Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
"Lepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovek ne može da umre za vas. Naravno, običan prolaznik poverovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam je zavoleo. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (osim one dve-tri radi leptirova). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja ruža."

Antoan de Sent Egziperi--Mali princ
 
"Ja sam Oz, Veliki i Strašni", progovori čudovište glasom koji je bio nalik na riku. "Ko si ti i zašto si želeo da me vidiš?"

"Ja sam drvoseča i načinjen sam od lima. Zato nemam srce i ne mogu da volim. Molim vas, dajte mi srce kako se ne bih razlikovao od ostalih ljudi."

"Što se toga tiče", odgovori Oz, "mislim da grešiš što želiš srce. Ono većinu ljudi čini nesrećnim. Ni ne slutiš koliko si srećan što ga nemaš!"


“Čarobnjak iz Oza”, Noel Lengli
 
Невоља људе изједначава и здружује их, у невољи се човек обраћа човеку. Срећа је то, која разорава наук Божји и отуђује ближњега од ближњега, а невоља их зближује. Зато је ваљда Бог доделио тако мало среће свету да би човек остао ближи себи и Њему.
Деветсто петнаеста, Нушић
 
Ovo ’građansko’, kao stalno postojeće stanje svega čovečnoga, nije bilo ništa drugo nego pokušaj izmirenja, težnje za ujednačenom sredinom između bezbrojnih ekstrema i dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka.
Uzmimo za primer jednu od ovih dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka, recimo, sveca i razvranika, pa će nam poređenje uskoro biti razumljivo. Čoveku se pruža mogućnost da se potpuno preda duhovnom životu, da pokuša da se približi idealu sveca. I obrnuto, pruža mu se mogućnost da se potpuno preda svojim nagonima, prohtevima svojih čula i da sva svoja stremljenja usredsredi na sticanje trenutnih naslada. Prvi od ovih puteva vodi do sveca, do mučenika duše, do samopredaje bogu. Drugi vodi do razvratnika, do mučenika nagona, do samopredaje truleži. Građanin pokušava da živi u prijatno temperiranoj sredini između ova dva puta. On se nikada neće predati niti podati zanosu ni askezi, nikada neće postati mučenik, nikada pristati da bude uništen- naprotiv, njegov ideal nije da se preda, već da održava sopstveno Ja, njegova stremljenja nisu uperena ni prema svetlosti ni prema njenoj suprotnosti, sve što je bezuslovno njemu je nesnosno, on hoće da služi bogu, ali i zanosu, hoće da ima vrline, ali i da mu je dobro i udobno na zemlji. Ukratko, on pokušava da se naseli u sredini između krajnosti u umerenoj i povoljnoj zoni bez žestokih bura i oluja, u čemu i uspeva, ali na račun onog životnog i osećajnog intenziteta koji pruža život usmeren prema bezuslovnosti i prema krajnostima.
Intenzivno se može živeti samo na račun sopstvenog Ja, a građanin ništa više ne ceni nego svoje Ja(koje je, doduše, razvijeno samo rudimentalno), i prema kome postiže samoodržanje i sigurnost na račun intenziteta. Umesto da sumanuto bude opsednut bogom- stiče mirnu savest, umesto naslade- prijatnost, umesto slobode-udobnost, a umesto smrtne vatre- ugodnu temperaturu.
Zbog toga je građanin, po svom biću, stvorenje sa slabim životnim pogonom, plašljivo, te je lako upravljati njime, jer se boji davanja samog sebe. Zato je on namesto moći postavio većinu, namesto sile zakon, namesto odgovornosti, glasanje.

“Stepski vuk”, Herman Hese
 
Bila jednom jedna rijeka i magla u njenim predvečerjima i sunčev odsjaj u njinim širinama.
Postoji i sada u meni, mislio sam da sam zaboravio.
Al' ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji tu pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem podsjećajući nas i ranjavajući.

"Derviš i smrt", Meša Selimović
 
Sasvim je drukcija zelja za moci koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjeduje ljubavlju, koja podstice na sporazumjevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan.
Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice ali je sigurno da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci ustvari priznati beznade i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima…

Mesa Selimovic, Tvrdjava
 
"Nikad nemoj željeti da previše znaš, što čovjek manje zna, život je jednostavniji. Znanje čini čovjeka slobodnim, ali ne i sretnim.
Dođi, pij sa mnom, u ime bezazlenosti, gluposti, vjere u budućnost, snova o sreći.
SAmo glupak pobjeđuje u životu. Drugi vidi i odviše prepreka i postaje nesiguran prije nego li i krene.
U takvim trenucima, glupost je najveće blago, čarobni plašt koji prekriva opasnost, u koju pametnjaković ulijeće kao hipnotisan."

”Tri ratna druga”, E.M.Remark
 
Сме ли се вера истинитости
Ласкавог сна да поклони, мој сан
Предсказује ми срећне вести брзо:
Краљ мојих груди лак и ведар седи
На трону свом; а чудно надахнуће
Мислима ведрим, као крилима,
Васцели дан ме некуд узноси.
Сневах да дође моја госпођа
И мртвога ме нађе - чудног сна
У којем мртвац мисли! - па ми тол'ко
Живота својим пољупцима ули,
Да ја оживех, па се зацарих.
Вај, како ли је слатка љубав тек
Када је имаш живу, кад овакву
Радост дочара сама сенка њена!

"Ромео и Ђулијета" - Шекспир
 
"Biti u većini znači biti načelno privilegovan, a svaka privilegija na izvestan način ograničava našu slobodnu volju, čini je često dugom neupotrebom i neupotrebljivom,
jer ako je čovek u većini, ako je čovek u saglasnosti sa većinom stvari koje ga okružuju,onda on i nema potrebe da bira ili svaki izbor je već zapravo dat, i njegova volja rđa.
Pravi znak snage jednog uverenja nije otpor manjini, nego otpor većini. Naravno to time uverenje ne čini ispravnim, ono ga samo čini snažnim.
Ljudi daju za pravo samo onim iskustvima koja potvrđuju njihova."

Pekić -"Život na ledu"
 
"Ali šta radiš kad se kaješ zbog nečega? Izražavaš žalost zbog toga što si uradio. Ali možeš li se stvarno kajati zbog nečega što si uradio svim srcem, verujući tada da je to ispravno? Ili čak zbog nečega što si uradio neodlučno, naslućujući da je pogrešno? Možda se kaješ što nije uspelo, ili što je bilo posledica koje nisi predvideo, ili jednostavno zato što si otkriven, ali to nije pravo kajanje. Pravo kajanje, koje bi sigurno moralo da sadrži pokajanje, jeste kada u sadašnjosti sudimo o sopstvenim delima koja smo počinili u prošlosti. Ali u prošlosti, ti bi tu stvar ponovo učinio pod istim okolnostima. U sadašnjosti si u prilici da se kaješ, jer sada vidiš više ili drugačije, Tvoja ličnost je u sadašnjosti izmenjena, drugačija, pa tako nikakvo kajanje koje ispoljiš ne može biti potpuno, jer ti koji se kaješ više nisi ti koji je to uradio."

"Je li prevara činjenica?"
"Nezgoda, primedba, ubistvo sopstvene dece mogli su biti činjenice, ali šta je činilo prevaru? Mnoštvo činjenica, zasigurno, i slojevi tumačenja, namera, želja, simpatija i uzajamne mašte. Nije se radilo samo o seksu mada je odlazak s nekim u krevet bio neoboriva činjenica. Ali to je bio događaj, a ne prevara. Čak i da se ponovilo i preraslo u niz događaja, moglo bi jednoj strani da izgleda kao prevara, dok bi za drugu ostajalo samo niz događaja. Prevara, zasigurno, zahteva da je obe strane vide kao takvu, ali čak i tada ostatak sveta može drugačije da gleda na to. Naposletku, nije nužno otići u krevet da bi učinio prevaru, prevaru srcem, prevaru umom, izrazitu emotivnu i intelektualnu dopadljivost koja bi dvoje ljudi mogla zbližiti više od bilo čega drugog, ali koja za spoljni svet ne bi bila prevara."-"Ples sa Evom" - Alan Džad
 
Srodna duša je neko ko ima brave koje odgovaraju našim ključevima a i ključeve koji odgovaraju našim bravama.
Kada se osećamo dovoljno bezbednim da otvorimo brave, možemo da budemo u potpunosti baš ono što jesmo.
Naša srodna duša deli naše čežnje, naš smisao za pravac. Naša srodna duša je neko ko donosi život u život.

Ričard Bah "Most preko večnosti"
 
“Poznato mi je, sada, da na svetu postoje tri vrste ljudi. Prvi uče na vlastitim iskustvima - i to su oni mudri. Drugi uče iz tuđeg iskustva - i to su oni srećni. Treći ne uče ni iz vlastitih, ni iz iskustva drugih - i to su budale.”

''Najveći trgovac na svetu'', Og Mandino
 
„Egzistencija je inače sklepana od zaglušujuće praznine nikoga u suočenju ni sa čim koju je, uz malo sreće,
moguće zapušiti predrasudama, ideološkim floskulama, paket aranžmanima sačinjenim od neophodnih iluzija.
Ja i moji spisateljski kompanjoni navodno smo raskrstili sa svojima i borili se protiv tuđih,
s velikom odlučnošću upuštajući se u menjanje sveta i svog srca, odlučnošću koja je prizivala lakoću i lepršavost.
No moja nedostojnost za takav poziv bolno se ispostavila kao nekakav neosvojivi planinski masiv u trenutku kada sam otkrio da sva moja ljubav,
sva moja volja, sva moja mašta, sav moj imetak, sva moja pažnja, sva moja invencija, sva moja nežnost nisu ni izdaleka dovoljni
da sa zacrtane putanje izbace jedno jedino stvorenje do kojeg mi je stalo i spuste ga u moj zagrljaj.“

Goran Gocić - "Tai"
 
Kako bi želio (pa čak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu! Lagano prozračno nebo, daleko, visoko. Nitko ga još nije noktom ostrugnuo, nitko još nije pljunuo na nebo.
— Pljujem ja na tvoje nebo!
— A što ti vrijedi kad to ne možeš i učiniti?

"Ruke", Ranko Marinković
 
Mislim da bi ovaj svet bio bolji da smo manje vaspitani, možda i manje obrazovani, ali da smo odrastali s osećajem da smo ljubavi vredni ma šta učinili i ma kakvi bili.
Lepi, ružni, zgodni ili ne, s diplomom ili bez nje, poslovno uspešni ili boemi, uz znanje pet jezika ili s mogućnošću komunikacije osmehom, uvek smo jednako vredni ljubavi.

"Od kada sam se zavolela volim" Ivana Kuzmanović
 
Možda čovjek ponekad izgubi sve što mu je drago i osjeti se napušten sam, sasvim sam.
Možda ponekad razočaraš se u ljude i sve oko sebe (čak i u sebe)
i kao ptica bez gnijezda tražiš utočište pod tuđim krovom.
Možda ponekad, ali jednom sigurno ispriječit će se netko pred tobom,
netko preko koga ne možeš tako prijeći, pogledati ga preko ramena.

Jednom, sigurno shvatit ćeš da nekog duboko voliš.

Ernest Hemingvay
 
"Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi.
Čovek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sledećim životima popraviti.
Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?
Nema nikakve mogućnosti da proveri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovek proživljava prvi put sve i bez pripreme.
Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.
Pa koliko onda vredi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvek sličan skici.
Samo, ni skica nije prava reč, jer je skica uvek narct za nešto, priprema za sliku.
A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne sledi slika."

”Nepodnošljiva lakoća postojanja”, Milan Kundera
 
НЕДЕЉКОВИЋ: Данас добро изгледате, Софија!
СОФИЈА: О, и ви господине!
НЕДЕЉКОВИЋ: Да, то ми сви кажу, ради утехе. :hahaha1:
СОФИЈА:Ах, не!
НЕДЕЉКОВИЋ: Е, па хајд', кад тако добро изгледам, насмешите се мало на мене, Софија!
:rotf:

Нушић: Тако је морало бити, драма у три чина
 
"Tako je to: sve te uči i nagoni da radiš i štediš, i crkva i vlast i tvoj rođeni razum.
I ti slušaš i oprezno ideš i pravedno živiš, upravo i ne živiš nego radiš, štediš i brineš, i vek ti u tome prođe.
A onda, odjednom, izopači se cela ta igra; nastupe vremena kad svet stane da se ruga razumu, kad se crkva zatvori i umukne,
a vlast zameni golom silom, kad oni koji su pošteno i krvavo sticali gube a dangube i siledžije stiču."

"Novine se čitaju pohlepno i mnogo, ali površno i nadohvat; svak traži samo one koje na prvoj strani donose senzacionalne natpise, ispisane krupnim slovima.
Sitno štampane i sabijene članke malo ko čita. Sve što se dešava, praćeno je šumom i bleskom krupnih reči.
Mlađi svet ne smatra da je živeo toga dana, ako mu uveče, pre spavanja, ne zvone uši i ne blešte oči od onoga što je preko dana čuo i video."

Andrić - "Na Drini ćuprija"
 
Poslednja izmena:
Uz život se ne prilaže uputstvo za upotrebu, i svako to odradi kako već ume, zanemi tamo gde bi drugi viknuo,
nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se neko obradovao...Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre, ili kasnije...
Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi drugo mesto na kom će pristati...
"Jedan od onih života" Đorđe Balašević
 
Spuštala se noć. Sve oko mene bilo je utišano. Čuo se samo otkucaj sata koji je odjekivao prostorijom. Promatrao sam ono crno ništavilo u sobi. Sjetih se da je na stolu petrolejska lampa. Iz džepa izvadim šibice, upalim jednu da posvjetlim put ka' stolu. Ugasila se. Nije ni čudno, jer prozor je bio otvoren, a vani je puhao jak vjetar. Doteturam do prozora i zatvorim ga. Upalio sam lampu i sjeo na trošni kauč koji je gledao prema stoliću. Na njemu se nalazio dnevnik koji sam s takvom radošću ispunjavao dok nisam bio sam, dok sam još imao obitelj. Prašina se već bila nakupila na njega. Ustavši, teškim koracima krenem po njega. Osjećao sam da me noge svakim korakom sve više izdaju. Primivši ga, preplavio me neki čudan osjećaj. Još sam malo u tišini razmišljao, skoro ne maknuvši se s mjesta, ne bi li odagnao tenutne misli iz glave. Napokon, okrenuo sam prvu ispisanu stranicu koja je govorila o mome djetinjstvu. Bilo mi je ugodno čitati tako stare stvari pune dragih sjećanja. Prelistavši par straica više, našao sam još jednu dragu uspomenu. Bio je to tekst u kojem sam pisao o rođenju moje, sada pokojne sestrice. Volio sam ju, no nikada joj to nisam znao pokazati. Način na koji me ona voljela i na koji je to pokazivala, ponekad me činio i tužnim, jer joj nikada nisam znao uzvratiti tu beskrajnu ljubav, a trebao sam. Trebao sam naučiti ljubiti ljude, a pogotovo naučiti ljubiti nju. Oovo ovdje bijaše moja posljednja uspomena. Dalje nisam ni čitao. Nije bilo potrebe, jer sam shvatio ono što sam morao, a to je da koliko god mislio da sam bio sam, trebao sam se okrenuti, pogledati još jednom i prigrliti one koji me uvijek čekaju raširenih ruku.
K.Gibran
 
"Ponekad je svet oko mene beskrajan, savršeno lep a trajan, sav u skladu sa mojim snagama i mojim željama, ili mojim odsustvom želja.
Samo postojanje po sebi znači sreću bez prekida.
A ponekad se sav svet ispreči preda mnom kao nedogledan, mračan tesnac, ne širi od iglenih ušiju, kroz koji mi valja proći ili tu pred njim jadno propasti.
A znam dobro da proći ne mogu, ali i da propasti ne smem."

"Odavno mi je postalo jasno da ne bi imalo smisla, da ne bi bilo mogućno živeti kad bi život bio onakav kakav na mahove izgleda,
kad bi sve stvari u životu bile samo ono što njihovo ime kazuje i ništa više.
Ovako, znam da, koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini,
tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života, bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini.
Jedino tako je mogućno podneti život i misao o smrti."


Ivo Andrić - "Znakovi pored puta"
 
Lica spavajućih ne lažu, tek na njima vidimo pravu bijedu njihovih sopstvenika. Na javi naša su lica zategnuta bilo kakvim svjesnim htjenjem, oživljena bilo kakvim ciljem, namjerom, nastojanjem, pa makar nastojanjem da sakriju svoj pravi izgled, svoj istinski izraz; maskirana kakvim više ili manje namjernim izražajem. Tek u snu, kad je iskopčana poluga volje, kad je naše tijelo bez obrane, prepušteno na milost i nemilost okrutnosti tuđeg oka i tuđe radoznalosti, obezoružano kao bogalj koji je pred spavanje isključio protezu, kad se s naših lica sapere njihov zaštitni izraz; kako li tek tada bijedna izgleda ljudska mašina!

”Proljeća Ivana Galeba”, Vladan Desnica
 
Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti.Ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…

Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla…


Nebojša Jovanović Biti jedno
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top