Ali na nekim drugim primerima, ranodušnošću ili nemarnošću prema teškim zločinima – da paradoks bude veći zločinima prema nama – poremećena je društvena ravnoteža.
Koliko nas ima saznanje o 7. februaru 1942. godine kada je u Banjalučkim predgrađima Motike, Šargovac i Drakulići za nepunih 10 sati ubijeno 2.315 Srba isključivo hladnim oružjem, od kojih 551 dete mlađe od 15 godina? Koliko nas zna da je pokolj dece počeo u Narodnoj pučkoj školi u Šargovcu kada je lokalni fratar Miroslav Filipović tražio od učiteljice (Hrvatice) Dobrile Martinović da izvede pred katedru jedno srpsko dete, a ova je, ne znajući o čemu se radi, izabrala Radojku Glamočanin, ćerku uglednog domaćina Đure Glamočanina koji je tada bio u zarobljeništvu u Nemačkoj? Koliko nas zna da je onda fra Filipović pred svom decom uzeo nož i nežno prihvatio Radojku, podigao je na katedru i počeo natenane da je kolje pred celim razredom, dok su ostala deca vrištala, padala u nesvest i skakala (po posleratnom svedočenju učiteljice Dobrile Martinović)?
Koliko nas zna da komunističke vlasti pobijenim Srbima nisu htele da podignu ni spomenik sve do 1965. godine, a onda su na njemu umanjile broj žrtava na 1.400, bez natpisa nacionalnosti žrtava i dželata? Koliko nas zna da se Đuro Glamočanin, koji je u tom pokolju izgubio suprugu i njihovih jedanaestoro dece, oca i majku, dva brata sa kompletnim porodicama i porodicu trećeg brata, pobunio zbog takvog spomenika i tražio da se na spomen-kosturnicu postave pravoslavna obeležja i da se kaže ko su izvršioci, kao i da je zbog toga uhapšen od strane komunističkih vlasti?
Na samom kraju, nad svima nama nakon ovog zločina lebdi neka hladna, nepoznata jeza. Kao da su svuda otisnuti mračni satanski simboli, koje tek naknadno prepoznajemo. I samo prezime Ribnikar pročitali smo ili izgovorili ovih nesrećnih dana više puta nego tokom čitavog života, a da nismo možda ni svesni o kome je reč. A reč je o uglednoj intelektualnoj porodici hrvatsko-srpskog porekla čiji članovi su ginuli kao oficiri u Velikom ratu na srpskoj strani, a u čijoj je porodičnoj vili 4. jula 1941. godine održan sastanak na kome su članovi Politbiroa CK KPJ donali odluku o podizanju ustanka. Kada je samo tri dana nakon toga njihov partijski drug ubio u Beloj Crkvi dva nedužna Srbina na dužnosti, kao da je pušten zloduh iz boce…