Očekivanja ljudi oko nas

Urwald

Ističe se
Moderator
Poruka
2.867
Od ranog detinjstva učimo (kako) da se prilagođavamo roditeljima, vršnjacima, ljudima iz naše blizine, a nešto kasnije partnerima, kolegama i društvu u celini.
Nekada ta očekivanja mogu da budu motivišuća i da nas podstaknu da budemo više no što jesmo sami, dok u drugim situacijama mogu da stvore pritisak, stres, osećaja da nikada nismo doboljno dobri i sl.

Da li smatrate da su tuđa očekivanja više podsticaj ili opterećenje?
Kako razlikovati sopstvene želje od onoga što drugi očekuju od nas?
Kako se nosite sa pritiskom da ispunite tuđa očekivanja?
 
Da li smatrate da su tuđa očekivanja više podsticaj ili opterećenje?
Подстицај су док се уклапају у наше склоности и капацитет, ако искораче онда су оптерећење.
Kako razlikovati sopstvene želje od onoga što drugi očekuju od nas?
Жеље су сасвим јасне, питање је да ли их признајемо себи и другима.
Истина је да се дешава да усвојимо туђе жеље/очекивања и третирамо као своје. То се често лоше заврши.

Kako se nosite sa pritiskom da ispunite tuđa očekivanja?
Понекад нам то не пада тешко ако су у питању блиске особе, но ипак се временом ( са сазревањем) кристализује шта су очекивања која не желимо/можемо да испунимо и том притиску се морамо супротставити.
 
Истина је да се дешава да усвојимо туђе жеље/очекивања и третирамо као своје. То се често лоше заврши.
I ovo može da traje dosta dugo ili do dosta kasno, kontam da neke osobe nisu ni svesne da su usvojile tuđe želje/očekivanja i da im zbog toga život nema boju ili je pak neka frustracija ...
 
Da li smatrate da su tuđa očekivanja više podsticaj ili opterećenje?

Sve zavisi od toga kako se postavimo prema tim očekivanjima.

Roditelji žele da im deca završe fakultete. Jedno dete to želi i zna šta će studirati, drugo dete želi da radi posle završene srednje ili više škole.

U tom slučaju, tuđa očekivanja su opterećenje.

Sa druge strane, blogeri, pisci, umetnici, i ne samo oni, koji su već dobili pohvale za svoj rad, nastavljaju da rade što bolje jer imaju "vetar u leđa", podsticaj.

Kako razlikovati sopstvene želje od onoga što drugi očekuju od nas?

Odrasle, zrele osobe svesne su svojih želja i trude se da ih ostvare. Neke osobe ne žele da prihvate tuđa očekivanja, neke pristaju na to. Ne žele da pokažu, ali su nezadovoljne zbog uticaja drugih ljudi.
 
Sve zavisi od toga kako se postavimo prema tim očekivanjima.

Roditelji žele da im deca završe fakultete. Jedno dete to želi i zna šta će studirati, drugo dete želi da radi posle završene srednje ili više škole.

U tom slučaju, tuđa očekivanja su opterećenje.

Sa druge strane, blogeri, pisci, umetnici, i ne samo oni, koji su već dobili pohvale za svoj rad, nastavljaju da rade što bolje jer imaju "vetar u leđa", podsticaj.



Odrasle, zrele osobe svesne su svojih želja i trude se da ih ostvare. Neke osobe ne žele da prihvate tuđa očekivanja, neke pristaju na to. Ne žele da pokažu, ali su nezadovoljne zbog uticaja drugih ljudi.
Meni je inače jako poražavajuće da se nešto očekuje od tipa nekog fakulteta samo zbog para. Mrzim pare. Želim da neko očekuje nešto od nekoga na osnovu sklonosti te osobe, ljubavi te osobe prema tome, da se toj osobi pomogne da se pronađe ako već nije, da se ne forsiraju očekivaočeve lične želje, da ta osoba od koje se očekuje bude srećna, da se otkriju talenti i želje pa da se zajedno "bore" kroz život, u životu. Jer jedino je tako fer i pošteno.
 
Osluškuješ sebe, slušaš svoje osećaje i vibracije
Nije ni to baš lako, pogotovu ako neko baš zaglibi u tuđa očekivanja i matrice ...
Kontam da dok ne upadne u neki egzistencijalni problem zbog toga čovek retko kada dolazi u mogućnost da oslušne samog sebe.
Još na to ide i da maltene svako kod nas ima (skrivena) očekivanja za ljude oko sebe.
 
Koja očekivanja su najčešća u našoj sredini - kada smo deca?
Koja očekivanja su najčešća u našoj sredini - kada su partnerski odnosi u pitanju?

I kada smo deca i kada su partnerski odnosi u pitanju, ako misliš na ono pitanje: " Što se ne ženiš/ne udaješ".

Očekivanja od dece prisutno je ne samo kod nas, već u celom svetu i to zavisi od roditelja.
 
Koja očekivanja su najčešća u našoj sredini - kada smo deca?
Koja očekivanja su najčešća u našoj sredini - kada su partnerski odnosi u pitanju?
Kojoj sredini? Da li je ova tema vezana za specificnu sredinu?
Od ranog detinjstva učimo (kako) da se prilagođavamo roditeljima, vršnjacima, ljudima iz naše blizine, a nešto kasnije partnerima, kolegama i društvu u celini.
Nekada ta očekivanja mogu da budu motivišuća i da nas podstaknu da budemo više no što jesmo sami, dok u drugim situacijama mogu da stvore pritisak, stres, osećaja da nikada nismo doboljno dobri i sl.

Da li smatrate da su tuđa očekivanja više podsticaj ili opterećenje?
Kako razlikovati sopstvene želje od onoga što drugi očekuju od nas?
Kako se nosite sa pritiskom da ispunite tuđa očekivanja?
Kad bi malu bebu ili malo dete prepustilo samom sebi, da ta prica ne bi imala sretan kraj- u pocetku smo potpuno bespomocni i zavisimo od roditelja i oni su ti koji bi trebali da nas pripreme za dalji zivot; a sustina je da je zivot lutrija- kad si se rodio dobio si odredjene gene i nekakvu okolinu- a to ce osobi u velikoj meri odrediti citav daljnji zivot, tj svi mi smo u velikoj meri definisani nasim roditeljima (ili barem na pocetku zivotnog puta)- ili budemo slicni njima ili se pak neki trude da budu sto drugaciji od svojih roditelja,
a spas je zapravo u prilagodjavanju- sto vise smo u ranoj dobi imali kontakata s razlicitim ljudima, sredinama, situacijama i prilagodjavali se njima to je veca sansa da cemo biti autenticniji.


Kako ja shvatam ovu temu (ako shvatam dobro) da se u ovoj temi zapravo govori o dijalektickom nacinu razmisljanja, tj ljudi za koje kazemo da imaju svoje "ja" i svoje misljenje su zapravo ljudi koji imaju razvijeno dijalekticko razmisljanje.
 
Kojoj sredini? Da li je ova tema vezana za specificnu sredinu?
Domaća sredina, Srbija konkretno - gledam iz kulturološkog ugla (ono smatram da imamo neke specifičnosti)
Kad bi malu bebu ili malo dete prepustilo samom sebi, da ta prica ne bi imala sretan kraj - u pocetku smo potpuno bespomocni i zavisimo od roditelja i oni su ti koji bi trebali da nas pripreme za dalji zivot; a sustina je da je zivot lutrija - kad si se rodio dobio si odredjene gene i nekakvu okolinu - a to ce osobi u velikoj meri odrediti citav daljnji zivot, tj svi mi smo u velikoj meri definisani nasim roditeljima (ili barem na pocetku zivotnog puta)- ili budemo slicni njima ili se pak neki trude da budu sto drugaciji od svojih roditelja,
a spas je zapravo u prilagodjavanju- sto vise smo u ranoj dobi imali kontakata s razlicitim ljudima, sredinama, situacijama i prilagodjavali se njima to je veca sansa da cemo biti autenticniji.
Na početku životnog puta definitivno jesmo definisani našim roditeljima ili pak ljudima sa kojima smo najbliži. Međutim u nekom momentu valjda zbog znatiželje neki od nas hoćemo da istražimo i više od toga. I sada tu nastaje situacija gde se naša znatiželja kosi sa očekivanjima nama bliskih ljudi, kao i šta iz toga sve može da proizađe ...
Kako ja shvatam ovu temu (ako shvatam dobro) da se u ovoj temi zapravo govori o dijalektickom nacinu razmisljanja, tj ljudi za koje kazemo da imaju svoje "ja" i svoje misljenje su zapravo ljudi koji imaju razvijeno dijalekticko razmisljanje.
U nekoj meri da. Ono na šta sam ciljao sa temom jeste koliko naša sredina gleda da nas oblikuje po svom viđenju stvari i koliko mi gledamo da zadovoljimo ta očekivanja ljudi oko nas.
 
Nije mi to problem. Mislim da od mene niko ništa nije očekivao
Nije nemoguće, mada bih rekao da je to retkost kod nas. Bliski ljudi/staratelji nam uglavnom imaju tendenciju da nas na neki način usmere ka nečemu ili pak mi idealizujemo nekoga pa se usmeravamo prema njihovim željama.

Tipa moji su prilično težili da me usmere ka nekim stvarima koje ja organski nisam podnosio - tipa budi najbolji učenik/student, upiši medicinu, oženi se sa 22 i sl. Sreća u nesreći toliko sam bio razvaljen u mladosti da ništa od ovoga nije zaživelo.
Međutim tu mi je bio pokojni deda sa kojim sam bio verovatno najbliža osoba i neka njegova želja (koju nikada nije nametao na mene) je bila da drži unuče u rukama i da se ono zove Vasa (po njemu) - tako da sam na sebe nametnuo tu neku težnju (kako bih njega usrećio). I to je trajalo dok se prilično nesrećno nije završilo, neko vreme posle toga mi se ceo život izmenio na pozitivnije jer je ta težnja koju sam gledao da ispunim bila prilično naporna po mene.
 
Nije nemoguće, mada bih rekao da je to retkost kod nas. Bliski ljudi/staratelji nam uglavnom imaju tendenciju da nas na neki način usmere ka nečemu ili pak mi idealizujemo nekoga pa se usmeravamo prema njihovim željama.

Tipa moji su prilično težili da me usmere ka nekim stvarima koje ja organski nisam podnosio - tipa budi najbolji učenik/student, upiši medicinu, oženi se sa 22 i sl. Sreća u nesreći toliko sam bio razvaljen u mladosti da ništa od ovoga nije zaživelo.
Međutim tu mi je bio pokojni deda sa kojim sam bio verovatno najbliža osoba i neka njegova želja (koju nikada nije nametao na mene) je bila da drži unuče u rukama i da se ono zove Vasa (po njemu) - tako da sam na sebe nametnuo tu neku težnju (kako bih njega usrećio). I to je trajalo dok se prilično nesrećno nije završilo, neko vreme posle toga mi se ceo život izmenio na pozitivnije jer je ta težnja koju sam gledao da ispunim bila prilično naporna po mene.
Užas
Znači sva očekivanja su bila suprotna od tebe
Toliko različito i nepodudarno
 
Dobih čoveka od Gospoda, tako nešto je izjavila koliko se sećam Eva 😀

Deca su svoja bića , imaju svoj put..mogu da očekujem da budu dobri ljudi, to bih volela. Ali, imaju svoj put

Ja sam eto imala sreću da imam mudru mamu koja mi je rekla da bi ona volela da budem vredna, ali da me ne može sprečiti ako ne budem i da samoj sebi biram put
 
Izgleda da to svalji anje očekivanja na decu nema potitivan efekat
Teško je proceniti, rekao bih da zavisi od motiva.
Tipa poznanik mi priča kako je morao svog sina da usmerava protiv njegove volje da upiše mašinstvo i da ga završi, a njegov razlog za to je bio da je mali bio duduk, čas je hteo da bude pilot, pa arhitekta, pa vojno lice. A njegov matori se vodio logikom da ovaj nema pojma šta želi pa ako ništa neka upiše nešto od čega može da živi, ako mu ne bude odgovaralo posle diplome može drugi faks da upiše ili da nađe neko drugo zanimanja. Sve u svemu njegov mali sada radi kao inženjer i ok mu ide.
 
Izgleda da to svalji anje očekivanja na decu nema potitivan efekat

Nema pozitivan efekat.

Sticajem okolnosti upoznala sam roditelje i dve mlade osobe.

U jednoj porodici, niko nije završio fakultet i pritiskali su kćerku da završi i to sa desetkama..nije završila. Psihički je potonula, kao i druga mlada osoba čiji su roditelji imali po dva fakulteta i insistrirali su da sin završi takođe dva fakulteta.
Nije uspeo i desilo mu se isto kao i toj devojci, psihički je potonuo, u potpunosti.

Nadam se da su sada oboje bolje,i da su roditelji shvatili da su im očekivanja bila preterano ambiciozna.
 

Back
Top