Отварам ову тему под утиском разговора од пре две вечери који је вођен на теми "Шта носим данас"...
Наиме, причали смо о везаности за ствари и предмете, од одеће до разних ситница.
Ја сам, рецимо, особа која мало тога баца.
А и кад мора нешто да баци, то је тежак и болан процес. Особито ако је одећа у питању.
Како се ви односите према стварима, везујете ли се за њих или не?
Да ли их се ослобађате лако или је то процес који вас погађа?
Постоји ли нека ствар коју никад не бисте бацили?
Што мислите, има ли т однос према стварима везе с односом према људима (Да ли га, на неки начин, пресликава?)
Извињавам се ако има слична тема...
Молим мода да их споји, ако је тако.
Da, vezujem se za stvari jako lako, uostalom kao i za ljude...Stvari koje imaju izrazito emotivnu vrednost za mene, koje me sećaju na neke lepe stvari i na neke divne momente od meni dragih osoba, sve to brižljivo čuvam i pazim. Nekada ispadam kao neki emotivan mali hrčak koji zapravo sve čuva i pohranjuje, ali volim da čuvam sve što mi znači, što mi je bitno, što je zaista onako da kažem posve iskreno, za moje

se prilepilo i zalepilo, pa ne pušta...

Da unesem i ozbiljnosti u post, zaista dosta toga čuvam, da. Kada je odeća u pitanju, tu sam manje radikalna i toga se lakše da kažem oslobodim, jer se vodim onom maksimmom, i zaista je tako , što dve godine ne obučete i nije Vam potrebno. I kada vidim da nešto samo perem, peglam i ne oblačim dve godine ja to onda lepo spakujem, pa pravac Crveni krst, kada vidim da neke knjige kje sam davno pročitala nisam uzela u ruke npr.godinama, ja odnesem knjige u Gradsku biblioteku i poklonim..sto je meni višak nekoga ce da usreći i pomogne.

Za neke jako bitne meni lično sitnice, koje nemaju nikakvu materijalnu vrednost ali su mome srcu drage, to zaista milsim da cu cuvati zauvek i sve sto nekada mora da se baci jer jednostavno nema vise mesta gde da se drzi, pola dana razmisljam, pa sve nesto vagam, hocu necu i onda presecem, malo sam neodlucna , uvek pomilsim jao sada bacim i onda Vam ko za inat to zatreba posle par dana...Ide to meni tesko, uopšte, bacanje stvari, neki krupni rezovi u zivotu kada necega morate da se odreknete,napuštanje.....Ima puno stvari koje nikada ne bih bacila, ručni sat koji sam dobila kada sam maturirala. Ispao mi je jednom prilikom i više ne moze da se popravi ali ga volim jer je od meni dragih osoba dobijen, jedna šolja od mame iz koje uvek pijem kafu, lančić dobijen od moga deke kojeg više nema..ima mali milion stvari, mogla bih da nabrajam do sutra. Učim se umerenosti u tome, ali mi ne ide najbolje...jer lako se vezujem za ljude, predmete..lako umem da zavolim, jer u svacemu vidim vrednost, dobrotu, iskru lepog...a kada to više ne mogu imati, zadržati, održati, popraviti..tada se teško opraštam, odvezujem

, ostavljam i slično.nekada malo milsim da sam girl of krajnosti, i trudim se da to promenim kod sebe. Nije lako biti ja.

Divna tema.
