Hrobi, još se nisi registrovao na ImageShack, ili je něšto drugo posrědi?
Gdě smo ono stali? Ah da,
http://forum.krstarica.com/threads/281870 
Elem, taj nacrt zakona čiji prěpis donosi "Sokrat", berlinski edukativni časopis za gimnazije (Zeitschrift für das Gymnasialwesen) razmatran je oktobra 1848, a Franc Jozef ga je potpisao u avgustu 1849. Dakle, odakle Hroboatosu 1850?
Što se tiče vrědnovanja značaja ovog zakona kao izvora radi se o
(a) reorganizaciji nastavnog plana i
(b) nacrtu austrijskog Zakona o ispitivanju kandidata za nastavnike u gimnazijama.
Pa tako član 8 provizornog zakona govori o tome šta trěba da spreme budući gimnazijski nastavnici živih jezika:
Citat:
die Kandidaten für die i l l y r i s c h e und k r o a t i s c h e Sprache eine Kenntniss der vorzüglichsten ragusanisch-dalmatinischen Schriftsteller des XVI. und XVII. Jahrhunderts, z.B. Gundulich, Palmotich, Zlatarich, Georgich;
die Kandidaten für die s e r b i s c h e Sprache Kenntniss des Unterschiedes zwischen der ihnen angestammten Sprache und der in der Liturgie fortlebenden kirchenslavischen Mundart, ferner ihrer ältesten Sprachdenkmäler, d. i. der serbischen in Belgrad gedruckten Urkunden und des Gesetzbuches von Stephan Dusan nachzuweisen.
Kao što se vidi, radi se o gradivu iz književnosti. Ono što jeste razdvojeno, to je da su hrvatski jezik i ilirski jezik odvojeni pojmovi.
Ilirski je za Bečlije uvěk bio ŠTOKAVSKI (SRPSKI) PISAN LATINICOM.
Međutim, imajući u vidu značaj samog zakona, jedno su prědmeti u školama iz 1849, a drugo državni ("zemaljski") službeni dokumenti koji se imaju u slědećih 10 godina štampati na na dva pisma srpskog jezika, kako Grčević sam kaže:
8. na srpskom jeziku (srpsko građansko pismo)
9. na srpskom jeizku (latinica, koji je ujedno i hrvatski).
Citat:
8. in serbisch-illirischer Sprache mit serbischer Civil-Schrift,
9. in serbisch-illirischer (zugleich croatischer) Sprache mit lateinischen Lettern
Priprema zakona Austrije, 2. april 1849::
http://alex.onb.ac.at/cgi-content/anno-plus?apm=0&aid=rgb&datum=18490004&seite=00000006&zoom=1
--------------------------------------------------------------------------------
Dieses Reichsgeseßblatt wird für den Umfang des ganzen Reiches in der kaiserlich-königlichen Hof- und Staatsdruckerei in Wien gedruckt, in Großoctav-Format, nach Vorschrift des §. 1 des mehrberufenen Patentes in allen landesüblichen Sprachen, daher fortan gleichzeitig in nachstehenden zehn Ausgaben erscheinen:
1. In deutscher Sprache,
2. in italienischer,
3. in magyarischer,
4. in böhmischer (zuglewich mährischer und slovakischer Schriftsprache),
5. in polnischer,
6. in ruthenischer,
7. in slovenischer (zugleich windischer und krainerischer Schriftsprache),
8. in serbisch-illirischer Sprache mit serbischer Civil-Schrift,
9. in serbisch-illirischer (zugleich croatischer) Sprache mit lateinischen Lettern,
10. in romanischer (moldauisch-wallachischer) Sprache.
Zugleich znači ujedno, u isti mah, istovremeno a ne zapravo...
E da...
Ruku na srce, u Beču su znali da je Gaj "prigrlio" srpski jezik, pa su jedinu razliku pravili u pismu (latinica/ćirilica).
Dokaz:
Citat:
http://www.google.hr/books?id=u103AAAAMAAJ&pg=PA83&dq=Palmotich&lr=
http://alex.onb.ac.at/cgi-content/anno-plus?apm=0&aid=rgb&datum=18490004&seite=00000006&zoom=2
Jasno je da u ova dva zakona nema protivrěčnosti.
Oba zakona govore o jednom jeziku pisanom dvama pismima.
Kandidati za učitelje živih jezika u gimnazijama prědaju jedan te isti jezik, ali je kod
a) srpsko-ilirskog i hrvatskog pisanje latinično
b) srpsko-ilirskog pisanje ćirilično,
pa otud i pozivanje kandidata na poznavanje
a) latinične književnosti (Gundulić, Palmotić, Zlatarić, Đorđić) odnosno
(b) ćirilične književnosti (trěba da pokažu poznavanje razlika između narodnog jezika i živog liturgijskog dijalekta crkvenoslověnskog jezika, sem toga, njihovih najstarijih jezičkih spomenika, npr. srpskih povelja štampanih u Běogradu i Dušanovog Zakonika).
Očigledno je da je Beč prě svega želěo da bude praktičan i otud je jasno zašto on razlikuje samo 2 pisma jednog istog jezika (srpsko-ilirskog).
Sve u svemu, nema tu nikakvog haosa, sem ako se ne zna němački pa se ovo
der serbischen in Belgrad gedruckten Urkunden und des Gesetzbuches von Stephan Dusan nachzuweisen (poznavanje srpskih povelja štampanih u Běogradu i Dušanovog Zakonika), prěvede ovako
Neznanje blaženo...
Na ovu ću kupusaru odgovoriti samo kratko jer ne zavrjeđuje više- očoto je da
je auktor ne baš razumna stanja duha, a i sumnajm da je u stanju donositi
racionalne zaključke uopće. Stoga, ukratko:
*Austrija je pripremala opći zakonik tijekom kasnih 1840-ih godina, kada je slijedila
uvedba tzv. "manjih" jezika Monarhije u upravljanje državnom i prestanak politike
jezične germanizacije
*u tom su procesu različito imenovani razni jezici kojima je namijenjena
uloga funkcionalnih pravnih i uredovnih jezika Monarhije
*glede situacije na području ex-Yu (koje je pokrivala Austrija 1840-ih), iskristaliziralo
se njekoliko naziva za jezike:
a) slovenski (inače prije češće zvan vendskim, kranjskim itd.), koji
nasljeduje jezični tip uobličen tijekom reformacije u 16. st.
u djelima Trubara, Dalmatina i njihovih (jezičnih) nastavljače
g) ilirski ili/i hrvatski, kao jezik-nastavljač dalmatinsko-dubrovačke
književnosti 16. i 17. st. (Gundulić, Palmotić, Zlatarić,..).
Ovdje je kao "konkurent" ispao tzv. provincijalni hrvatski, ili hrvatski kajkavski
književni jezik (Vramec, Pergošić, Habdelić, Brezovački,..), jer su
hrvatski preporoditelji iz Zagreba odbcili taj književni idiom i prihvatili
općehrvatski dominantni novoštokavski idiom, prevladavajući u
drugim hrvatskim krajevima (Slavoniji, Dalmaciji, Bosni,..). Budući da
je Ilirski pokret imao daleko veće ambicije od integracije hrvatske nacije
(htio je stvoriti jedinstveni južnoslavenski narod, no na hrvatskim jezičnim
temeljima)- i u njima nije uspio- sama se situacija reflektirala i na ime
jezika: bivši Ilirci (Mažuranić, Šulek, Kukuljević, Demetar,..) počeli su odbacivati
ilirsko ime i vraćati se hrvatskomu, no sada već oslobođenomu asocijacija
na ostatak ostatak Hrvatske, svedene na tri sjeverozapadne hrvatske županije.
Za hrvatske preporoditelje ta njihov jezik bijaše prirodan nastavak hrvatskoga
štokavskoga književnoga jezika iz predilirske dobe. Stoga tu pojmovi hrvatski i ilirski
znače jedno te isto, no tek nakon provedenoga preporoda (kad su pisani i navedeni
naputci).
*srpski jezik je imenovan, no postojala je nesigurnost oko njegove fizionomije: je li
to slaveno-serbski jezik (Orfelin, Raič, Vidaković,..); crkvenoslavizmima
natopljen srpski vernakular koji nije prošao kroz hrvatski jezičnokulturni utjecaj
(V. Lazić, Nićifor Ninković, Jovan Sterija Popović,..), i "polatinjeni i pohrvaćeni" srpski
jezik Vuka Karadžića. Stoga je i različito imenovan.
* dokumenti u kojima se govori o imenu jezika sljedeći su:
a) Sokrat, nastavna tiskovina u kojoj se ilirski i hrvatski ("i" znači jedino to
da se jezični tip Mažuranića, Demetra, Šuleka,.. , objavljivan u najvećoj
mjeri pod ilirskim imenom, počeo vraćati nacionalnom hrvatskomu imenu)
daje kao jezik-sljednik dubrovačko-dalmatinske književnosti 16. i 17. st., a srpski
se ostavlja "u zraku" (nejasno referenciranje na tiskane knjige u Beogradu
-kojih je bilo onda, 1840-ih, svakakvih, i na slaveno-srpskom, i na prosto-srpskom
tipu Sterije Popovića, ali ne i na Karadžićevom tipu, doživljavanom kao "katolički"
i prohrvatski jezik- te na stari jezik iz 14. st. (spomen na cara Stefana Dušana).
Očito još nije bilo jasno što pojam "srpski jezik" znači, i koji bi jezični model
trebao nasljedovati.
b) u dopisu-pripremi za Građanski zakonik (Juridisch-politische Terminologie) iz 1849.,
jezici-kandidati navedeni su (osim slovenskog) za ovo područje ilirsko-srpski (na ćirilici)
i ilirsko-srpski (tj. hrvatski, na latinici). Ovdje je već vidljivo da je postignuto
da- bar u teoriji- bude zajednički jezik za Hrvate i Srbe u Monarhiji, a to je jedinstvo
trebalo provesti preko dogovora Iliraca i Karadžićeva kruga. Ilirski u ovom surječju
znači jedino i isključivo hrvatski, a srpski je srpski- kako onda, tako i danas.
U skladu s unitarističkim gledanjima onoga vrjemena (a i kasnijih), tom se spojnicom
htjelo dati do znanja da se radi o jednom jeziku razlikujućem se jedino u pismu.
No, stvar je propala, pa je Zakonik objavljen na hrvatskom, srpskom i slovenskom,
a srpski je bio nevukovski prosto-srpski jezik Sterije i ostalih, dakle vernakular uz crkveni
jat, mnogo crkvenoslavenskih izraza, te oveći balast na području slovopisa.
Taj je zakonik dostupan ovdje:
http://www.google.hr/books?id=k-cYAAAAYAAJ&printsec=frontcover&dq=Juridisch+politische
a detaljna rasčlana je dana ovdje:
http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=264345
Time je, što se mene tiče, ova "edukacija" za vježe i nevježe završena.
) reči:
