli: ozdravio od njegovih medecina, a ako umre, on veli: umro od prirodne smrti.''

“Autobiografija”,
Branislav Nušić
 
Želiš li, brate moj, da odeš u samoću? Želiš li da potražiš put ka sebi samom? Okani se toga još samo trenutak i poslušaj.
"Ko traži, taj lako izgubi sebe samog. Svaka je usamljenost krivica": tako govori stado. A ti si dugo pripadao stadu.
Glas će stada još odjekivati i u tebi. Pa i ako budeš govorio "nemam više istu savest kao i vi", biće to jadikovanje i bol.
I gle, sam ovaj bol rodila je još ona ista savest: i poslednja iskra te savesti gori još na tvojoj ojađenosti.
Ali ti želiš da ideš putem svoje ojađenosti, što je put tebi samome? Pokaži mi onda tvoje pravo na njega, a uz to i svoju snagu!
Jesi li ti neka nova snaga i neko novo pravo? Prvi pokret? Točak koji se okreće iz sebe sama? Možeš li prisiliti zvezde da se oko tebe okreću?
Ah, tako je mnogo pohotljivosti za visinom! Tako se mnogo grče slavoljubivi! Pokaži mi da nisi pohotljivac ni slavoljubiv!
Ah, tako je mnogo velikih misli, koje ne postižu ništa više od mehova: one nadahnjuju i stvaraju veću prazninu.

"Tako je govorio Zaratustra", Niče
 
"Zivot svakoga coveka je put ka samome sebi, pokusaj jednog puta, nagovestaj jedne staze. Nijedan covek nikada nije on sam, ali svaki tezi da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume. Svako nosi do kraja ostatke svog rodjenja, sluz i ljusturu jednog prasveta. Poneko ne postane covek nikada, vec ostaje zaba, ostaje guster, ostaje mrav. Poneko je gore covek a dole riba. Ali svako je hitac prirode uperen na coveka. Svima nam je zajednicko poreklo, majke nase, svi poticemo iz istog zdrela, ali svako, kao pokusaj i hitac iz dubine, tezi vlastitoj svrsi. Mi mozemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas moze da protumaci sebe samog.

"Demijan" Hese
 
Kada neko pogine u nesreći, iznenadno ili neočekivano, stravičnom slučajnošću, neopisivo nepravedno i okrutno, čini se da nema utjehe za one koji ostaju. U takvim slučajevima niste pripremljeni kao kad neko dugo boluje, nema epiloga, nema ljudskog oproštaja. Suviše toga ostaje nedovršeno i nedorečeno. Ono što povećava tragediju iznenadne neočekivane smrti jeste da ne možemo naći utjehu. Ali, ipak postoji nekoliko izvora iz kojih možemo crpiti utjehu.
Prvi je da mrtvi ne žele da oni što ostaju žive u patnji. Pomislite na one do kojih vam je stalo; zamislite da žale kada vi umrete; i zapitajte se koliko patnje želite da podnesu. Odgovor će svakako biti: ne previše i ne predugo. Poželjeli biste im da se pomire sa gubitkom, i da se kasnije sa radošću sjećaju najljepših dana iz prošlosti; i poželjeli biste da nastave život sa optimizmom, što je prirodno osjećanje čovjekovo. Ako to želimo onima koji ostaju za nama kada umremo, onda moramo da vjerujemo da bi i oni već mrtvi isto to željeli. I tako počinjemo ponovo da uspostavljamo ravnotežu narušenu ovim najtežim ljudskim bolom. Onome ko preživljava patnju, nada se čini predaleko… Ali ljudska priroda prepuna je iznenađujuće unutrašnje snage, posebno one koja nam vraća nadu i radost. Nijedan ljudski život nije lišen patnje; stvarati veze sa drugima bilo da su to porodične ili prijateljske ili ljubavne, znači otvoriti se za mogućnost gubitka, a time onda i za patnju.
Neki pronalaze utjehu u tome što će kada dođe do konačnog i vječnog pomirenja, ponovo se spojiti sa onima za kojima su žalili.
Drugi pronalaze utjehu u svjetovnim okvirima; iako patnja dolazi spolja, ipak je bar donekle u našoj vlasti kako ćemo je prihvatiti, dovoljno da omogućimo sebi najprije da je podnesemo, a potom i razumijemo i kroz nju steknemo dublji uvid u ljudski život, kao i više saosjećanja i ljubavi za druge nego što smo ga imali prije gubitka.

Ali ostaje istina da nikada u potpunosti ne prežalimo gubitak naših najdražih; samo naučimo da živimo s tim i da živimo uprokos tome.

”Patnja”, E. K. Grejling
 
Da je prazno, prazno je, ali bolje i ta praznina od pune case zuci koju ti triput dnevno ko medicinu saspu u grlo. Nije zivot nesto sjajno, ko sto mlad covek misli, zivot ti je tu da ga prozivis, nista vise sa njim ne moz' da uradis. Bas kad hoces da ga silujes i pravis boljim na snagu i uz inat, on se dzilitne i klepi te. Budi miran i uci se da uzivas u onom sto ti daje, malo je, ali jedino je sto u njemu postoji.

"Pismo glava", Slobodan Selenić
 
Kolika je sreća što te žene ne ogledaju češće svoju moć nad nama! Jer mi nismo u stanju da im se odupremo. Neka one pokažu samo malo naklonosti, ljudi odmah padaju na kolena: ako su stare ili ružne, to ne menja stvar. Ja tvrdim kao posve istinito da žena u iole povoljnim okolnostima, i samo ako nije sasvim grbava, može da se uda za koga hoće. Budimo, dakle zahvalni, što su ta mila stvorenja nalik na ptice u polju, i što ne poznaju svoju moć. Kad bi je bile svesne, vladale bi nama neograničeno.

”Vašar taštine”, Viljem Tekeri
 
Uvek je, čak i na optuženičkoj klupi, zanimljivo slušati kad govore o tebi.

Mogu da kažem da se za vreme govora državnog tužioca i mog advokata mnogo govorilo o meni, i možda više o meni nego o mom zločinu. Da li je, uostalom, između svih tih govora bilo neke razlike? Advokat je dizao ruke i branio optuženog trudeći se da ga opravda. Državni tužilac je pružao ruke i ukazivao na krivicu, ali je nije pravdao. Pa ipak, nešto neodređeno me je mučilo. Iako sam bio zaokupljen svojim mislima, padao sam u iskušenje da se umešam, ali advokat bi mi dobacio: ''Ćutite, u vašem slučaju je to bolje.''

Izgledalo je kao da ceo događaj razmatraju van mene. Sve se odvijalo bez mog učešća. Krojili su mi sudbinu ne pitajući me za mišljenje. S vremena na vreme spopadala bi me želja da im svima upadnem u reč i doviknem: ''Pa, ipak, ko je ovde optuženi? Važno je biti optužen. Imam i ja nešto da kažem!'' Razmislivši, međutim, ništa nisam imao da kažem.

Moram, uostalom, priznati da interesovanje koje čovek pobuđuje kod ljudi nije duga veka.

Govor državnog tužioca, na primer, zamorio me je vrlo brzo. Samo pojedini delovi, pokreti ili čitave tirade, izdvojeni iz celine, potresli bi me ili privukli moju pažnju.

Stranac-Albert Camus
 
Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.
Moja me bodri na skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu – rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.
Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

"Tvoja misao i moja", Kahlil Gibran
 
"Zašto ljudi imaju različite vere?" upitao sam ga. "Reklo bi se da bi ona najbolja na kraju trebalo da pobedi i da, potom, svi verujemo u isto."
Starac je ćutao i ljuljao se na stolici. Zašuškao je obe ruke ispod svog crvenog ćebeta.
"Zamisli da se roj radoznalih pčela spolja spusti na prozor crkve. Svaka pčela viri unutra kroz deo okna drukčije boje. Za jednu pčelu unutrašnjost crkve je skroz crvena, za drugu je žuta i tako dalje. Pčele ne mogu neposredno da dožive unutrašnjost crkve, mogu samo da je vide. Ne mogu nikada da dodirnu unutrašnjost, da je omirišu i uspostave ma kakvo međudejstvo. Kada bi mogle da govore, pčele bi raspravljale o boji te unutrašnjosti. Svaka bi se držala svoje verzije, nesposobna da shvati da su ostale pčele gledale kroz staklo druge boje. Ne bi razumele svrhu crkve, ni kako se tu stvorila, ni ma šta drugo. Mozak pčele nije osposobljen za take stvari.
Ali, ovo su radoznale pčele. Kada nešto ne shvataju, uznemire se i postaju nesrećne. Dugoročno posmatrano, pčele bi morale da izaberu između neprestane radoznalosti - koja nije lagodno stanje - i obmane. Pčele ne vole da donose takve odluke. Više bi volele da znaju istinsku boju unutrašnjosti crkve i njenu namenu, ali umovi pčela nisu razvijeni za taj nivo poimanja. Mogu da izaberu nešto od onog što je moguće, nelagodnost ili samoobmanu. Pčele koje biraju nelagodu, postaće teške za zajednicu i prognane. Pčele koje odaberu samoobmanu, okupiće se da učvrste svoje viđenje preovlađujuće crvene ili žute unutrašnjosti crkve i tako dalje."
"Hoćete da kažete da smo mi poput glupih pčela?" zapitao sam, pokušavajući da popravim raspoloženje.
"Još gore. Mi smo radoznali."

"Božje krhotine", Skot Adams
 
Proglasivsi na pocetku sumnju katalizatorom svoje filozofije, un u srediste svog univerzuma postavlja skeptika. Jos sustastveniji cak i od maksime koja je postala tako poznata, Cogito, ergo sum ("Mislim, dakle postojim"), bio bi aksiom "Sumnjam, dakle postojim " (Dubito, ergo sum). Zapravo, cilj njegovog traganja nije bio da dosegne transcedentne empirijske istine vec da ublazi licnu sumnju i zadovolji ego. Ne cudi sto ga je njegov nacin traganja odveo u privatni svet koji se nikada nije ukrstao sa spoljnjim svetom univerzalija.

"Da sam prestao da razmisljam... ne bi imao razloga da mislim da postojim. Na osnovu toga sam spoznao da sam tvar, cija se celokupna sustina ili priroda ogleda u tome da misli i za cije postojanje nije potrebno nikakvo mesto, niti zavisi od bilo koje materijalne stvari. Dakle ovo "ja", odnosno dusa koja me cini onim sto jesam, potpuno je razlicita od tela. "

Da ne bi izgledalo da je zbog te usredsredjenosti na bice Bog potpuno izostavljen, Dekart pokazuje svoju domisljatost time sto nesavrsenstvo skeptika pretvara u osnovu svoje vere u Boga.

"Razmisljajuci o cinjenici da sumnjam i da, shodno tome, moje postojanje nije sasvim savrseno (jer jasno sam uvideo da je vece savrsenstvo znati nego sumnjati), odlucih da ispitam kako sam naucio da spoznam bilo sta sto je savrsenije od mene samog... iz toga moze samo da sledi da mi je to usadila neka Priroda koja je zaista savrsenija nego sto bi moja priroda mogla ikada biti...-a to je, recju, Bog"

Tako je Dekart svoju veru u Boga zasnovao ne na cudesnom poredku prirode vec na nadmoci Boga u odnosu na nesavrseno bice koje sumnja. (...)

Danijel Dz. Borstin - Svet traganja
 
Ako hoćete nešto da uradite - idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite. To bi moglo da znači da ćete izgubiti devojku, ženu, rođake, poslove i moguće je - glavu!
Moglo bi da znači da nećete jesti dva ili tri, četiri dana. Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismejavanje, ili izolaciju. Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti, vaše želje da to - stvarno radite! A vi ćete uspeti! Uprkos odbijanju i slabim šansama, i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite.
Ako ćete da pokušavate - zato idite do kraja! Nema sličnog osećanja, bićete sami sa bogovima, a noći će buktati u plamenu. Jahaćete život sve do savršenog smeha. I to je jedina borba vredna truda!

“Do kraja”, Čarls Bukovski
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top