Ništa ne postoji bez svesti

tili čas

Aktivan član
Poruka
1.704
To što i kako stvarno postoji bez tebe, o tome je najbolje ne razmišljati, jer vec i sama ideja postojanja ima sadržaj koji si joj upravo ti (i oni koji su u tome zajednicki sudjelovali) dao i koji, najvjerojatnije, bez tebe (i nas) nema.
 
To što i kako stvarno postoji bez tebe, o tome je najbolje ne razmišljati, jer vec i sama ideja postojanja ima sadržaj koji si joj upravo ti (i oni koji su u tome zajednicki sudjelovali) dao i koji, najvjerojatnije, bez tebe (i nas) nema.

Ово је тачно, али нема потребе ту за неком мистиком и вером, када је идеалитет опажајног света аподиктички доказан у филозофији, бар за оне који имају способност непосредног увида у корелативност субјекта и објекта.

Како год, онај ко размишља о томе треба прво увидети идеалитет Локових секундарних квалитета:

https://forum.krstarica.com/threads/primarni-i-sekundarni-kvaliteti.846176/

А затим Барклијеву корелативност:

https://forum.krstarica.com/threads/korelativnost-subjekta-i-objekta.844768/
 
"As you believe so it is," Onako kako veruješ, tako je!
Odnosno, dobijaš takav uvid a da li je stvarno tako?
Um, pojedincu uvek daje potvrdu da je njegovo stanje svesti, tj. njegovo verovanje jedino ispravno.
To je razlog da svako brani svoje verovanje, ili svoje viđenje načina funkcinisanja sveta i života i svako brani svoju religiju kao jedino ispravnu...
Upravo ovakva osobina uma ne dozvoljava opojedincu da brže sagledava istinu ili pre nego što bude imao dovoljno životnog iskustva kada on, kao duhovno Biće, Duša, oseti da je vreme da izađe iz dotadašnjih okvira.
Budući da je filozofija praktično zabava za um, to su filozofi, koji su svoje teorije zasnivali na onome što im je um servirao uglavnom otkrivali način kako im um kreira iluziju, mayu.
Um nikada ne može znati istinu. To mora pojedinac kao Biće, Duša, spoznati pa tek onda dozvoliti da um bude pročišćen kako bi funkcionisao po prvi put po drugačijem režimu, bez iluzije.
Zato je uvek prva na potezu duhovna strana, koja je svest, pa tek onda ostalo. Zato je Sokrat govorio, "Čoveče, (upo)znaj sebe," što je značilo 'Znaj prvo Sebe, Dušu, jedino realno Biće,' ako uopšte nešto želiš uopšte znati na pravi način.
ZNati sebe je značilo ekspandirati svest Sebe, Duše, do čiste svesti kada će tvoja svest obuhvatiti 360° ili puni krug jer je to trenutak kada osoba, Duša, ulazi u one svetove koje filozofija zove nesaznajnim... Da, tim svetovima um ne može prići, jedino mi, kao Duša, ulazimo tamo što pojedinac može uraditi još za života u fizičkom telu.
 
Ово је тачно, али нема потребе ту за неком мистиком и вером, када је идеалитет опажајног света аподиктички доказан у филозофији, бар за оне који имају способност непосредног увида у корелативност субјекта и објекта.
Korelativnost subjekta i objekta je neupitna, ali ne dokazuje da ništa ne postoji bez tebe, kao što je rečeno u uvodnom postu. To što je rečeno je u najgorem slučaju solipsizam, a u boljem slučaju empiriokriticizam, a ne apsolutni idealizam.
 
Korelativnost subjekta i objekta je neupitna, ali ne dokazuje da ništa ne postoji bez tebe, kao što je rečeno u uvodnom postu. To što je rečeno je u najgorem slučaju solipsizam, a u boljem slučaju empiriokriticizam, a ne apsolutni idealizam.

Оно што корелативност субјекта и објекта доказује јесте да без сазнајуће свести не постоји објективни просторни свет. О томе се ради.

Jer to da je objektivno postojanje stvari uslovljeno jednim predstavljajućim subjektom, i da, prema tome, objektivni svet postoji samo kao predstava, nije nikakva hipoteza, a još manje odluka bez opoziva, ili čak nekakav para-dokson uzet radi diskusije, već je to najsigurnija i najednostavnija istina, čije je saznanje otežano samo time što je ona čak i suviše jednostavna, a svi ljudi nisu dovoljno razboriti da bi pošli od prvih elemenata svoje svesti o stvarima. Nikada ne može postojati nekakva apsolutna i po sebi samoj objektivna egzitencija; zapravo, to je ono što je upravo nezamislivo, jer objektivno kao takvo ima uvek i suštinski svoju egzistenciju u svesti jednog subjekta, pa je, dakle, njegova predstava, i shodno tome, njime uslovljena, a uz to i njegovim oblicima predstavljanja, koji kao takvi pripadaju subjektu a ne objektu.

Шопенхауер

Одатле и подела на појаву и "ствар по себи". Свет "ствари по себи" није објективан, није просторан, већ је нешто сасвим другачије од представе. Нико не каже да је "ствар по себи" ништа, већ да није објективно просторна.

А шта је онда, ако то није, трансцендентно је питање.
Šta je stvar po sebi to nisam rekao nikada, jer to ne znam. Ali u njoj je volja za život. A šta je Ono sem, kad Ovo više nije, ili još nije - to je transcendentni problem, tj. takav čije rešenje oblici našeg intelekta, koji su proste funkcije mozga određenog za službu pojavama individualne volje, nikadа ne mogu da shvate i misle.
Šopenhauer
 
Poslednja izmena:
,,,kad neko ili nešto drugo pa i treće stavi prekidač svesti na isključeno , jeli sve postojalo ili nije,,,

Питање о свету изван сазнајуће свести јесте трансцедентно, јер пре буђења нечије свести није било простора и времена. Они настају са буђењем исте. Изван тога, изван нечије представе, нема објективног света , пре и после немају значења.

Шопенхауер је то објаснио овим речима:
Пре Канта, може се рећи да смо били у времену; сада је време у нама. У првом случају, време је стварно и као и све што лежи у времену, ми бивамо уништени у њему. У другом случају, време је идеално; лежи у нама. Тиме пре свега, питање будућности после смрти губи своје важење. Јер ако ја нисам, онда није ни време. Само је варљива заблуда она која показује време које након моје смрти наставља без мене. Све три поделе времена, прошлост, садашњост и будућност јесу мој продукт, припадају мени, а не ја неком од њих у односу на други.

Парерга и паралипомена 1

Немамо сећања на време пре рођења, из простог разлога што "тада" није било времена. Нити ће га бити после смрти. Простор и опросторено време јесу продукт нечије свести.

Шта је изван тога, шта је особа била пре буђења исте, питање је трансцендентне ствари по себи.
 
Питање о свету изван сазнајуће свести јесте трансцедентно, јер пре буђења нечије свести није било простора и времена. Они настају са буђењем исте. Изван тога, изван нечије представе, нема објективног света , пре и после немају значења.

Шопенхауер је то објаснио овим речима:


Немамо сећања на време пре рођења, из простог разлога што "тада" није било времена. Нити ће га бити после смрти. Простор и опросторено време јесу продукт нечије свести.

Шта је изван тога, шта је особа била пре буђења исте, питање је трансцендентне ствари по себи.
,,,pogodio si suštinu :ok: onoga što se naziva _ sve_ , jer prošlost i budućnost ne postoje ,,, postoji samo _sada i ovde_,,,
 
Питање о свету изван сазнајуће свести јесте трансцедентно, јер пре буђења нечије свести није било простора и времена. Они настају са буђењем исте. Изван тога, изван нечије представе, нема објективног света , пре и после немају значења.

Шопенхауер је то објаснио овим речима:


Немамо сећања на време пре рођења, из простог разлога што "тада" није било времена. Нити ће га бити после смрти. Простор и опросторено време јесу продукт нечије свести.

Шта је изван тога, шта је особа била пре буђења исте, питање је трансцендентне ствари по себи.
Zašto nema sećanja da je ičega bilo pre rođenja?
Načinite jedno putovanje do Kauzalnog sveta pa ćete znati. Dok to ne uradi pojedinac, ostaje mu da nagađa, pretpostavlja i teoriše.
Na Kauzalnom svetu imaće uvid u one ranije živote koje bude odabrao a ima ih sasvim sigurno na hiljade i hiljade a neko i stotine hiljada. Zašto se inače ljudi razlikuju jedni od drugih? Baš zbog tog stadijuma duhovne zrelosti ili ekspandirane svesti. Jednostavno to je put i način funkcionisanja nižih realnosti. Niko nikome ne može dati dokaz za ovako nešto već sam mora otkriti i znati.
Takođe putovanjem na prvom narednom, Astralnom svetu, može sresti i razgovarati sa svojim preminulim poznanicima ili rođacima. Uz to, može putovati i posetiti mnoga mesta, gradove i centre nauke i tehnike. Tada će znati da vreme postoji na Astralnom, Kauzalnom i Mentalnom svetu, ali, tokovi tih vremena nisu usklađeni sa tokom vremena u fizičkom svetu.
Vrema, materija, energija i prostor u svetovima čiste svesti ne postoji i zato u tim jedinim realnostima se živi uvek u datom momentu, nema pre ali ni posle. Baš zbog te činjenica, da mi kao Biće (Duša) čak i u fizičkom telu živimo na istovetan način mnogi su to pogrešno shvatili pa teorišu da se svi životi jedne osobe odvijaju u vremenu "sada". To je linearni um koji zapisuje vremenski tok jer drugačije ne može funkcionisati. Kada ne bi tako bilo pojedinci ne bi znali gde se i kako nalaze pa bi hteli da skoče sa stene ili sprata da lete. Ne bi znali na kom svetu trenutno jesu. Kod pojedinih ljudi, tu i tamo se dogodi i tako nešto pa skoče da bi leteli i završe život.
I još nešto.
Nama, Biću (Duši) nikada se ne blokira memorija i mi uvek sve što smo živeli ikada ranije i što živimo danas znamo, ali naša funkcionalna memorija ili naša ego ili humana svest se uvek počinje graditi skoro od nule u svakom životu.
Zašto?
Zato što je ta memorija jednostavno jedan softverski program kojeg sami upisujemo u svoj um da bi koristio nama pravom Biću zarad perceptivnog učenja života i ekspanzije naše duhovne svesti, koja je jedino realna.
Kada bi sve teklo neprekidno videli smo da smo u mnogim ranijim životima bili onakvi kakvim danas vidimo mnoge ljude koji pokazuju dana svoj odnos prema životu nad kakvim se mnogi zgražavaju. Ali, to je način našeg sazrevanja, tačnije naše svesti, da izrastemo od neke početne tačke do onoga što je uzvišena, nesebična i sveobuhvatana svest.
Da, mnogi se zgražavaju nad religijama, iskreno, ni ja ne vidim da danas one daju mnogo toga ljudima, mnoge od njih ne daju možda ništa, ali u njima se zadržalo nešto a to je da svako od nas teži jednoj uzvišenoj i potpuno nesebičnoj svesti kakva je nekada, ko zna kada sagradila niže svetove koji imaju jedinu svrhu postojanja, s to je da mi kao majušne jedinke svesti sebe školujemo i uspemo dosegnuti taj visoki ideal.
To je svrha postojanja naših života pa verovali mi ili ne. Mada, dođe dan da svako, sam počne zavirivati u višu realnost i znati za sebe. Ko će mu tada verovati? Onoliko koliko intelektualaca danas jeste spremno da poveruje da mi, jedino realna Bića, jesmo besmrtni i da ćemo jednoga dana prekinuti dolazak u ovaj svet. Dotle, zabava mora teći, mada, zna biti i te kako bolna.
 
Ubedjen sam da čak i ako postoji nešto transcedentno van ovog sveta, kad nam se ugasi svest nakon smrti mi to na bilo koji način nećemo shvatiti ni spoznati. Van čulnih opažaja nema ničega za nas, iako verovatno nešto postoji, ali za nas je nedostupno i ostaće nedostupno. Što ne znači da nećemo biti deo toga, samo neće biti mehanizma kojim ćemo to shvatiti. Tako da nemamo ništa od toga.
 
Ubedjen sam da čak i ako postoji nešto transcedentno van ovog sveta, kad nam se ugasi svest nakon smrti mi to na bilo koji način nećemo shvatiti ni spoznati. Van čulnih opažaja nema ničega za nas, iako verovatno nešto postoji, ali za nas je nedostupno i ostaće nedostupno. Što ne znači da nećemo biti deo toga, samo neće biti mehanizma kojim ćemo to shvatiti. Tako da nemamo ništa od toga.

Наравно да не постоји овакава "дивна" егзистенција у којој смо и за коју те нагон дат ти од природе тера да се држиш као дављеник за сламку.
Заправо су смешни они који маштају о метафизичким променама а при томе замишљају и даље баш овакав свет и егзистенцију на коју су навикли, где ходају тамо и вамо у телу, на две ноге, срећни и блажени, насмејани, у земљи Дембелији. Они су попут Ескима на Грендланду који када су чули од хришћанских мисионара да у рају нема фока, одбили су да у њега иду.

Чак и тај жал за губитком сећања, над којим се људи саблажњавају, јесте када се објективно размотри такође једна велика бесмислица. Како је то говорио Шопенхауер овим реченицама:
Kada bi čovek mogao da postane svestan onoga što je on osim toga i van toga, onda bi on rado pustio da mu se individualnost izgubi, smejao bi se i sam upornosti svoje zavisnosti od nje, pa bi rekao: „Šta me se tiče gubitak ove individualnosti, mene, koji u sebi nosim mogućnost bezbroj individualnosti?” On bi uvideo, čak i kada mu ne bi bilo osigurano i dalje postojanje njegove individualnosti, da je to isto tako dobro kao kada bi ova bila osigurana, jer on ima savršenu kompenzaciju za to u samom sebi. Osim toga mogla bi se uzeti u obzir i činjenica da je individualnost najvećeg broja ljudi tako bedna i bezvredna, da oni zaista pri tome ništa ne gube, i da je ono što kod njih još može imati neke vrednosti, naime, ono opšte ljudsko. Ali tome se može obećati neprolaznost.

Шопенхауер
Хајде размотри своја сећања објективно, без примеса егоизма и психолошких механизама, и запитај самог себе да ли су она нешто толико вредно да би се требала сачувати у вечности, а над чијим нестанком би ти а и цео универзум требао жалити? Ето, сажми их у једну аутобиографију и понуди их свету на откровење и уживање... проћи ћеш као онај "аутобиографиста" у истоименој Андрићевој приповеци.

Ја лично мислим да ћемо у нашем стању изван појаве ипак имати могућност увида у "квалитативну множину" која чини сва наша сећања у овом животу, стопљених заједно, али да ћемо се тога гнушати као ружног сна.
 
Ubedjen sam da čak i ako postoji nešto transcedentno van ovog sveta, kad nam se ugasi svest nakon smrti mi to na bilo koji način nećemo shvatiti ni spoznati. Van čulnih opažaja nema ničega za nas, iako verovatno nešto postoji, ali za nas je nedostupno i ostaće nedostupno. Što ne znači da nećemo biti deo toga, samo neće biti mehanizma kojim ćemo to shvatiti. Tako da nemamo ništa od toga.
Očito da na postojanje i svijest pokušavaš gledati iz ove tjelesne svjesnosti te nije čudo da ti nije jasno kako je moguće shvatati sve oko sebe izvan tijela, izvan ove svjesnosti. To je zato jer ne znaš niti kako si dospio u ovo tijelo, te nije čudo da ne znaš ni odakle si u njega došao. Ako bi to znao znao bi da je tijelo projekcija, kao uostalom i sve što vidiš i doživljavaš kao svoju stvarnost. Svjesnost o toj stvarnosti je posledica skučenog filtriranja i projektovananja informacija.

Stvarnost je stvarna dok ostvaruješ percepciju. Percepcija je stoga osnov stvarnosti te u zavisnosti od preduslovljenih alata percepcije i možeš opaziti informaciju i iz nje generisati percepciju koja će se projektovati u adekvatnu projekciju ili predstavu. Ovaj proces je perpetuum mobile, jer jednom kada se generisana percepcija projektuje, ostvaruje se svjesnost o ostvarenom a to ostvareno, projekcija, onda postaje baza iz i sa koje se stvara nova percepcija koja će se ponovo projektovati u adekvatnu projekciju. Kada smo zaglavlejni u kontiniumu ovog mehanizma naša pažnja je zarobljena unutar tog nivoa svjesnosti te nije čudo da sve što doživjavamo biva određeno tim nivoom. Izvan te svjesnosti postoje drugi nivoi svjesnosti ali za tebe, za nas, ti nivoi su nepostojeći sve dok se ne otvorimo ka njima i precipiramo informacije sa tog drugog nivoa, oslobođeni od preduslova s kojima smo ušli u ovu svjesnost.

Ubedjen sam da čak i ako postoji nešto transcedentno van ovog sveta, kad nam se ugasi svest nakon smrti mi to na bilo koji način nećemo shvatiti ni spoznati. Van čulnih opažaja nema ničega za nas, iako verovatno nešto postoji, ali za nas je nedostupno i ostaće nedostupno. Što ne znači da nećemo biti deo toga, samo neće biti mehanizma kojim ćemo to shvatiti. Tako da nemamo ništa od toga.

Prva zabluda je da ti kao čovjek imaš svijest. Čovjek nema svijest, čovjek nema ništa, čovjek je proizvod ostvarene svjesnosti. Svijest i svjesnost nisu isto. Svijest podrazumijeva da u svakom trenu znaš sve što postoji odjednom, podjednako jasno iz svakog dijela postojanja kao da si to ti, i dio i cjelina odjednom. Pošto kao 'čovjek' to ne možeš ostvariti, jasno je da si u domenu svjesnosti, dakle svjestan si nekog dijela cjeline (sebe) kao i svog prisustva u njemu. To bi trebalo da ti ukaže da je tvoja pažnja sužena na određeni spektar informacija (frekvencija) i da jedino na osnovu tih frekvencija i stvaraš svoju predstavu o postojećem 'svijetu'.

No, pomjeriš li centar (sjedište) svoje volje iz tačke iz koje percipiraš taj spektar, i tvoja pažnja će izmijeniti ugao opažanja, samim tim ćeš dobiti sasvim drugi uvid u ono što je oko tebe. Međutim ni tada nećeš imati uvid u sve što jest ali ćeš dakako imati mogućnost da shvatiš da tvoje tijelo, kao ni tvoja svjesnost ne određuju ko si ti. Ti ostaješ posmatrač koji percipira i projektuje stvarnost iz te pozicije u kojoj si.

Jedini način da shvatiš ko si i kako sve to zajedno funkcioniše jeste da vratiš cenar volje u ono-što-jesi, u nepromjenjivu bit. Tad ćeš shvatiti ne samo ko si ti već i šta svijest jeste i kako postoji.
 
Наравно да не постоји овакава "дивна" егзистенција у којој смо и за коју те нагон дат ти од природе тера да се држиш као дављеник за сламку.
Заправо су смешни они који маштају о метафизичким променама а при томе замишљају и даље баш овакав свет и егзистенцију на коју су навикли, где ходају тамо и вамо у телу, на две ноге, срећни и блажени, насмејани, у земљи Дембелији. Они су попут Ескима на Грендланду који када су чули од хришћанских мисионара да у рају нема фока, одбили су да у њега иду.

Metafizičke promjene dovode do promjene tvoje stvarnosti, ali to ne znači da ćeš promjenom stvarnosti izagubiti tijelo. To samo znači da ćeš stvarnost vidjeti i doživjeti drugačije u tom tijelu. Naprimjer, ukoliko na metafizičkom nivou shvatiš kako funkcioniše sloboda izbora moći ćeš upravljati tim izborom ali to neće temeljno promijeniti i tijelo koje sebi projektuješ. I dalje će tvoje tijelo biti tijelo sačinjeno od zemaljskih elemenata ali nećeš biti uslovljen njime. Uistinu uslovljenost i ne dolazi od tijela već od shvatanja, od nivoa svjesnosti i preduslova koje si izabrao kao osnovu svog tjelesnog iskustva.

Ova tjelesna egzistencija nije nešto što nam je nametnuto, već smo to sami izabrali da doživimo. Sada kada to živimo, a u zaboravu na ko smo i odakle dolazimo, mi se bunimo na izbor kojeg više nismo svjesni. Poenta je osvijestiti taj izbor i od ove projekcije načiniti najbolju moguću verziju. Ovdje smo da nadgradimo to iskustvo iznutra. Sve dok stvarnost prohvatamo kao neprikosmnovenu sudbinu nećemo uspjeti načiniti nikakvu značajnu promjenu cjelovitog sistema.
 
Nista ni svesni, ali ipak postoje ljudi koji primaju platu iz budzeta u sluzbi koja ima samo zakup jedne kancelarije u Knez Mihailovoj...




sluzba-za-organizaciju-centra-za-zavod.jpg
.


Ovako se pljacka drzava, a to rade "strucnjaci", ljudi na polozajima u drzavi, svesni, obrazovani i "normalni"
 
Оно што корелативност субјекта и објекта доказује јесте да без сазнајуће свести не постоји објективни просторни свет. О томе се ради.

Одатле и подела на појаву и "ствар по себи". Свет "ствари по себи" није објективан, није просторан, већ је нешто сасвим другачије од представе. Нико не каже да је "ствар по себи" ништа, већ да није објективно просторна.

А шта је онда, ако то није, трансцендентно је питање.
Korealativnost subjekta i objekta dokazuje samo to da jedan pojam nema smisla bez drugog, a ne dokazuje ništa o postojanju, biću, bivstvoranju i sličnim stvarima. To je brkanje različitih razina spoznavanja, pa je samim time teža logička greška.

Govotiti o "stvari po sebi" da je ovakva i onakva je apsurdno, jer kad bi ona bila bilo kakva, onda ne bi bila "stvar po sebi" nego bi bila predmet spoznavanja kao i sve ostalo što je dostupno racionalnom i logičkom diskursu. Stvar po sebi to po definiciji nije, pa se opet radi o brkanju različitih i nekomenzurabilnih diskurzivnih razina. Stvar po sebi je kantovska utvara i zabluda, proizvod samolobotomizirajućeg uma.
 
Govotiti o "stvari po sebi" da je ovakva i onakva je apsurdno, jer kad bi ona bila bilo kakva, onda ne bi bila "stvar po sebi" nego bi bila predmet spoznavanja kao i sve ostalo što je dostupno racionalnom i logičkom diskursu.

O ствари по себи не можемо знати шта oнa јесте већ једино шта није.

Сада се сигурно питаш како је могуће знати шта нешто није, ако не знамо шта јесте. Па могуће је.

На пример: Ти не можеш знати шта ја ево тренутно имам у џепу. Али можеш итекако знати шта немам. Немам неког слона рецимо, јер је сувише велик за мој џеп. Или немам у џепу неки усијани угарак, јер би изгорео тај џеп. итд.
Ето, иако не знаш шта имам у џепу, знаш шта немам.
Исто тако, ако имамо двоглед који има оштећења на сочивима у виду разних линија, и са тим двогледом пођемо на пут на којем ћемо морати гледати само кроз њега. Иако не знамо шта ћемо тамо на том путу видети, тј. шта тамо јесте, апсолутно знамо да те линије од напрснућа, које видимо кроз двоглед нису део тог света који ћемо видети, већ део нашег двогледа и да као такве не припадају њему, већ двогледу. И да одузевши те линије, знамо шта тај свет није, иако не знамо још увек шта јесте.

На исти такав начин знамо да ствар по себи не познаје никакве боје, мирисе, укусе, чврстоћу, топлоту и слично. Да нема облик, нити просторност. Све то можемо одузети ствари по себи јер је везано за сазнајну свест и не постоји изван ње.
 
O ствари по себи не можемо знати шта oнa јесте већ једино шта није.

Сада се сигурно питаш како је могуће знати шта нешто није, ако не знамо шта јесте. Па могуће је.

На пример: Ти не можеш знати шта ја ево тренутно имам у џепу. Али можеш итекако знати шта немам. Немам неког слона рецимо, јер је сувише велик за мој џеп. Или немам у џепу неки усијани угарак, јер би изгорео тај џеп. итд.
Pa eto, isto tako znamo da je stvar po sebi bulšit, jer znamo šta nije, a ne znamo i šta jeste. Jednako tako kao što znamo da ti ne možeš imati slona u džepu. Stvar po sebi je Kantova utvara, besmisao.
 
Pa eto, isto tako znamo da je stvar po sebi bulšit, jer znamo šta nije, a ne znamo i šta jeste. Jednako tako kao što znamo da ti ne možeš imati slona u džepu. Stvar po sebi je Kantova utvara, besmisao.

Не можеш знати нити да је булшит, нити да није. Не можеш знати о томе ништа. Као што рекох, после Канта ствар по себи је трансцендентна, изван могућности сазнања.

Међутим, ми нисмо, како каже Шопенхауер, некакве анђеоске главе са крилима, које једино што познају јесте сазнање. Ми се коренимо у ствари по себи тако да нам је иста, на неки други начин него што је сазнање, ипак донекле доступна. Одатле посткантовска филозофија која се не ослања на сазнање, већ на интуицију воље и трајања, која нам и даље не може дати потпуно откровење ствари по себи али нам ипак може дати неке назнаке шта она јесте.

Pošavši spolja mi nikako ne možemo dospeti do suštine stvari. Uzalud nam je traženja, na tom putu dobićemo samo slike i imena. Bićemo kao neko ko bi obilazio oko zamka tražeći ulaz u njega, i ne nalazeći ga, da vreme prođe, skicirao fasade.
U stvari, kada bi istraživač bio samo čisto spoznajući subjekt (anđeoska glava sa krilima a bez tela) i ništa više, on onda nikada ne bi mogao pronaći značenje sveta koji mu stoji nasuprot kao predstava,, ili pak kao prelaz od nje kao predstave spoznajuceg subjekta, na ono što svet osim toga još može biti.
Međutim, stvari ne stoje tako; štaviše, subjektu saznanja, koji se pojavljuje kao jedinka, dato je rešenje zagonetke, i to u reči volja.

Šopenhauer
 
Kako ne mogu znati? Ako o nečemu ne mogu principijelno ništa znati, onda je to bulšit. Zašto govorimo o utvarama? O utvarama se ne može ništa znati ni govoriti. To je antifilozofija, religija i opskurantizam. Nema ama baš ničega o čemu se ne bi moglo baš ništa govoriti ili pokušati doznati. A čak i ako bi to bilo, na osnovu čega bi mogli tako sigurno kao ti tvrditi da je tako?
 
Kako ne mogu znati? Ako o nečemu ne mogu principijelno ništa znati, onda je to bulšit. Zašto govorimo o utvarama? O utvarama se ne može ništa znati ni govoriti. To je antifilozofija, religija i opskurantizam. Nema ama baš ničega o čemu se ne bi moglo baš ništa govoriti ili pokušati doznati. A čak i ako bi to bilo, na osnovu čega bi mogli tako sigurno kao ti tvrditi da je tako?

На основу интуиције воље и трајања, не на основу сазнања. Ако би једино искуство које налазиш у свом духовном склопу било сазнање, то јест опажање слика наспрам твог сазнајућег субјекта, тек онда би могао говорити о ствари по себи као нечему апсолутно нама непознатом. Али није тако, врати се на претходни пост.
И не говоримо овде о некаквом мистицизму већ о најјаснијој ствари на свету. Окружени смо том егзистенцијом квалитативног мноштва као рибе водом, зато је и не примећујемо.
 

Slične teme


Back
Top