Objektifikacija i empatija

Lollol

Poznat
Poruka
9.450
Na ovu temu me je inspirisao jedan nastup Marine Abramovic. Koga zanima vise, zove se Rhythm 0, pa ako neko ima volje neka procita.
U sustini, Marina je sela ispred publike, sa odredjenim predmetima na stolu, tipa, pero, noz, makaze, pistolj (sa jednim metkom), itd. Publici je receno da moze da joj rade sve sto pozele, bez ikakvih posledica, i da ce ona ostati potpuno nepomicna.

Naravno, posto ona nije pruzala apsolutno nikakav otpor ili povratnu reakciju publika je bila iskoristila situaciju do krajnih granica na brutalne nacine, jer nije bilo nikakvih posledica.
Umetnica je bila objekat kome je publika radila sve sto zeli, bez ikakvih posledica, ali kada se nastup zavrsio posle 6 sati, umetnica je ustala i prisla publici. Svi su se razbezali jer su se bojali povratne reakcije. Niko nije mogao da pogleda tu osobu u oci posle onoga sto joj je ucinjeno.

Umetnica je izjavila sledece:

“What I learned was that... if you leave it up to the audience, they can kill you.” ... “I felt really violated: they cut up my clothes, stuck rose thorns in my stomach, one person aimed the gun at my head, and another took it away."

===============================

Kako mi kao ljudi mozemo tako lako nekog da pretvorimo u objekat i da tom nekom radimo svasta, bez ikakvog osecaja krivice, ali kada vidimo da je to osoba, a ne objekat, bojimo se da se suocimo sa posledicama?
Kako nas mozak jednostavno iskljuci empatiju i kaze nam "to je objekat, mogu da radim sa njim sta pozelim a ne ljudsko bice koje oseca bol kao i ja"?

Kako uspemo tako lako da iskljucimo empatiju i objektifikujemo nekog?
 
Ne znam, ali to je pristuno i u svakodnevnom životu, ne samo na performansima.
Postoji nešto u nama što nas tera da preispitujemo granice kao petogodišnjaci, čisto da se vidi dokle se može.. A to možeš sresti svuda, postoji nešto što nas tera da upoređujem samo po analogiji i polazeći od sebe. Dučić je pisao o tome. Pomisliš, ja ovo nikad ne bih trpela, valjda će sad da... I da ne bude zabine, pišem u ženskom rodu da ne bude da se ograđujem, ovakvo ponašanje je svojstveno i muškarcima i ženama...
A da je ružno i opasno, jeste. Najgore je što i ozbiljna ispitivanja pokazuju da su to stvari koje mogu svima da se dese, ali baš svima nama...
 
U drugima videti objekat a ne coveka je ono cemu nas uce prirucnici "kako postati uspesan", "kako plivati sa ajkulama", "kako upravljati", "postanite dobar menadzer"...
To je danas mejnstrim.
Robovlasnici u robovima nisu videli ljude, osobe, nego pokretne masine.
Vlasnici fabrika i trgovackih lanaca u svojim radnicima vide snagu i trosak, i izracunavaju amortizaciju i profit.
Onaj ko u drugom coveku vidi samo objekat ce, kada cuje poziv autoriteta, u drugom coveku lako videti neprijatelja. A onda se istorija ponavlja.
 
Zanimljivi su ti njeni performansi, samo bih se složio da to nije umetnost. Što se tiče objektifikacije, ljudi su tome skloniji nego što se misli. Najlakši način da se od nekoga napravi objekat je da se taj neko optuži za neki neuspeh onog ko ga objektizivuje, kao što su to recimo radili nacisti sa Jevrejima. Tad taj neko nije čovek, nego objekat mržnje koji treba ukloniti. Isto je i sa neprijateljima ISIS, recimo njih je neko ubedio da su im 'nevernici' protivnici i prepreka ka uživanju u rajskim vrtovima. I zapanjujuće je da oni, koji vole jedni druge i plaču od sreće kad osvoje nešto, sa istom tom lakoćom upadnu čoveku u kuću i odseku mu glavu, ili pucaju u glavu ocu i sinu jer su eto, pripadnici 'nevernika'.

Postoje medjutim i ljudi koji su malo drugačiji, odnosno kojima nije potreban takav veštački 'most' ka objektivizaciji drugih. Oni su i mnogo opasniji, jer sve ljude vide kao objekte koje treba iskoristiti i odbaciti. Baš mi sad pada na pamet Milan Miša Beko, jedan od naših najpoznatijih biznismena i bivši ministar u Miloševićevo vreme. On je izgleda do vrhunca usavršio ovu umetnost 'objektivizacije', i to je savršeno opisao njegov bivši prijatelj i poslovni partner pokojni Slobodan Radulović, inače bivši direktor C marketa. Zbog te veštine Radulović je Beka nazvao "djavolovim učenikom":

“Pored činjenice da ovakav način obraćanja nije stil mog ponašanja, ipak sam odlučio da to uradim smatrajući to svojom obavezom i prema svojoj porodici, ali i porodicama i firmama svih vas. Smatrao sam svojom obavezom da vas ipak obavestim o njegovom pravom liku i karakteru, koji duboko skriva pred svima, pa čak i pred najbližim članovima porodice. Verujem da njegova porodica treba da zna kako čovek koji sebe predstavlja porodičnim i kome je porodica najveća svetinja, uništava druge porodice. Kako osoba koja je otac četvoro dece, koristi tuđu decu (decu svojih prijatelja), kako ih ucenjuje, kako im smešta hapšenja, kako ih kroz medije koje je kupio krađom uništava, kako deci svojih prijatelja, kojima je do juče donosio poklone, zbog alavosti i gladi za novcem uništava sudbine, ne razmišljajući da li će i kako to tu decu koštati”. Sledi Radulovićeva ispovest koju prenosimo u celini.

PRIJATELJSTVO IZ INTERESA: Mene i moju decu je uništio. Uništio je skoro sve bivše partnere i bliske kućne prijatelje. Oko njega su uvek novi ljudi, prijateljstva traju po nekoliko godina, dok ih Milan Beko ne isisa, uništi i dok ne nađe nove žrtve. Znam da i danas sa vama radi isto što je radio meni i mojoj porodici. On je ljubazan, dobar, snishodljiv, požrtvovan, on je brat koga niste imali, on je majka, otac, pop, lekar, sve u jednoj osobi. I to tako traje dok Miša Beko ne uzme ono zbog čega je takav bio. Tad preko noći pokaže pravo lice, ali je tad obično za vas kasno.
 
Kako luda žena može biti umetnica ?
Čega je ona umetnica ?
Sredstva i načini iskazivanja i prezentacije takve "umetnosti"
je krunski dokaz da se radi o ludoj ženi....!

Nisam bas siguran da je luda.
Ona ne koristi glinu, notni papir, slikarsko platno, nego ono sto joj je na raspolaganju - telo.
Umetnici svojim delima pokusavaju da menjaju svet, a ne sebe.
Postoje umetnici koji svojim delima uspavljuju, pasiviziraju, umiruju.
Postoje i oni koji svojim delima snazno uznemiravaju ljude.

Uznemiravanje je prvi korak ka budjenju.
 
prvi korak je nazivanje coveka zivotinjskim vrstama
time ga automatski devalorizujes i stavljas u rang manje vrednosti
kada taj govor udje u mejnstrim mozdanih tokova onda nastupa delanje jer opravdanje vec postoji
predpriprema za taj eksperiment nije ni postojala zato su se tako razbezali
 
Ovaj primer sa nacistima i ISIS-om je na mestu i potpuno tacan, ali tu su malo ekstremni slucajevi i mozgovi debelo isprani propagandom, ali metoda je ista, objekat, nesto manje od ljudskog bica, i cim je nesto manje od ljudskog bica, objekat, lakse se unisti.
Ovi recimo sto su gledali nastup Marine su verovatno psihicki normalni i stabilni ljudi, ne ubice i manijaci, ali dok Marina nije davala nikakvu reakciju nije im bio problem da je povrede, svuku do gole koze, seksualno zlostavljaju i sl.

Kako obican covek, bez propagande i prisile uspe da nekog pretvori u objekat u jednom trenutku. Marina nije nikome bila neprijatelj, pretnja, ona prica, "mi protiv njih", ovo je zena koja im je dala potpunu slobodu i lisenje svake odgovornosti za svoje postupke, dajuci im sebe na milost i nemilost.
Mozda je u ovom slucaju to i kljuc, lisenje svake odgovornosti za svoje postupke, jer pokazano je da kroz istoriju i kroz eksperimente da ljudi ako su liseni odgovornosti spremni su da urade ono sto im se kaze uglavnom bez problema. Mislim da je odgovornost tu kljuc, jer kada je ustala da se obrati publici, i tj. kada je ponovo postala osoba a ne objekat svi su se razbezali, jer su "morali" da se nose sa nekom moralnom odgovornoscu i vide Marinu ponovo kao osobu.
 
Ovaj primer sa nacistima i ISIS-om je na mestu i potpuno tacan, ali tu su malo ekstremni slucajevi i mozgovi debelo isprani propagandom, ali metoda je ista, objekat, nesto manje od ljudskog bica, i cim je nesto manje od ljudskog bica, objekat, lakse se unisti.
Ovi recimo sto su gledali nastup Marine su verovatno psihicki normalni i stabilni ljudi, ne ubice i manijaci, ali dok Marina nije davala nikakvu reakciju nije im bio problem da je povrede, svuku do gole koze, seksualno zlostavljaju i sl.

Kako obican covek, bez propagande i prisile uspe da nekog pretvori u objekat u jednom trenutku. Marina nije nikome bila neprijatelj, pretnja, ona prica, "mi protiv njih", ovo je zena koja im je dala potpunu slobodu i lisenje svake odgovornosti za svoje postupke, dajuci im sebe na milost i nemilost.
Mozda je u ovom slucaju to i kljuc, lisenje svake odgovornosti za svoje postupke, jer pokazano je da kroz istoriju i kroz eksperimente da ljudi ako su liseni odgovornosti spremni su da urade ono sto im se kaze uglavnom bez problema. Mislim da je odgovornost tu kljuc, jer kada je ustala da se obrati publici, i tj. kada je ponovo postala osoba a ne objekat svi su se razbezali, jer su "morali" da se nose sa nekom moralnom odgovornoscu i vide Marinu ponovo kao osobu.

Mislim da je u tome ključ, Ona se dobrovoljno "odrekla" svoje ljudskosti i poverila drugima ključeve svoje slobode.... Kako nije postojala nikakva sankcija, obični ljudi su poželeli da ispitaju limite... Možda je to što je ona sve to uradila dobrovoljno bilo dovoljno da uljuljka njihovu empatiju i da imaju alibi pred sobok- kao sama je tražila, ja inače ne bih...
 
Hegel je imao apstraktan primer izolovanog coveka koji luta kroz prirodu. Lutajuci nailazi na razlicite stvari i unistava ih, praveci od njih hranu, ogrev, ili zabavu. Nezadovoljan je sobom jer nema potvrdu da je najjaci.
Kada bi taj covek sreo sebi slicnog, usamljenog lutajuceg, doslo bi do borbe, jer imaju iste vrednosti. Ulog ce biti pravo na zivot.
Ono što se u borbu uloži, tek je time stečeno.
Jedan ce, u nekom trenutku borbe, odluciti da je zivot vredniji od pobede. Drugi da je pobeda vrednija od zivota. I tada se borba zavrsava.
Pobednik nece ubiti drugog jer mu je iznad svega potreban svedok kao potvrda njegove uspesnosti, velicine, hrabrosti, pobede.
Pobednik nece ubiti drugog nego ce ga pretvoriti u roba. Rob ce biti svakodnevna potvrda njegove snage i superiornosti.
Dakle: jedan ceni slobodu vise od zivota, a drugi ceni zivot vise od slobode. Najtacnija definicija gospodara i roba.
Tada ce gospodar plandovati i gojiti se, a rob ce vredno donositi hranu i ogrev iz prirode, loviti, uzgajati, graditi.
Posle kratkog vremena ce rob postati cvrsto povezan sa prirodom, sposoban da njome vlada i upravlja, a gospodar ce se potpuno odvojiti od prirode i postati slab.
Tada ce se rob zapitati da li mu zivot zaista vise znaci od slobode.
...
Citajte Hegela.
 
Poslednja izmena:
Slažem se, odakle uopšte potreba za bilo kakvom agresijom, a mislim da je objektivizacija upravo zeleno svetlo za otpuštanje agresije.
Agresija, verbalna psihička fizička, je od izuzetne važnosti zbog jedne stvari koja nam je svima preko potrebna - pobeda.
Pobeda je osnonna hrana za ego. Naravno da je najvažnije pobediti sebe, svoje strahove, pogrešnosti, bla bla, iznjedriti najbolje iz sebe,
doći do zrelosti i ispunjenosti. Najpre iskrenošću prema sebi a onda i snagom volje. I nekom valjda pozadinskom barem, dobroćudnošću.
Pošto se do toga ne stiže lako, pobeda se mora ostvariti pošto poto. Pobediti ženu, pobediti prijatelje, pobediti nekog ko se uopšte ne bori s tobom,
nahraniti se, bilo čim i bilo kim. Pa pogledajte forum, što je forum pun ljudi koji kritikuju i to na prvu, koji su strašno pametni, znaju sve odgovore,
koji se promovišu, neskromni, očigledni, puni nekog besa koji prikrivaju kvazi inteligencijom ili smejanjem drugom, sve glad za pobedom.
Zato što smo siromašni. Kao prvo niko nije iskren, tj malo ih je da uopšte umeju biti. Jer ne možeš biti pobednik ako si iskren?
Pa ako svi kukate na ljude i društvo, što ne promenite pravila u svojoj glavi za početak, nek iskrenost i pobeda idu zajedno.
Plašite se društva, šta će reći. Dobro, plašite se
 

Back
Top