Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
P.S. I kad kažu, sve prolazi pa i bol, tačno je to, samo to vreme između početka i prolaznosti, to vreme je uzasno. Ali...
Možda naučimo da je upotrebljavamo kao dobrog savetnika?
Neko nekad reče: Isto kao i smrt. Mudri ljudi je nose kao pticu, na jednom ramenu i upotrebljavaju je kao savetnika...
Ne bih baš izabrala taj teret, ali ako je jedini način, onda vredi pokušati, odnosno osetiti taj nevidljivi teret da bi se zbacio vidljivi, težak, a svaki teret jednom mora da se zbaci, možda onda kad oseti da je suvišan, da se na njega više ne obraća pažnja, spadne i sam....
Dakle,i dalje ne mislim da nakon nekog vremena SVE sto je napisano nekad - postane smešno. Zaboravljeno, da! U smislu, da smo preboleli, ne i zaboravili. Mada, smesno može biti iz nekog razloga, najcešci je zato što pomislimo da vise nikad nećemo voleti, to nije tačno, ali je tačno da neke ljubavi ostavljaju dubok trag u nama, ne zato što su bile jakog inteziteta, nego sto su nam zivot skrenule na pogresan kolosek, i koliko god se trudili, taj kolosek uvek ostaje pogresan. Sto je još gore, neko od koga se ne nadamo, učini da on uvek ostane pogresan...
Kad ne udješ u pravi voz, sve stanice su pogrešn..
Šta reci osobi od koje se pokusavaš udaljiti?
Ja bih rekla da ljudi prečesto moraju da nose maske u smislu, da bismo bar deo svog zivota morali da živimo inkognito
To nikako ne znaci SAKRIVANJE u samodestruktivnost. Prosto, mora znati granice sopstvenog otvaranja i zatvaranja, kad je jedno neophodno, kad je drugo suvišno i obrnuto.
Brizna (ili bezbrizna, svejedno) prepuštenost može nas dovesti (ili odvesti) u stanje ranjivosti, pa i teške povredjenosti. Da li u tom slučaju treba pribeci stanju visokog rizika, da se tako izrazim?!
Ja sam za DA, pod uslovom da imam neko svoje malo ostrvo u obliku maske, gde imam sigurno pribezište i utočiste zvano samoća!
Šta god, ali, covek nikad ne može izbeci izvesnu dozu egzistencijalne samoce, u ovom slučaju- maske...
Da, znam da sam govorila da ne volim maske, ne volim ih, ne voli se mnogo toga pa te snadje bez ikakve sopstvene krivice, ali masku ipak biraš sam...
Sto bi se reklo, ako uzmeš kajaćeš se, ako ne uzmes još više, ako se preivše skrivaš preteško te pronalaze, ako premalo- prečesto te povredjuju...
Svakome po volji, potrebi, ali svakome i nauk da maska ne može da skrije uvek, ni ne treba...
Na putu, na kojem si jednom izgubio ponos
ne trazi ga, jer ga ne mozes naci...
Pronadji neki drugaciji, neki novi odnos,
gde ce se novi i izgubljeni pronaci...
Onda se vrati i bori se,onda sebi budi brat,
a ja tvoja uteha i pomoc,
pa ponovo gubi sve bitke ali ces dobiti rat,
i neces biti sam i pust kao ponoc.
Ponos je kao kljuc, sva vrata ne otkljucava
ali ce uvek otvoriti ona jedna
iza kojih nikad nije zivela senka zaborava
jedna jedina, ali vredna.
Pokusaj, jos uvek sam tu, deo sam one kapi
sto ponekad gorka, ponekad slatka
ceka, za kojom tvoja dusa u samotnoj zezi vapi...
Tvoj ponos, tvoj put bez povratka.
"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade,
ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;
trošimo više, a imamo manje;
kupujemo više - uživamo manje;
Imamo veće kuće, a manje porodice;
više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema;
više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.
Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno,
smejemo se premalo, vozimo prebrzo, olako se ljutimo,
prekasno ležemo, ustajemo umorni, čitamo nedovoljno,
gledamo TV suviše. Molimo se retko.
Uvećali smo naše posede, ali smo umanjili naše vrednosti.
Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.
Putovali smo na mesec, a problem nam je otići preko ulice i
upoznati novog suseda. Zagospodarili smo spoljašnjim prostorom,
ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.
Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo da žurimo, ali ne i da čekamo. Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,
ali mi razgovaramo sve manje i manje. Težimo više kvantitetu,
a zaboravljamo na kvalitet..."
- Paradoks našeg vremena"
******
"..Razmisli o tome. Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe. Tvog hrabrog sebe.
Tvog pevajućeg magičnog sebe i tvog prelepog sebe.
Spasi ga. Ne priključuj se mrtvima u duši.
Održavaj sebe humorom i skladom,
i na kraju ako je neophodno
uloži i celog sebe u tu borbu,
bez obzira na izglede,
bez obzira na cenu.
Samo ti možeš da spasiš sebe.
Učini to! Učini!
I tada ćeš tačno znati o čemu govorim." (Bukovski)
Za profesorom niške gimnazije uzdisale niške ubavice. Stevan Sremac je u većem delu svog života bio boem. Veoma lako i dobro uspevao je da uskladi profesuru i boemiju, pa mu je kafana služila kao mesto za odmor, ali i kao bogati izvor za početak rada na nekom od književnih dela.
Srpski pisci, prošlih, kao i ovog najnovijeg veka, oduvek su voleli kafanu. To je, uostalom, mesto na kome sve počinje, a bogami i mnogo toga se završava.
--------------
Bese nekad. Danas su profesori zadnja rupa na svirali, devojka teško da će da oblece oko takvog, kamoli da se uda. Neki drugi faktori danas imaju prednost, neke druge vrednosti...
Nekada su kafane bile središte života beogradske boemije. Istorija beogradske boemije posle Prvog svetskog rata vezuje se prvenstveno za Skadarliju. Decenijama kasnije ona je i dalje stecište modernih boema, ali već odavno nema više čuvenih glumaca i pesnika čija su imena neraskidivo vezana za nju. Uvek spremni na ujdurme, i dobro podnapiti, boemi su organizovali trke buva na gitari, hranili fraj supom, a još struji anegdota kako je pesnik Brana Petrović ubedio neku ženu da se struja dobija od čovečje ribice.
Vremenom će kafana postati samo središte društvenog, ekonomskog političkog i kulturnog života u Srbiji. Rekosmo, mesto zabave i dokolice, poroka i strasti, javnih debata, političkih i drugih svakojakih spletkarenja, kovanja zavereničkih planova i stvaranja umetničkih pravaca, doušničkih akcija, mnogobrojnih ljudskih uzleta i sunovrata....
--------------
Šta da kažem za Sabac, znaš li ko je nekad iz Luvra slao poljupce Malom Parizu? Ali moramo se sloziti s tim da vreme ne stoji, ide napred mi s njim i da uglavnom nikoga ne stedi... osim kafana. Ako ne onih nekadasnjih boemskih„pesnickih”,ono onakvih kakvo je i novo vreme, ali, neunistive su...neunistive...
Ulozi mnogo više snage u ono sto želis
ne živi samo za goli opstanak,
čemu, ako u njemu zivota nema,ako blediš,
od pogrešnog sto traje bolji je rastanak.
Suza tvoja je biser, pred prezir je ne bacaj
nikad je ne otkrivaj za tuđa likovanja
ne puštaj dane da uzalud idu, nadom palacaj,
prekratak je život, za dva kajanja.
Kako da spojim ono sto mogu s onim sto ne mogu
ono sto zelim i sto ne zelim?
Da lepo ne bude ruzno, da hodam bez koraka nogu,
da tugujem i onda kad se veselim?
Da shvatim da nije greh u sebi nositi neka dva lica
jedno tuzno a drugo srecno........
i da poletim i kad znam da cu zavrsiti na dnu litica,
jer necu ni prolazno ni vecno?
*
Da uzmem ono sto mi se nudi, a ne ono cega nema,
ali nikad ne prekinem traganje
za samom sobom, za onim sto je bilo i sto se sprema,
nikad ni prava istina, ni laganje.....
Da dusha pronadje nacin da nespojvo spoji i da shvati
da sreca patnju k'o druga vuce,
ali da srecu koju dugujem nekom umem da uzvratim -
da zivim danas a ne zaboravim juce.......
"U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.
I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.
U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me."...
Ja sam skoro kao pas koji je voleo vozove, i danas ih volim, mada sve manje putujem vozom. Nije isti osecaj kao nekada, ali pamtim onaj osecaj od nekada, možda zbog nekih drugih stvari koje su odavno nestale, ne znam...
Volela bih da sednem u voz za koji ne znam gde ide, i da putujem sve dok mi ne dosadi, i sve vreme da budem budna, možda bi se povratio davno izgubljeni osecaj da negde stizem gde sam odavno trebala stici, a, nemoguće je...Ko zna, možda jednom ipak odlucim, makar poludela za jedan dan
„I cekam da prođe noć i sakrije usamljene
borce na vjetrenjace
A gvozdeni tockovi
se okrecu
beskrajno, danima, noćima
kao da se ništa ne mijenja... "
------------ I vozovi postali indiferentni na sve što se dogadja, ili smo MI to postali, a kad bi znali da pricaju, mislim da bi imalo mnogo toga da kažu sto je nekima od nas promaklo, ali, ima vozova i ima koloseka, ima još dana pred nama, kao perona i koloseka- pravih i pogresnih je, možda grešimo samo u proceni, peroni su peroni, vozovi su vozovi
„Boze sumorni, iza sumnje vidika sivi
htedoh da se slazem, da ga ne bih morala koreti
sebična sam ja, i ne mogu nikad pregoreti
srce njegovo, ni razumeti da on živi,
a mene ne voli.
I tuzno je sad. Nijednim vise lekom
ne da se srce moje izvidati;
mogu se sad zvezde k meni s neba skidati,
i mesec uz mene ploviti rekom
da me utesi;
mogu proleca nad ovim zemlje pasom
mirisati vecito iz oblaka i cveta;
mogu me voleti ljudi celog sveta.
je neću i ne mogu nijednim vise spasom
da se izbavim.
Sad. Boze dobri, skloni se tiho sa mojih staza,
odnesi sobom zvezde s neba plava,
jer olovna kaplja zla, sto spava
u srcu mom, jutros se kobno ukaza
i za ruku uze me.
Pa kada, posle mnogih srca sto pobra,
uzberes i moje srce puno mana,
seti se, Boze, mojih tuznih dana,
jer ti znaš koliko je teško biti zalosna,
a biti dobra.”