Jedina dva lika na političkoj sceni koja su dosledno odbijala svaku saradnju sa drugim opozicionarima, čak i kad je to moglo imati ozbiljan efekat, jesu Nestorović i Manojlović.
Zato je krajnje apsurdno da takvi sada drže lekcije o "saradnji".
Što se tiče ideje o povezivanju opozicije i studenata, to je, realno gledano, teško ostvarivo. Opozicija danas nosi ogroman teret gneva i nepoverenja. Veliki deo studenata ih doživljava gotovo isto kao i režim. I to ne bez razloga.
Imali su savršen trenutak da se tokom protesta trgnu, udruže, rebrendiraju, unesu novu energiju, otvore vrata mladima... ali su odabrali da ne urade apsolutno ništa. Ni akcije, ni poruke, ni vizije. Samo stara dobra sujeta i međusobna trvenja. Umesto da grade mostove ka novim snagama, oni podmeću noge.
Kad studenti traže izbore, umesto da ih podrže bez rezerve, oni odmah počnu da razvlače: "čekaj da prvo sredimo izborne uslove", znajući dobro da to znači - nikad. Kao da im je važnije da sačuvaju izgovor nego da nešto zaista promene.
Kad im je najbliža emocija prema studentima ljubomora, kakvu saradnju možeš da očekuješ.