Vidim da svi pišu da se Vučić namerno razboleo, da ne bi otišao u Moskvu.
Tačnije, da je napravio predstavu, kako bi imao razlog, jer se plaši Putinove reakcije, a i ne bi da okrene leđa drugoj strani.
To sve deluje ubedljivo za našu Fejsbuk javnost, ali, u realnosti,
Vučić ide u Moskvu,
I sada i oko tog odlaska pravi dramu.
A svet briga da li će da ide ili ne, samo se mi oko toga natežemo.
Onima koji ga drže na vlasti bitno je da li od njega imaju korist, tj. da li njihove firme u Srbiji mogu slobodno da rade i donose profit, a ne da li se slikao sa Putinom ili nije.
Jedno je realna politika, drugo su naša osećanja.
Pošto se u Moskvu ne ide biciklom ili vozom, pa da je potrebno ne znam kakvo zdravlje,
nego sedneš u avion i tamo si za par sati.
Mi svodimo politiku na ono — nervira me familija, pa neću da idem na slavu, izmisliću neki razlog.
Ne, Vučić je profesionalac, da nije, ne bi nas zaluđivao svih ovih godina kako stigne, nego bi se odavno povukao.
Išao je na sto puta gora mesta, jer ima stomak za sve i svakoga.
Ne pravi predstavu samo za nas, nego i za one koji daju novac, a oni ne gledaju stvari emotivno, nego trgovački.
Od njega samo mi nemamo korist. Svi ostali imaju.
Njegovo ponašanje nije isto kada razgovara sa građanima, kada razgovara sa Putinom i kada razgovara sa Trampom.
Zato se ovde naivno misli da neće da ode i da je izabrao stranu.
Ide on svuda i kuca na svačija vrata.
Nemojte da se začudite kada zakuca i na vaša, čim mu budete potrebni, kada ne budete — kao da niste ni postojali.
Javnosti je sada potrebna drama, do poslednjeg trenutka — da li će da ode ili ne.
Kao da će njegov odlazak nešto da promeni, ili neodlazak.
Kao da je tamo prva i jedina zvanica, a ne 1001.
Tako da, ne sekirajte se, ne traži on razlog da ne ode,
nego da napravi što je moguće veću dramu,
kako bi svoj odlazak učinio što veličanstvenijim, gde će deo naroda da pomisli, i pored svega što mu se dešava — otišao je,
pošto im je pre toga probudio sažaljenje,
a drugi — stvarno ima onu stvar, otišao je Putinu na noge, a pre toga mu okrenuo leđa.
Vučić je to, ne zaboravite.
Ne merite ga svojim, nego njegovim merama.
On od svega pravi političku kampanju, pa i od bolesti.
Setite se kako je spašavao dete iz smetova snega, dok je oko njega bilo na desetine profesionalaca.
Setite se kako je nedavno upao poluživim Makedoncima, u bolničku sobu, žrtvama stravičnog požara.
Setite se kako uvek i svuda stigne prvi, gde proceni da će od toga imati korist,
zato, zar mislite da će da propusti Moskvu?
Ne budite naivni.
Ide on tamo, na trodnevnu ekskurziju, sa svojim putujućim pozorištem,
dobar deo njih ni ne zna gde tačno ide,
kao što i dobar deo njih, takvi kakvi su — da je Drugi svetski rat —
ne bi bili na strani partizana, nego bi sarađivali sa okupatorom.
To je takav mentalitet, i tu nema pomoći.
Stavio bi on i NATO šlem, najmanji problem, ali svestan je da se to trenutno ne isplati.
Nikada on nije bio državnik, nego preprodavac političkih trenutaka i raspoloženja.
Odlazak u Moskvu donosi mu dramu koju će da iskoristi za svoje potrebe.
Ako ode, postaće heroj “srpskog prkosa”.
A ako ne, postaće “žrtva zla sa Zapada”.
Kako god, on pobeđuje u priči.
Večiti pobednik, svih naših poraza.
Večiti pobednik,
i kako takav lik da ne ode na Dan pobede, tačnije, na obeležavanje 80 godina pobede nad fašizmom?
Kako nešto tako da prođe bez njega?
Nikako.
Stefan Simic