Dakle, da se objasnimo, šta je poligraf...
To je mašina koja beleži neke fiziološke promene kod ljudi dok svesno izgovaraju laži sa namerom da izbegnu za njih neprijatnu istinu. Savest, ako je imaju, buni se, pa se to odražava na neke telesne reakcije, kao što su ubrzani puls i disanje, grčenje nekih mišića, povišenu temperaturu, pritisak, znojenje. Ali to nije nikakav dokaz da je svako sa takvim reakcijama nešto zgrešio. Naprotiv, uveren sam da bi se kod mnogih ljudi sa savešću, sve to pokazalo već samim priključenjem na taj aparat, jer ozbiljan čovek odmah bi osetio povećanu odgovornost i nelagodu zbog toga. Kao što mnogima skoči pritisak već samo zbog toga što su priključeni na aparat za njegovo merenje. To je prirodan strah, ali ne zbog laži koje bi da namerno izgovori, već zbog mogućnosti da se slučajno ne omakne kakva nepotpuna ili pogrešna informacija, neki netačan podatak, što je moguće uvek a naročito pod stresom. A, stres mora doživeti svaki moralan čovek kad ga stave na detektor laži pa počne da razmišlja, šta ako to što ja znam nije dovoljno, ako moja saznanja nisu potpuna, ako nešto nisam dobro čuo, video ili razumeo, ako sam obmanut, šta ako moj odgovor ne bude dovoljno precizan i jasan? Kod ljudi bez pameti i morala nema takvih dilema, pa nemaju ni takav problem sa poligrafom. Kod ljudi kojima je laž profesija, još manje. A, šta ćemo tek sa ljudima koji veruju u svoje laži?
Zbog svega, poligraf se u pravosuđu ne uzima kao dokaz. On se koristi isključivo u policiji, i opet ne kao dokaz, nego kao pomoćno sredstvo u istrazi, tek da ukaže na moguće sumnjive osobe. Dakle, detektor laži ne utvrđuje da li je neko kriv ili ne, već samo da li je potencijalno sumnjiv, kako bi se istražni organi njime više pozabavili i tragali za dokazima u onim stvarima o kojima je njegova izjava bila nesigurna. Naravno, sa punom svešću o tome da se to može dogoditi svakom iz raznoraznih razloga. Znači, poligraf samo najavljuje mogućnost za sumnju koju onda treba proveriti i dokazati.