Peporučujem ovde
Preko Ilirije do Evrope. Za ovo je nezaobilazna i knjiga Zrinke Blažević
Iliziram prije Ilira. Citiraću ovde podelu Blaževićke na
rane ilirizme, reformacijske i humanističke, kao i
reformnokatolički ilirizam koji potom deli na:
(1) interkonfesionalni ilirizam,
(2) franjevački ilirizam,
(3) kurijalno-habzburški,
(4) dalmatinski,
(5) interkonfesionalni ilirizam "druge generacije"
(6) staleški
(7) (proto)nacionalni ilirizam (ovde se diskutuje i srpski ilirski protonacionalizam čije je oličenje pomenuti Branković, u poređenju sa hrvatskim pandanom tj. Vitezovićem)
Za kraj citat Mihajlovića, da izdvojim iz pomenute rasprave:
Predugo bi trajalo da se osvrćem na sve teze i proteze. Stoga ću jasno izdvojiti teme koje se provlače, napose iz citirane Kordićkine knjige.
1. pročitao sam Blaževićkinu knjigu (
https://www.mvinfo.hr/knjiga/4457/ilirizam-prije-ilirizma ) i očito je da se radi o tendencioznom radu s malo vrijednosti i novoga. Autorica raspisuje zbrda-zdola o ilirskom ideologemu u njegovim stranputicama, no nesustavno, ne vidjevši niti idejnu nit, niti poznavajući kulturno ozračje. Ta knjiga je unekoliko vrijedna kao zbirka dokumenata i opisa dokumenata, no radi se o pristranom pisaniju sličnom Dominiku Mandiću, samo sa suprotnim predznakom. To je u neku ruku anti-Mandić (samo, Mandić ima više vrijednoga izvornoga materijala, koliko god jednostrano tumačenoga).
2. ovdje nije riječ- bar u navodima- o svim pojavama i zapisima pojma "ilirski", što bi bila slika toga mutnoga povijesnoga ideologema, nego
poglavito o sadržaju i nacionalnoj pripadnosti djela koja u svom nazivu ili tekstu imaju samoreferentni pojam ilirski, a pisana su na nekom južnoslavenskom idiomu. Što su Vinko Pribojević, Orbini, Farlati i slični pisali u svojim fantazijama, za ovu je temu posve nevažno.
3. rekao sam da je krajem 17. i početkom 18. st. napisano nešto djela na iliričeskom ili ilirskom, a koja spadaju u srpski kulturni krug. Jezik je ili rusko-srpska mješavina ili slavenosrpski, no ta djela spadaju u srpski kulturni krug i nemaju veze s hrvatskim. Niti su hrvatski pisci utjecaji na neka "iliričeska" djela, u pogledu jezika i kulture, niti obratno. Jedino je stjecajem okolnosti ilirski ideologem kratko trajao u srp. kulturnom prostoru, i to jedino nakon seobe Srba u Austriju. Prije toga od ilirizma kod Srba nije bilo baš ništa, a i ono malo što je bilo, vrlo je brzo nestalo, budući da je srpstvo značilo isto što i pravoslavlje, pa tu nikakvu fantomski multikulturalizmi, a niti povijesni hrvatski kulturni ideologemi nisu imali šansu.
4. osim tih nekoliko nedvojbeno srpskih djela, sva ostala su jedino i isključivo hrvatska (govorim o onima pisanima na nekom južnoslavenskom idiomu). Lažna je podjela Keiperta, Kordićke i sl. da ilirski znači tobože štokavski- on je nešto značio jedino za Ilirce, Hrvate kojima je bio ne isključivo štokavski, nego mješavina čakavskoga i štokavskoga. Npr. Gaj je tiskao Lucićeve pjesme i držao da su ove najbolja (osim Gundulića) ilirska poezija prošlosti. Pojmovi štokavski, čakavski...datiraju tek od sredine 19. st. i za sam Hrvatski preporod, u njegovu glavnom dobu, nemaju prevelikoga značaja.
5. povijesne refleksije pojma ilirski nalaze se u mnogo djela na latinskom, talijanskom,... i sl. jezicima, no to
nije tema citiranoga djela. Tendencioznost i jalovost raspisivanja Keiperta, Groeschela i sl, je u tom što izbjegavaju sadržaj, oblik i sulik djela napisanih na "ilirskom jeziku" koji je- u svim navedenim primjerima-
jedino i isključivo hrvatski. Tu iznimku ne tvori nekoliko slavenosrpskih knjiga koje sam spomenuo. Sva pisana vjerska, umjetnička i druga literatura napisana na vernakularu, a od 14. do 19. st.,
te koja nosi naziv "ilirski"- ili slovinski, ili slov˘enski- bilo u naslovu, bilo u samome tekstu, samo je hrvatska i ništa drugo (razni brevijari, evanđelistari i molitvenici, Bandulavić, Kašić, Vitezović, Marulić, Vetranović, Palmotić, Đorđić, Jambrešić, Pergošić, Belostenec, Mikalja, Džamanjić, Stulli, Gaj, Mažuranić, Kurelac,...). To nisu ni slovenska (Trubar, Jurij Dalmatin,..), niti srpska (Branković, Raić,..) djela.
To, kako se pojam pojavljuje u zapisima ili čak cijelim opsežnim knjigama raznih povijesnih autora (Orbini, te utjecajnije Farlati, Fortis,..)- sve to nema veze s atribucijom pisane i kulturne baštine koja je, u ovom pogledu-
jedino hrvatska, i zamjena ilirskoga imena hrvatskim u ponovnim izdanjima Kašića ili Vitezovića posve je opravdana- uz opasku da se često zadržava ilirsko ime u ponovnim izdanjima, no to ne mijenja na činjenici da je u pitanju hrvatska kultura i jezik:
http://knjige.ihjj.hr/knjiga/osnove-ilirskoga-jezika-u-dvije-knjige/1/
http://knjige.ihjj.hr/search.php?q=blago+jezika
I s tim Fortis, Orbini, Farlati, a bogami ni Branković, Raić, a napose Keipert i Groeschel- nemaju veze.
