Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
"Držim štoviše da se nikad i ne rađa misao a da nije ili okupana u suncu ili zastrta sjenom. Ja ni dan-danas ne znam drukčije suditi o dobroti i zlu neke pojave, neke misli, odluke, događaja, doli po tome da li se oni javljaju u jednome ili u drugom osvjetljenju. Ako malo razmislim, postaje mi jasno da sam se uvijek, u svakom rješavanju i odabiranju u životu, u svakoj sumnji i pred svakim izborom, u stvari svagda riješio za onu alternativu koja se pojavljivala u svjetlosti."
Vladan Desnica-Proljeća Ivana Galeba
 
Oduvijek sam zelio da me vole Komunisticka partija i Majka Crkva. Zelio sam zivjeti u narodnoj pjesmi kao Joe Hill. Zelio sam plakati za neduznima koje je trebala osakatiti moja bomba. Zelio sam biti zahvalan ocu seljaku koji nas je othranio u zbjegu. Zelio sam imati zasiven rukav i da mi se ljudi smijese dok salutiram pogresnom rukom. Zelio sam ustati protiv bogatih, premda su neki od njih citali Dantea: trenutak pred smaknuce jedan od njih bi saznao da sam i ja citao Dantea. Zelio sam da se moja slika, moj lik s ispisanom pjesmom na ramenu, nosi po Pekingu. Zelio sam se smijati dogmi, ali i razbiti ego o nju. Zelio sam se suprostaviti masineriji Broadwaya. Zelio sam da se Peta avenija sjeti svojih indijanskih staza. Zelio sam da potjecem iz rudarskog gradica, da budem grubijan koji je uvjerenja pokupio od ujaka ateista, pijanca i sramote za cijelu obitelj. Zelio sam prijeci Ameriku u zapecacenom vlaku kao jedini bijelac prihvacen na crnackoj osnivackoj skupstini. Zelio sam strojnicom dolaziti na domjenke. Zelio sam reci staroj prijateljici koja se zgraza nad mojim metodama da se revolucija ne dogadja za svedskim stolom, da ne postoji mogucnost odabira, i onda promatrati kako joj se srebrna vecernja haljina vlazi izmedju nogu.

L. Cohen, Divni gubitnici
 
"Mislim sada da sloboda nije biti ni moćan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, vec biti u stanju da voliš. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboraviš na sebe, to znaci biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih žudnji, o odbijanju da robuješ puti. Ne kažu da se kroz put (telesno) oslobadjamo. Da ce nas žudnja za drugim uzdići iz nas samih potpunije no išta božansko.
Mlak smo mi svet i naša čeznja za slobodom, čeznja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne činove."

”Strast”, Janet Vinterson
 
Idemo mi tako, bolje reći, teturamo preko Albanije, iz ledare u ledaru, iz vučare u vučaru. Kad vako po strani, u jednoj zaravni, deca. Nisam i' brojo, al beše i' tridesetak.
I pukovnik Ivović, odnekud, među onom decom. Džarka vatru i priča im, a deca ga slušaju i cvokoću, dabome, prozebla deca, nije ovaki put za decu, nije ni za odrasle. E da je otadžbina zemlja otaca, mislim se, ne bi sa nama bila deca, sami bi mi završili ovaj pišljivi posao.
Milutine - veli mi Pavle - znaš li koji je dan? Danas su sveti oci.
Koji, bre, oci, sunce ti - neću da kažem. To je nekad bilo, dok su se oci deci poklonima drešili, sad je drugo, sad su oci decu vezali i u ledare i vučare zavukli, zarad otadžbine. Naopako. Ne znam samo kud su se dele majke i babe, što dozvoliše vaku propas, kako one ne odbraniše i ne zaštitiše svoju decu.
Milutine - veli mi Pavle - ne znam ni ja ko pokupi i povede ovu decu u ovu nesreću, a voleo bi znati. I voleo bi znati, veli, de su ovoj deci bili dedovi, i kako su smeli unuke zarad otadžbine da porinu u ove straote. Šta će im otadžbina bez unuka! Stra me, veli, da i moj otac nije poludio pa i on moju decu za mnom amo poslo. Zebem, veli, Milutine, sa dve strane. Ako mi deca u ovom ledenom paklu skapavaju od studeni i gladi, zašto ja trebam da se borim - za koju otadžbinu, za onu što mi je decu satrla! Pa ja ću, bre, da je rušim, neću da je branim, post ti tvoj! Ako bi tako bilo, njoj goreg neprijatelja od mene ne treba. I šta je to otadžbina! - sikće on. Teško mu, dabome, okrenuo mu se svet naopačke, ko i meni, nismo mi deca, nismo ni stoka. Nismo ni oficiri, ni popovi. Ne živimo od slave.
Pitaj pukovnika Ivovića - pokažem Pavlu u pravcu vatre. A tamo pukovnik Ivović sedi sa decom. Priča im šta će biti kada stignemo do mora. Laže decu da na moru ima voća koliko ti duša želi, i čaja zaslađenog. Neće da kaže da je more vodurina i bezdan.
E, na šta je saspeo pukovnik Ivović, da laže decu, popišam mu se na epolete. Da l' imaš koji zalogaj? - pita me Pavle i gleda onu decu.
Imam jedan krompir.
Daj ga deci. Oci su danas, red je, ja da imam štogod dao bi im.
Pa neću ni ja krompirom svoju guzicu da spašavam kad su deca u pitanju. Ponesem onaj krompir, a suze mi na oči, oću da se zagrcnem.
Pružim onaj krompir - deca me gledaju, grlo mi se steglo, ni jedne reči u meni.
Što plačeš, vojniče? - pita me dete, a ja se zarosi i plači. Al, opet, kažem sebi: Milutine, pomisli kako je onima koje su njina deca stigla u ovom paklu - Radoša stigao sin, dete se razbolelo i umrlo od groznice, a on mora dalje. A zašto? I protiv koga? Jesu li njemu veći krivci Nemci il ovi naši što su izmislili ovu dečiju strategiju?
 
Kao sto sam i predpostavljala Filipov brak bio je jedan od tehnickih,,ugasenih..mrtvih..po ko zna koji put opet se pitam..kako je moguce da u bracne vode svi ulaze nasmejani,srecni ,uzbudjeni a onda mnoge od njih plivanje kroz tu sve mutniju vodu izmori i pocne da ih ubija..ili se razilaze prepolovljeni i ostareli,psihicki iznureni sa vecnim osecajem krivice i neuspeha.jedino sto zele je da njihova deca iz toga izvuku sto manje negativnih posledica i da njihovi brakovi budu drugaciji..Uprkos tolikim bracnim brodolomnicima i pustinjacima svatovi i dalje igraju..i sve u ime ljubavi..sve u ime ocuvanja porodice..Ni slucajno nisam zagovornik razvoda kao jedinog resenja..ali sam svakako pristalica toga da kada se nakon svih drugih raspolozivih nacina za oporavak ljubavi ..ipak iseli iz doma,treba da joj se pozeli srecan put i svetlije sutra.Ukoliko se zaista zalazemo za ljubav jedino takvim ponasnjem pokazujemo da je postujemo i da uvidjamo njenu pravu vrednost.jedino se tako mozemo nadati da ce nas ponovo pohoditi u nekom drugom oblicju u nekom novom bicu.I samo tada cemo svojoj deci poslati nedvosmislenu poruku da je ljubav najvaznija i da je ona smisao zivota.Sve drugo je iscrpljujuce..pohaban scenario zrtve..progonitelja..dzelata i gubitnika..Najteze mi pada kada slusam dvoje ..roditelje dece sa mlecnim zubima kako su kivni..koliko se ne vole..koliko ih njihova porodicna situacija baca u ocajanje..koliko bi rado sve to okoncali.a onda brzo naprave jos jedno ili dvoje dece kako bi svoj razlaz potpuno onemogucili..kako bi godinama potom ziveli u zabludi da ce se razvesti cim deca napune dovoljno godina.kada konacno sazru uslovi za prekid ove protivprirodne i gresne na netrpeljivosti,mucenju i zrtvama zasnovane zajednice..useli se neka hronicna ili akutna bolest..protest napacene duse i isposcenog tela.i onda nekadasnje protagoniste ljubavi bolest veze kao nekada zakletva ili postelja..a u ovom telu provedemo samo nekoliko decenija i bez obzira na to da li verujemo ili ne u vecni zivot ili inkarnacije bagatelno razaspemo sve dobijene darove i od ljudi punih vrlina i talenata..postajemo przne opne i olupine..
I.Kuzmanovic..Vise od tri
 
Trebalo je, najprije, da počeci budu pravi počeci. Avaj! Sad tako dobro vidim šta sam želio. Prave početke, koji se pojavljuju kao zvuk trube, kao prve note neke arije džeza, iznenadno, prekraćujući dosadu, učvršćujući trajanje; onih večeri među večerima o kojima se potom govori:”Šetao sam, bilo je majsko veče”. Šetamo, mjesec je upravo izašao, dokoni smo, slobodni, donekle prazni. A potom, odjednom pomislimo:”Nešto se dogodilo”. Bilo šta: lagano pucketanje u tami, laka sjenka koja prelazi preko ulice. Ali taj beznačajan događaj nije ravan ostalima, odmah vidimo da je prednji dio nekog velikog oblika čiji se obris gubi u magli, i kažemo u sebi i ovo: ”Nešto počinje”.
Nešto počinje da bi se završilo: pustolovina ne dopušta da joj se prikači nastavak; ona ima smisla samo zahvaljujući svojoj smrti. Ka toj smrti, koja će, možda, biti i moja, nešto me bespovratno vuče. Svaki trenutak se pojavljuje samo da bi doveo one koji slijede. Svakom trenutku sam privržen svim svojim srcem:znam da je jedinstven, nezamjenljiv – a ipak ne bih načinio nijednu kretnju da spriječim njegovo iščezavanje. Onaj posljednji minut koji provodim – u Berlinu, u Londonu – u naručju one žene koju sam sreo dva dana ranije – minut koji strasno volim, žena koju skoro volim – uskoro ce iščiliti, znam to. Kroz koji trenutak cu poći u neku drugu zemlju. Neću naći ni tu ženu niti tu noć bilo kad ponovo. Nadnosim se nad svakom sekundom, pokušavam da je iscrpim; ništa ne prolazi što ne bih zgrabio, što zauvijek ne bih zadršao u sebi, ništa, ni kratkotrajna nježnost tih lijepih očiju, ni buka ulice, ni varljiva svjetlost zore: a ipak minut protiče i ja ga ne zadržavam, volim što prolazi.
A potom se odjednom nešto naglo slomi. Pustolovina je završena, vrijeme ponovo dobija svoju svakodnevnu mlitavost. Okrećem se; iza mene, onaj lijepi melodičan oblik cio tone u prošlost. Smanjuje se, mijenjajući se on se skuplja, sad je kraj još samo jedno isto što i pocetak. Prateći očima tu zlatnu tačku, mislim da bih – čak i da umalo nisam umro, izgubio bogatstvo, prijatelja – prihvatio da ponovo proživim sve, u istim okolnostima, od početka do kraja. Ali pustolovina ne počinje ponovo niti se produžava.
Da, to li je ono što sam htio – avaj! To je ono što još hoću. Toliko sam srećan kad pjeva neka crnkinja: kakve bih vrhunce dosegao da je moj vlastiti život građa melodije!

”Mučnina”, Žan Pol Sartr
 
Vidiš, ja sam tada neprestano sebe pitao: što sam ja tako glup? I kad su drugi glupi, i kad već pouzdano znam da su oni glupi - što onda ja sam neću da budem pametniji?
Posle sam doznao: ako čekamo da svi postanu pametni, to će isuviše dugo trajati...
Posle sam još doznao da to nikad neće ni biti,
da se ljudi neće promeniti,
i da ih niko neće preobraziti.
Ne vredi se mučiti uzalud...
 
Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam volio izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vrijeme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, volio sam žene, čeznuo za njima i izbjegavao ih.
Sada, kada počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja vječita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći trom i bez sjećanja.

"Žene", Čarls Bukowski
 
Bela Hamvaš "Scientia Sacra" (Zlatno doba i apokalipsa)

"Postoje razdoblja tokom dugih i krupnih promena kada se vreme izvrće prema spolja, a bića tada tonu u život. Još su od kristalno čistog duha, žive u nenarušenoj radosti, kruže u lepoti i beskrajnom vremenu. Tada još nema sunca i meseca, zvezda, i nema dana i noći, nema sedmica i meseci, nema muškaraca i žena. A onda, tokom dugih vremena, tek odjednom izdiže se prijatna zemlja, blaga kao skorup i šarena kao duga, i mirisna i slatka kao med. Jedno biće je spopala želja i okusilo ju je; prijala mu je, ali je postalo žedno. I ostali su redom okusili zemlju, i svima je prijala, i svi su od toga postali žedni. A kada su bića okusila zemlju, izgubila su sopstvenu svetlost. I kada su izgubila unutarnju svetlost, nastala je spoljna svetlost, sunce, mesec i zvezde, nastali su dani i noći, nastale su sedmice i meseci. I što su bića više jela zemlju, sve su više gubila svoj kristalno čist duh i lepotu. I tada je nestala prijatna zemlja, a iz nje su izrasli pupoljci kao pečurke a bića su jela pupoljke, i što su više jela, telo im je postajalo sve grublje i sve se više gubila njihova lepota. Žito je onda još raslo divlje, belo poput brašna, nije ga trebalo mleti, bilo je slatko, nije ga trebalo peći. Ono što bi uveče pobrali, ujutru bi izraslo, što bi ujutru pobrali, uveče bi izraslo. Bića su jela žito, a onda je na njihovom jednom delu tela postalo vidljivo da su žene, na drugom da su muškarci. I kada su se pogledali, spopala ih je žarka strast i zagrlili su se. Ostali su se sablaznili, i zbog toga su bića počela da grade kuće i da u njih skrivaju svoj stid. Jednog dana je jedno biće ovako proslovilo: Zašto da idem po žito i ujutru i uveče? I ujutru je nabralo i ono što mu je bilo potrebno uveče. Tada žito već nije sasvim izraslo sutradan, tek do polovine. I ostali su tako uradili, i žito nigde nije sasvim izraslo, tek samo do polovine. A drugi put je opet jedno biće reklo: Zašto da idem svaki dan po žito? I jednog dana je nabralo onoliko koliko mu je bilo potrebno za dva dana. A žito je tada poraslo samo za četvrtinu, a kada su bića odjednom nabrala za celu sedmicu, izraslo je samo osmi deo. Šta bi bilo, rekla su bića, ako bismo zemlju podelili izmedju sebe? I podeliše zemlju, a onda je nekoliko bića bralo iz tuđeg. Kada su ostali primetili, oni rekoše: Izaberimo nekoga izmedju sebe ko će paziti da svako bere samo sa svoje zemlje. I tada nastade vladar, a za njim dodje sveštenik, ratnik, gradjanin, seljak i zanatlija."
 
''Stepski vuk je, dakle, imao dve prirode, čovečju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni retko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičje, riblje ili zmijsko, ne osećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovek i lisica ili čovek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su doterali daleko i kojima zavide pre su postigli uspeh lisica i majmun negoli sam čovek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živeo samo da bi onom drugom naneo bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak.''

”Stepski vuk”, Herman Hese
 
"Moj se život sastojao od samih posrtaja i polovičnosti, sada oko mene leži bezbroj praznih i besciljnih misli, ali neka ti nikada ne smeta ako kasnije otkriješ besciljnost tih misli, neka ti nikada neuspjeh ne oduzme radost, jer nije uspjeh važan nego put na kojem za njim težiš. Ne traži posljednji uzrok stvari, ne istražuj njihovu tajnu, jer je ona tamna i prazna. Sjaj sitnih stvari je to što životu daje toplinu. I ne mjeri život po tome što traje deset, dvadeset godina, više ili manje, to je ionako svejedno uporedjujući koliko dugo nisi postojao i koliko te dugo neće biti.
Ne pokušavaj izaći iz kruga u kome ti je odredjeno da živiš. Vjeruj da zagonetne sile slučajnosti zavise od tebe, da ti znaš upravljati njima. Izgubiš li tu vjeru, napast će te slučajnost i smrvit će te.
Slučaj smatraj uvijek svojim slugom, onda ako je to samo iluzija."

Lajoš Zilahi - Kad duša zamire
 
Tetka moja, prebegla posle rata u Prag, Vera Balikova, čuvena i prelepa kabaretska pevačica, rekla mi je jednom prilikom: Ženu ne smeš ni cvetom da udariš! Pa zašto bih pobogu, draga tetka udarao ženu, pitao sam se? Zašto bih digao ruku, sa cvetom na žene koje još nisam imao, nije mi bilo jasno? Njen imperativ me zatekao kada sam imao petnaest godina. Isto toliko godina kasnije, potegao sam rukom prvi dlanomicin prvoj zakonitoj supruzi jer se jednoga jutra odocnela vratila sa koncerta i uobičajene proslave nakon koncerta, a sin nam bio bolestan i čitave noći sam se trudio da mu skinem temperaturu i čistim povraćotinu sa pižame i iz kreveca. Sutradan, bolelo me i dlan i granica njenog obraza. Bolelo me kao i nju, pretpostavljam. Ona je rekla da je nije toliko boleo šamar, koliko iznenađenje da je „na svoje oči“ doživela fizički napad od mene, od koga to ni u snu nije očekivala.

Nisam ni sam očekivao to od sebe. Naprosto nisam davao ruci na volju u mnogo složenijim situacijama u životu. Nakon toga povukao sam se u sebe. Ne zbog toga što taj moj ispad ubuduće neću moći da rešim, već zato što sam to, takav ispad, već učinio. Gotovo, isprljao sam svoju karmu za svagda, mislio sam. Kajao sam se, birajući najučtivije reči u svoju odbranu. Zalud. Moja prva zakonita, nije mi oprostila to što sam oskrnavio onu pozitivnu sliku duševnog mene koju je ona nazrela na mom licu prvi put kad me je ugledala. Nakon toga vezao sam svoje ruke i um koji njima komanduje za svagda. Samo za nužnu odbranu, govorio sam sebi, a ženu - ni cvetom.

jovan nikolic
 
Čini mi se da sam već zapisao u svojim beleškama da ljubav silno liči na mučenje ili na hirušku operaciju. No, ta misao može da se razvija na najgrkiji način.Kad bi čak dvoje zaljubljenih bili vrlo zaljubljeni i puni uzajamnih žudnji, ipak bi jedno od njih dvoje uvek bilo spokojnije ili manje pomamno od onog drugog. Ovaj, ili ova, je operator ili dzelat; onaj drugi, ili ona druga, je pacijent, žrtva. čujete li te uzdahe, te preludijume jedne tragedije obeščašćenja, ta jecanja, te jauke, te ropce? Ko ih nije odavao iz sebe, ko ih nije neodoljivo izmamljivao iz drugih? A šta vam izgleda najgore u tom mučenju kad su mučitelji savesni? Te somnabulski iskolačene oči, udovi čiji se mišići trzaju i koče kao pod dejstvom galvanske struje, pijanstvo, delirijum, opijum, u svojim najpomamnijim rezultatima, ne bi vam, izvesno, pružili tako užasne, tako neobične primere. A to lice ljudsko, za koje je Ovidije mislio da je uobličeno da bi bilo odblesak zvezda, evo kako izgovara samo izraze lude svireposti, ili kako se opušta u nekoj vrsti smrti. Jer, izvesno, činilo bi mi se da bih počinio svetogrđe kad bih upotrebio reč ''ekstaza'' za ovu vrstu raspadanja.

- Užasna igra u kojoj je potrebno da jedan od igrača izgubi vlast nad samim sobom!

Jednom bi preda mnom postavljeno pitanje u čemu se sastoji najveće zadovoljstvo ljubavi. Neko naravno odgovori : u primanju, a drugi: u davanju sebe. - Ovaj reče: u zadovoljstvu taštine! - a onaj : u sladostrašću uniženja! Svi ti skaradnici govorahu kao Ugledanja na Isusa Hrista. - Najzad se nađe i neki bestidni utopist koji poče tvrditi da je u ljubavi najveće zadovoljstvo u tome da se otadzbini izgrade građani.

A ja kažem : jedinstveno i vrhovno sladostrašće ljubavi leži u izvesnosti da se nanosi bol. - I čovek i žena od rodjenja znaju da se u bolu nalazi svako uživanje.

“Intimni dnevnici”, Šarl Bodler
 
"Eto, na pocetku sam bila samo tri i po kilograma gline, sa nekim genetskim tackicama i obelezjima.
Moglo se od mene svasta izvajati. A sta je ispalo?
Osoba od reda,od svih civilnih vrlina koje se presadjuju s kolena na koleno i neguju u sredjenim i zatvorenim gradjanskim porodicama,
kultivisane, ali neslobodne maste, s ambicijom, ali bez mnogo hrabrosti za odstupanje od sablona.
U svest se od malih nogu mekanim drilom ugradjuje obaveza da se sve uradi dolicno, kako valja, primerno, bez ekscesa i novih formi.
Svako pomeranje od tih standarda smatra se podbacajem, a on, u srazmeri sa odstupanjem, sramotom..."

Vida Ognjenovic,"Preljubnici"
 
Putuj srećno, putuj srećno! Ti čista nado mladosti, zašto toliko hitaš; zašto juriš za tim što ipak tu još nije, ti isto toliko malo! Putuj srećno! Ti muževna snago! Zašto tako teško udaraš po zemlji, po kojoj stupaš, to je iluzija! Putuj srećno, ti pobjednička namjero, ti ćeš svakako doći do cilja, jer ti ne možeš djelo ponijeti sa sobom a da se ne okreneš, ti to ne možeš! Putuj srećno! Ti umilnosti šume, kada poželjeh da te vidim, ti bješe uvela! Putuj srećno, ti prolazna rijeko, ti jedina koja dobro znaš šta on želi, jer ti želiš samo da tečeš, da se gubiš u moru, koje nikada da se ispuni! Putuj srećno, ti igro života, koju niko ne može nazvati komedijom, niko tragedijom, jer niko nije vidio kraj! Putuj, ti igro bivstvovanja, u kome se život ne vraća, isto tako kao ni novac!

“Ponavljanje”, Seren Kjerkegor
 
Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli dusi blagorodnoj !
On je sostav paklene nesloge:
U nj' ratuje dusa s tijelom,
u nj ratuje more s brgovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuju zivina s zivinom,
u nj ratuje narod s narodom,
u nj ratuje covjek s covejkom,
u nj ratuju dnevi sa nocima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T'jelo stenje pod silom dusevnom,
koleba se dusa u t'jelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu uzano popire,
o brijeg se lome obadvije.
Niko srecan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se covjek bruka sa covjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo !

Njegoš, Gorski vjenac
 
,,Tu se sad postavlja pitanje: da li je bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor je, da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je sigurnije, da te se ljudi boje, negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o ljudima se uopšteno može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, pritvorni, izbegavaju opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv, imetak, žene i decu, kako sam vam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, okreću se. Propada vladar, koji se posve oslonio na njihove reči, pa se nije ni na šta pripremio; jer prijateljstva, koje se dobijaju za platu, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju se, a ne poseduju, pa se u pravo vreme ne mogu upotrebiti. Osim toga, ljudi se manje ustručavaju da uvrede nekoga, koji želi da ga ljube, nego li nekoga, koji im uliva strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, budući da su opaki, tu vezu raskidaju, kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom pretnjom kazne."

“Vladalac”, Nikolo Makijaveli
 
Volim žene koje nisu živele sa previše muškaraca. Ne očekujem nevinost, ali jednostavno više volim žene koje nisu do krvi nažuljane iskustvom.Postoji nešto vredno kod žena koje škrto biraju muškarce; to se vidi u njihovom hodu, njihovim očima u njihovom smehu i njihovim nežnim srcima. Žene koje su imale previše muškaraca kao da sledećeg biraju po diktatu osvete, a ne osećanja. Kada sebično vodiš igru,sve radi protiv tebe: Ne možeš zahtevati ljubav ni tražiti emociju. Na kraju si ostavljen sa bilo čim što si voljan da daš a to je često, ništa. Neke žene su delikatna bića, neke žene su dražesne i čudesne. Ako hoćeš da pišaš na Sunce samo izvoli, ali molim te ostavi dobru ženu na miru.
Čarls Bukovski
 
»Čovek je gospodar suprotnosti, one postoje samo zato što on postoji, prema tome on je veći aristokrat od njih. Otmeniji od smrti, i suviše otmen za nju — u tome je sloboda njegova duha. Otmeniji od života, i suviše otmen za njega — u tome je pobožnost njegova srca. Sastavio sam, eto, stihove, ispevao u snu pesmu o čoveku. Sećaću se toga. Biću dobar. Neću dopustiti smrti da gospodari mojim mislima! U tome se sastoji dobrota i ljubav prema bližnjem, i ni u čemu drugom. Smrt je velika sila. Kad se ona približi, skida se šešir i ide se na prstima. Ona nosi svečanu naboranu ogrlicu preminuloga, i u njenu čast oblači se čovek ozbiljno i u crninu. Razum je glup pred smrću, jer on nije ništa drugo nego vrlina, a smrt je sloboda, bezobzirnost, bezobličnost i požuda. Požuda, kaže moj san, ne — ljubav. Smrt i ljubav — to je rđav slik, neukusan, pogrešan slik! Ljubav se suprotstavlja smrti, samo je ona jača od smrti, a ne razum. Samo ona nadahnjuje dobrim mislima, a ne razum. I lepo ponašanje potiče samo iz ljubavi i dobrote: lepo ponašanje i uljuđenost razumne i prijateljske zajednice i lepe ljudske družbe —sa diskretnim obzirom na krvavu gozbu. O, san je bio jasan i »vladavina« dobra! Misliću na to. Ostaću u svom srcu veran smrti, ali ću se jasno sećati da vernost smrti i minulom nije ništa drugo nego pakost, mračna naslada i neprijateljski stav prema bližnjem, ako dopustimo da ona upravlja našom mišlju i vladavinom. U ime dobrote i ljubavi, čovek ne sme dopustiti smrti da vlada njegovim mislima. S ovom mišlju se budim... Jer sam tako dokraja odsanjao svoj san, sve do željenog cilja. Davno sam već tražio ovu reč: na onom mestu gde mi se Hipe prikazao, u mojoj lođi, i svuda. Traganje za tom reči odvuklo me je i u snežnu planinu. Sad je imam. Moj san mi je tu reč jasno dočarao, i ja je sad zauvek znam. Da, to me ushićava i zagreva mi dušu. Moje srce jako bije i zna zašto. Ono ne bije samo iz fizičkih pobuda, ne bije onako kao što na lešu rastu nokti; ono udara čovečanski, zato što se oseća istinski srećno. Ova reč koju mi je otkrio moj san, to je piće — bolje od portoa i piva, ona mi struji kroz žile kao ljubav i život, tako da se budim iz svoje uspavanosti i svojih snova za koje, razume se, vrlo dobro znam da su u najvećem stepenu opasni po moj mladi život... Trgni se! Otvori oči! To su tvoji udovi —te noge što leže u snegu! Skupi ih i ustaj! Vidiš —vreme je povoljno!«

“Čarobni breg”, Tomas Man
 
"...Nijedan od puteva ne vodi unazad, ni ka vuku ni ka detetu. Na početku svega ne nalaze se nevinost i bezazlenost; sve što je stvoreno, i ono na izgled najjednostavnije, već je grešno, već je mnogostruko,već je baceno u prljavu reku postanka i nikada, nikada više ne može da pliva uzvodno. Put u nevinost, u nestvoreno, put ka bogu ne vodi natrag, vec napred, ne ka vuku ili detetu, već sve dublje u greh, sve dalje na putu da se postane čovek. Ni samoubistvo, jadni Stepski Vuce, nece ti u stvari pomoci, moraceš da podeš dužim, tegobnijim i mucnijim putem da postaneš čovek, moraceš da svoju dvostrukost umnogostruciš, a svoju složenost uciniš još mnogo složenijom. Umesto da sužavaš svoj svet, da uprošcavaš svoju dušu, sve veci ceš deo sveta, pa najzad i čitavsvet, primiti u svoju bolno proširenu dušu, da bi možda jednom, na kraju, našao spokojstvo. Ovim putem je pošao Buda i svi veliki ljudi, neki od njih svesno a neki nesvesno, koliko je ko uspeo u smelom poduhvatu. Svako rodenje znaci rastanak sa svemirom, znaci ogranicavanje, odvajanje od boga, znaci bolno ponovno postajanje. Vratiti se u svemir, poništiti patnicko postojanje, postati bog, znaci: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati svemir."

Herman Hesse - Stepski Vuk
 
Koeljo Alef
"Postoji samo sadašnji trenutak. Ljudima je jako teško usredotočiti se na sadašnjost; uvek razmišljaju o onome što su učinili, o tome kako su to mogli napraviti bolje, koje su posledice njihovih dela, zašto nisu učinili ono što su trebali učiniti... Ili se brinu za budućnost, šta će raditi sutra, koje mere opreza bi trebali poduzeti, koje ih opasnosti čekaju iza ugla, kako izbeći ono što žele i kako postići ono o čemu su uvek sanjali..."
 
žensko srce se ne mijenja tijekom vremena,
niti se preobrazava s godisnjim dobima;
zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire;
zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena.
Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo?
Reci sto da radimo?
Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti?
Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede?
Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila?
Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu?
Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas cujem.
Progovori i kazi mi nesto.
Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju?
Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru?
Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata?
Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima?
Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama?
Reci mi, ljubavi.
Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakva ćeš biti ?

Kahlil Gibran - Slomljena krila
 
Trebalo je, najprije, da počeci budu pravi počeci. Avaj! Sad tako dobro vidim šta sam želio. Prave početke, koji se pojavljuju kao zvuk trube, kao prve note neke arije džeza, iznenadno, prekraćujući dosadu, učvršćujući trajanje; onih večeri među večerima o kojima se potom govori:”Šetao sam, bilo je majsko veče”. Šetamo, mjesec je upravo izašao, dokoni smo, slobodni, donekle prazni. A potom, odjednom pomislimo:”Nešto se dogodilo”. Bilo šta: lagano pucketanje u tami, laka sjenka koja prelazi preko ulice. Ali taj beznačajan događaj nije ravan ostalima, odmah vidimo da je prednji dio nekog velikog oblika čiji se obris gubi u magli, i kažemo u sebi i ovo: ”Nešto počinje”.
Nešto počinje da bi se završilo: pustolovina ne dopušta da joj se prikači nastavak; ona ima smisla samo zahvaljujući svojoj smrti. Ka toj smrti, koja će, možda, biti i moja, nešto me bespovratno vuče. Svaki trenutak se pojavljuje samo da bi doveo one koji slijede. Svakom trenutku sam privržen svim svojim srcem:znam da je jedinstven, nezamjenljiv – a ipak ne bih načinio nijednu kretnju da spriječim njegovo iščezavanje. Onaj posljednji minut koji provodim – u Berlinu, u Londonu – u naručju one žene koju sam sreo dva dana ranije – minut koji strasno volim, žena koju skoro volim – uskoro ce iščiliti, znam to. Kroz koji trenutak cu poći u neku drugu zemlju. Neću naći ni tu ženu niti tu noć bilo kad ponovo. Nadnosim se nad svakom sekundom, pokušavam da je iscrpim; ništa ne prolazi što ne bih zgrabio, što zauvijek ne bih zadršao u sebi, ništa, ni kratkotrajna nježnost tih lijepih očiju, ni buka ulice, ni varljiva svjetlost zore: a ipak minut protiče i ja ga ne zadržavam, volim što prolazi.
A potom se odjednom nešto naglo slomi. Pustolovina je završena, vrijeme ponovo dobija svoju svakodnevnu mlitavost. Okrećem se; iza mene, onaj lijepi melodičan oblik cio tone u prošlost. Smanjuje se, mijenjajući se on se skuplja, sad je kraj još samo jedno isto što i pocetak. Prateći očima tu zlatnu tačku, mislim da bih – čak i da umalo nisam umro, izgubio bogatstvo, prijatelja – prihvatio da ponovo proživim sve, u istim okolnostima, od početka do kraja. Ali pustolovina ne počinje ponovo niti se produžava.
Da, to li je ono što sam htio – avaj! To je ono što još hoću. Toliko sam srećan kad pjeva neka crnkinja: kakve bih vrhunce dosegao da je moj vlastiti život građa melodije!

”Mučnina”, Žan Pol Sartr
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top