Nešto za moju dušu


(K'o svaka zvijezda idem kraju svom
Kazne sam svoje isplakao već
I neću laži s nekim novim snom
Jer gazio sam svaku svoju riječ)
K'o svaka zvijezda idem kraju svom
Snage sam svoje potrošila već
I neću laži s nekim novim snom
Jer gazio si svaku svoju riječ
K'o svaka rijeka idem moru svom
I 'zalud moje nade i moj trud
I 'zalud molbe na ramenu tvom
More mi želje razbija o sprud
Ti ostavljaš me samu, u tami raste strah
I razbija se ljubav u pepeo i prah
U oči tuga pala, ispila ih je noć
Tebi je sve to lako, pobjeć' i opet doć'
(Svatko ima svoju zvijezdu što kazuje mu put
A moja se zvijezda gasi
Koji je moj grijeh?
Zašto me stiže pokora?)
K'o svaka zvijezda idem kraju svom
Kazne sam svoje isplakala već
I neću laži s nekim novim snom
Jer gazio si svaku svoju riječ
U dušu pala mora, ispio si mi sne
Burna smo prošli mora, pokora ljubav je
U oči tuga pala, ispila ih je noć
Tebi je sve to lako, pobjeć i opet doć'
(Koji je moj grijeh?
Zašto me stiže pokora?)
 
img-01.jpg

https://i.pinimg.com/564x/93/e3/1a/93e31ad770927af5ae64fe58e37350eb.jpg
 
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.

Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.

To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.

Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.

Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Herman Hese
 
Nas dvoje zaljubljenih
Nitko te nije primjetio, osim mene draga,
i nitko se nije ustao, kada si prolazila pored stola.
Sad kad drijemas u mom osmjehu,
svi se cude, kako to, da te nikada prije,
nisu vidjali pod satorom mjesecine.
Nitko nije osjetio tvoje sutnje u prigusenoj tami
i zapitao se, kako uspijevas,
s koracima pticjeg pjeva,
medju bezbrojnim plesacima,
hodati po mutnoj vodi.
Nisu slutili koliko slicis andjelima
i koliko u njima tvoje milosti ima.
Oni ne razumiju pogled i ne zele tisinu,
vec tudje ruke uzimaju kao svoje
i s njima gase svjetla i guse mirise.
A mirisi su osmjeh duse i svjetlo srca.
Tvoji mirisi, to je zetva zlata u mojoj utrobi.
I tuzno jecanje tvojih usana nisu culi,
a tvoje usne rastacu toplinu sunca.
Razumijem zasto se cvijet bijelog jorgovana,
na tvojim grudima njezno siri
i znam, otkuda med na tvojoj kozi!
Zato te, dok usnula prinosis salicu kave
ili u pokretu misli pozdravljas jutro,
radosno ljubim svojim rukama.
Nas dvoje uzivamo zaljubljeni,
gledamo se i smijehom pratimo usne.
Samo nas dvoje zaljubljenih znamo,
kako je lijepo ujutro, saputati zagrljajima.
Zal Kopp
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top