avalanews
Obećava
- Poruka
- 98
-
- Popularno:
- Čudo drevnog sveta
- Istorijska zanimljivost -Tajni prolaz...
- Tramp o lideru Sirije: Divan mladić...
- Priznajem - nisam Ćaci!
- Од јуна нема уласка Срба на Косово и...
- Sofija Brajer, studentski vodja je clan...
- Ko bi po vašem mišljenju trebalo da se...
- Шта мислите, ко ће бити српски ЕУ...
- Nizak muškarac visoka žena, mišljenja?
- Vučić pozvao građane na svenarodni...
„Nesrbi” u srpskoj istoriji
- Začetnik teme Bren
- Datum pokretanja
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 35.485
Zna li neko odakle mu (neslovenačko) ime Stevo?
avalanews
Obećava
- Poruka
- 98
Сећам се да је он сам у једном интервјуу рекао како су Словенци из крајева који су припали Италији (одакле су му родитељи)
били изузетно привржени Југославији. Могуће да су због тога деци давали и српска имена.
vrljika
Zainteresovan član
- Poruka
- 272
E da, da je Lepa Brena bosanskog porekla, nikad pesma Duge noge ne bi nastala.
Brena pripada velikom bratstvu Brajovića, trojica braće prešla su u islam, a jedan je od njih uzeo prezime Jahić. Bio je turski barjaktar u Podgorici, a zatim se sa porodicom nastanio u Brčkom. Njihova porodična krsna slava bila je Sveta Petka.
Brena je porijeklom iz Tuzle djed joj se zvao Ahmić. Otac Abid amidža joj je i danas živ a zove se Hazim.Što se ljudi provaljuju Bože Dragi. Njenog djeda otac je moj šukundjed i zvao se Omer Jahić.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 35.485
Brena je porijeklom iz Tuzle djed joj se zvao Ahmić. Otac Abid amidža joj je i danas živ a zove se Hazim.Što se ljudi provaljuju Bože Dragi. Njenog djeda otac je moj šukundjed i zvao se Omer Jahić.E da, da je Lepa Brena bosanskog porekla, nikad pesma Duge noge ne bi nastala.
Brena pripada velikom bratstvu Brajovića, trojica braće prešla su u islam, a jedan je od njih uzeo prezime Jahić. Bio je turski barjaktar u Podgorici, a zatim se sa porodicom nastanio u Brčkom. Njihova porodična krsna slava bila je Sveta Petka.
Ja ne vidim kontradiktornost.
PS. Možda se setim da ti čestitam Sv. Petku.
- Poruka
- 1.384
Zanimljiva tema.
Pročitat ću je pa staviti
par poznatih Srba stranog
porijekla kako bi pridonio
diskusiji ili dok mi Mrkalj
ne objasni smisao ovakvih
tema.
Pročitat ću je pa staviti
par poznatih Srba stranog
porijekla kako bi pridonio
diskusiji ili dok mi Mrkalj
ne objasni smisao ovakvih
tema.
- Poruka
- 1.384
Evo da počnemo nabrajati
poznate "nesrbe" koji su
utjecali na razvoj srpskog
društva i kulture.
Petar Ičko - "Srbin" bugarskog ili cincarskog prijekla
Petar Ičko (bugarski: Петър Ичко) (Katranica 1755?. - Beograd, 5. svibnja 1808.) je bio srpski i osmanski diplomat makedonskog [1] ili bugarskog podrijetla iz Makedonije. [2][3]
Životopis[uredi VE | uredi]
Rođen je u južnomakedonskom selu Katranica (danas Pirgi, Grčka). Seli se na sjever, bavi se trgovinom. Radi kao dragoman u osmanskom diplomatskom predstavništvu u Berlinu, a vjerojatno i u Beču. Živi kao trgovac u osmanskom Beogradu, gdje je krajem 18. stoljeća nadzornik trgovaca. Poslije povratka janjičarskih dahija u Beograd Petar Ičko 1802. se seli u Zemun, tada pogranični habsburški grad.
Poslije 1804., tokom Prvog srpskog ustanka pruža podršku pobunjenim Srbima, koristeći svoje diplomatsko i trgovačko iskustvo. Rukovoditelji ustanka 1806. šalju Petra Ička kao predstavnika pobunjenika u Carigrad, gdje je 1806.-1807. s Portom zaključio pogodan za Srbiju Ičkov mir. Seli se ponovo u Beograd kao ugledni građanin, ali uskoro 5. svibnja 1808. je poginuo.
- - - - - - - - - -
Jovan Sterija Popović - "Srbin" cincarskog porijekla
Jovan Sterija Popović (Vršac, 13. siječnja 1806. - Vršac, 10. ožujka 1856.), srpski komediograf. Smatra se osnivačem srpske drame.
Izvod iz bibliografije[uredi VE | uredi]
Laža i paralaža
Tvrdica
Pokondirena tikva
Kir Janja
Rodoljupci
- - - - - - - - - -
Branislav Nušić - "Srbin" cincarskog porijekla, pravim imenom Alkibijad Nuš
Branislav Nušić (Бранислав Нушић) (Beograd, Srbija 8. listopada 1864. – 19. siječnja 1938.), srpski književnik. Utemeljitelj je moderne retorike u Srbiji. Radio je i kao novinar i diplomat.
Život[uredi VE | uredi]
Nušić je rođen kao Alkibijad Nuša (Алкибијад Нуша) u cincarskoj obitelji. Njegov otac bio je ugledni trgovac, ali je ubrzo po Nušićevom rođenju izgubio svoje bogatstvo. Obitelj se seli u Smederevo gdje Nušić provodi djetinjstvo, završava osnovnu školu i prva dva razreda Gimnazije. Zatim se seli u Beograd gdje i maturira. Diplomira na Pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine. Tijekom studija provodi jednu godinu u Grazu, Austrija.
U vrijeme odsluženja vojnog roka Nušić je bio sudionik u srpsko-bugarskom ratu koji je započeo 1885. godine. Nakon rata objavljuje kontraverznu poemu Dva raba u Dnevnom listu, zbog kojeg biva osuđen na dvije godine zatvora. Poema je ismijavala srpsku monarhiju, posebno kralja Milana Obrenovića.
Prvotno je osuđen na dva mjeseca zatvora, ali kralj Milan je uvjerio suce da produže kaznu. Uvjeti u zatvoru su bili loši, ali to Nušića ne sprječava u pisanju komedije Protekcija. Kada je prvi put zatvorskog upravnika Iliju Vlaha zatražio dozvolu za pisanje, ovaj je odbio zahtjev govoreći da ga je upravo pisanje dovelo u zatvor.
Znajući da upravnik čita njegovu poštu, Nušić je napisao kratko pismo drugom suprugu svoje tete (koji je bio rođak prvom suprugu), a koji je radio u Ministarstvu pravosuđa. Nušić je Geršića oslovio s ujače i poručio mu kako bi za njega bilo mnogo lakše da ostane u zatvoru dvije godine ako bi mu bilo dozvoljeno da piše. Naglasio je kako nije zainteresiran da piše nikakve političke tekstove. Pismo je potpisao s tvoj nećak. Kasnije, Vlah je Nušiću dao dopuštenje pisati.
Godine 1889. Nušić se zapošljava u državnoj službi. Kao državni službenik Ministarstva vanjskih poslova radi u konzulatu u Bitolju, gdje se 1893. godine i ženi. U južnoj Srbiji i Makedoniji provodi desetljeće. Posljednje mjesto na kojem je radio u ovom području bilo je mjesto vice-konzula u Prištini.
Godine 1900. Nušić je postavljen na mjesto sekretara Ministarstva obrazovanja, a ubrzo nakon toga postaje dramaturgom Narodnog kazališta u Beogradu. Godine 1904. postavljen je za ravnatelja Srpskog narodnog kazališta u Novom Sadu. Na tom mjestu ostaje tek godinu dana. Seli u Beograd kako bi radio kao novinar.
Godine 1912. Nušić se vraća u Bitolju kao državni službenik. Godine 1913. utemeljuje kazalište u Skoplju, u kojem živi do 1915. Tijekom Prvog svjetskog rata Nušić živi u Italiji, Švicarskoj i Francuskoj.
Nakon rata ravnatelj je Umjetničkog odsjeka Ministarstva obrazovanja. Na toj poziciji ostaje do 1923.. Nakon toga ravnatelj je Narodnog kazališta u Sarajevu. Godine 1927. vraća se u Beograd.
Nušić je osebujan pisac, čuven po svom neponovljivom smislu za humor. Nušić je pisao satiru.
Izvod iz bibliografije[uredi VE | uredi]
Drame
Gospođa ministrica (Gospođa ministarka)
Narodni zastupnik (Narodni poslanik)
Ožalošćena obitelj (Ožalošćena porodica)
Pokojnik
Romani
Autobiografija
Općinsko dijete (Opštinsko dete)
Hajduci
Pripovijetke
Politički protivnik
Posmrtno slovo
Klasa
Ostalo
Retorika
poznate "nesrbe" koji su
utjecali na razvoj srpskog
društva i kulture.
Petar Ičko - "Srbin" bugarskog ili cincarskog prijekla
Petar Ičko (bugarski: Петър Ичко) (Katranica 1755?. - Beograd, 5. svibnja 1808.) je bio srpski i osmanski diplomat makedonskog [1] ili bugarskog podrijetla iz Makedonije. [2][3]
Životopis[uredi VE | uredi]
Rođen je u južnomakedonskom selu Katranica (danas Pirgi, Grčka). Seli se na sjever, bavi se trgovinom. Radi kao dragoman u osmanskom diplomatskom predstavništvu u Berlinu, a vjerojatno i u Beču. Živi kao trgovac u osmanskom Beogradu, gdje je krajem 18. stoljeća nadzornik trgovaca. Poslije povratka janjičarskih dahija u Beograd Petar Ičko 1802. se seli u Zemun, tada pogranični habsburški grad.
Poslije 1804., tokom Prvog srpskog ustanka pruža podršku pobunjenim Srbima, koristeći svoje diplomatsko i trgovačko iskustvo. Rukovoditelji ustanka 1806. šalju Petra Ička kao predstavnika pobunjenika u Carigrad, gdje je 1806.-1807. s Portom zaključio pogodan za Srbiju Ičkov mir. Seli se ponovo u Beograd kao ugledni građanin, ali uskoro 5. svibnja 1808. je poginuo.
- - - - - - - - - -
Jovan Sterija Popović - "Srbin" cincarskog porijekla
Jovan Sterija Popović (Vršac, 13. siječnja 1806. - Vršac, 10. ožujka 1856.), srpski komediograf. Smatra se osnivačem srpske drame.
Izvod iz bibliografije[uredi VE | uredi]
Laža i paralaža
Tvrdica
Pokondirena tikva
Kir Janja
Rodoljupci
- - - - - - - - - -
Branislav Nušić - "Srbin" cincarskog porijekla, pravim imenom Alkibijad Nuš
Branislav Nušić (Бранислав Нушић) (Beograd, Srbija 8. listopada 1864. – 19. siječnja 1938.), srpski književnik. Utemeljitelj je moderne retorike u Srbiji. Radio je i kao novinar i diplomat.
Život[uredi VE | uredi]
Nušić je rođen kao Alkibijad Nuša (Алкибијад Нуша) u cincarskoj obitelji. Njegov otac bio je ugledni trgovac, ali je ubrzo po Nušićevom rođenju izgubio svoje bogatstvo. Obitelj se seli u Smederevo gdje Nušić provodi djetinjstvo, završava osnovnu školu i prva dva razreda Gimnazije. Zatim se seli u Beograd gdje i maturira. Diplomira na Pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine. Tijekom studija provodi jednu godinu u Grazu, Austrija.
U vrijeme odsluženja vojnog roka Nušić je bio sudionik u srpsko-bugarskom ratu koji je započeo 1885. godine. Nakon rata objavljuje kontraverznu poemu Dva raba u Dnevnom listu, zbog kojeg biva osuđen na dvije godine zatvora. Poema je ismijavala srpsku monarhiju, posebno kralja Milana Obrenovića.
Prvotno je osuđen na dva mjeseca zatvora, ali kralj Milan je uvjerio suce da produže kaznu. Uvjeti u zatvoru su bili loši, ali to Nušića ne sprječava u pisanju komedije Protekcija. Kada je prvi put zatvorskog upravnika Iliju Vlaha zatražio dozvolu za pisanje, ovaj je odbio zahtjev govoreći da ga je upravo pisanje dovelo u zatvor.
Znajući da upravnik čita njegovu poštu, Nušić je napisao kratko pismo drugom suprugu svoje tete (koji je bio rođak prvom suprugu), a koji je radio u Ministarstvu pravosuđa. Nušić je Geršića oslovio s ujače i poručio mu kako bi za njega bilo mnogo lakše da ostane u zatvoru dvije godine ako bi mu bilo dozvoljeno da piše. Naglasio je kako nije zainteresiran da piše nikakve političke tekstove. Pismo je potpisao s tvoj nećak. Kasnije, Vlah je Nušiću dao dopuštenje pisati.
Godine 1889. Nušić se zapošljava u državnoj službi. Kao državni službenik Ministarstva vanjskih poslova radi u konzulatu u Bitolju, gdje se 1893. godine i ženi. U južnoj Srbiji i Makedoniji provodi desetljeće. Posljednje mjesto na kojem je radio u ovom području bilo je mjesto vice-konzula u Prištini.
Godine 1900. Nušić je postavljen na mjesto sekretara Ministarstva obrazovanja, a ubrzo nakon toga postaje dramaturgom Narodnog kazališta u Beogradu. Godine 1904. postavljen je za ravnatelja Srpskog narodnog kazališta u Novom Sadu. Na tom mjestu ostaje tek godinu dana. Seli u Beograd kako bi radio kao novinar.
Godine 1912. Nušić se vraća u Bitolju kao državni službenik. Godine 1913. utemeljuje kazalište u Skoplju, u kojem živi do 1915. Tijekom Prvog svjetskog rata Nušić živi u Italiji, Švicarskoj i Francuskoj.
Nakon rata ravnatelj je Umjetničkog odsjeka Ministarstva obrazovanja. Na toj poziciji ostaje do 1923.. Nakon toga ravnatelj je Narodnog kazališta u Sarajevu. Godine 1927. vraća se u Beograd.
Nušić je osebujan pisac, čuven po svom neponovljivom smislu za humor. Nušić je pisao satiru.
Izvod iz bibliografije[uredi VE | uredi]
Drame
Gospođa ministrica (Gospođa ministarka)
Narodni zastupnik (Narodni poslanik)
Ožalošćena obitelj (Ožalošćena porodica)
Pokojnik
Romani
Autobiografija
Općinsko dijete (Opštinsko dete)
Hajduci
Pripovijetke
Politički protivnik
Posmrtno slovo
Klasa
Ostalo
Retorika
- Poruka
- 1.384
Đorđe Balašević - "Srbin", očeva obitelj se često konvertirala, porijeklo je prilično nejasno i izmiješano, a po majci je Hrvat.
Đorđe Balašević (Novi Sad, 11. svibnja 1953.), srbijanski kantautor, pjesnik i glumac poznat po svojim baladama i povijesnim pjesmama.
Životopis[uredi VE | uredi]
Mladi dani[uredi VE | uredi]
Đorđe Balašević rođen je 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu kao sin oca Jovana i majke hrvatsko-mađarskog podrijetla - Veronike Balašević, rođene Dolenec. Gimnaziju je napustio u trećem razredu pa je ispite polagao izvanredno. Đorđe je prvi sa prezimenom Balašević.[1] Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, otac je onda promijenio ime u Balašević. Studirao je zemljopis, jer, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. U srednjoj školi htio je postati nogometaš, ali kada je kao sedamnaestogodišnjak ležao bolestan, pojava jedne muhe u sobi ga je inspirirala skladati svoju prvu pjesmu "Otkud muva".
Početak glazbene karijere[uredi VE | uredi]
Balašević se priključio jugoslavenskoj grupi "Žetva" i s njima snimio singl "U razdeljak te ljubim" koji je prodan u 180.000 primjeraka, veliki uspjeh za tadašnji jugoslavenski status. 1978. napušta grupu i osniva vlastitu, nazvanu "Rani mraz". Grupa je prvi puta nastupila u Opatiji 1978. s pjesmom "Moja prva ljubav". Tada se grupi priključio Bora Đorđević, kasnije poznatiji pod nadimkom "Bora Čorba" koji je nakon nekoliko mjeseci napustio grupu i osnovao vlastitu, (Riblja čorba).
1979. osvaja prvo mjesto na splitskom festivalu s pjesmom "Panonski mornar". Tada je počelo Balaševićevo razdoblje. 1980. morao je odslužiti vojni rok pa nije imao vremena za glazbu, ali uspio je napisati tekst za pjesmu Zdravka Čolića i Srebrnih krila.
S grupom "Rani mraz" izveo je dvije najpopularnije pjesme poput "Priča o Vasi Ladačkom" i "Život je more". 1982. napušta grupu i počinje samostalnu pjevačku karijeru.
Samostalna karijera[uredi VE | uredi]
Prvi album izdao je iste godine i nazvao ga Pub za kojeg je dobio mnoge pohvale. Krenuo je na samostalnu turneju Jugoslavijom i održao koncert u Beogradu, koji mu je označio uspješnu samostalnu karijeru sljedećih godina. Sljedeća dva albuma doživjela su velike uspjehe i "gurnule" Balaševića ka slavi. Proglašen je odličnim tekstopiscem i izvođačem. Album Bezdan iz 1986. donio mu je mnogo nagrada i dobio velike pohvale.
Ratne godine i nakon njih[uredi VE | uredi]
Početkom rata, Balašević je prekinuo suradnju s hrvatskim kantautorom Elvisom Stanićem. Za vrijeme rata objavljuje album Jedan od onih života s pjesmama zbog kojih biva prešutno zabranjen na većini radio stanica. U pjesmi "Krivi smo mi" izravno napada sve tadašnje vođe rata, a pjesmu "Čovek sa mesecom u očima" posvećuje par godina prije palom Vukovaru. Nakon rata objavljuje album Naposletku.
Sa svojim albumom Devedesete Balašević ismijava srpskog vođu u ratu Slobodana Miloševića pjesmom "Legenda o Gedi Gluperdi", a pjesmom "Devedesete" ismijava nove "vođe" i njihovu politiku.
Nakon ta dva albuma, izdaje još dva albuma, Dnevnik starog momka, te Rani mraz. Svira i dan danas, održava poveće koncerte, a sudjeluje i na humanitarnim koncertima.
Đorđe Balašević (Novi Sad, 11. svibnja 1953.), srbijanski kantautor, pjesnik i glumac poznat po svojim baladama i povijesnim pjesmama.
Životopis[uredi VE | uredi]
Mladi dani[uredi VE | uredi]
Đorđe Balašević rođen je 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu kao sin oca Jovana i majke hrvatsko-mađarskog podrijetla - Veronike Balašević, rođene Dolenec. Gimnaziju je napustio u trećem razredu pa je ispite polagao izvanredno. Đorđe je prvi sa prezimenom Balašević.[1] Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, otac je onda promijenio ime u Balašević. Studirao je zemljopis, jer, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. U srednjoj školi htio je postati nogometaš, ali kada je kao sedamnaestogodišnjak ležao bolestan, pojava jedne muhe u sobi ga je inspirirala skladati svoju prvu pjesmu "Otkud muva".
Početak glazbene karijere[uredi VE | uredi]
Balašević se priključio jugoslavenskoj grupi "Žetva" i s njima snimio singl "U razdeljak te ljubim" koji je prodan u 180.000 primjeraka, veliki uspjeh za tadašnji jugoslavenski status. 1978. napušta grupu i osniva vlastitu, nazvanu "Rani mraz". Grupa je prvi puta nastupila u Opatiji 1978. s pjesmom "Moja prva ljubav". Tada se grupi priključio Bora Đorđević, kasnije poznatiji pod nadimkom "Bora Čorba" koji je nakon nekoliko mjeseci napustio grupu i osnovao vlastitu, (Riblja čorba).
1979. osvaja prvo mjesto na splitskom festivalu s pjesmom "Panonski mornar". Tada je počelo Balaševićevo razdoblje. 1980. morao je odslužiti vojni rok pa nije imao vremena za glazbu, ali uspio je napisati tekst za pjesmu Zdravka Čolića i Srebrnih krila.
S grupom "Rani mraz" izveo je dvije najpopularnije pjesme poput "Priča o Vasi Ladačkom" i "Život je more". 1982. napušta grupu i počinje samostalnu pjevačku karijeru.
Samostalna karijera[uredi VE | uredi]
Prvi album izdao je iste godine i nazvao ga Pub za kojeg je dobio mnoge pohvale. Krenuo je na samostalnu turneju Jugoslavijom i održao koncert u Beogradu, koji mu je označio uspješnu samostalnu karijeru sljedećih godina. Sljedeća dva albuma doživjela su velike uspjehe i "gurnule" Balaševića ka slavi. Proglašen je odličnim tekstopiscem i izvođačem. Album Bezdan iz 1986. donio mu je mnogo nagrada i dobio velike pohvale.
Ratne godine i nakon njih[uredi VE | uredi]
Početkom rata, Balašević je prekinuo suradnju s hrvatskim kantautorom Elvisom Stanićem. Za vrijeme rata objavljuje album Jedan od onih života s pjesmama zbog kojih biva prešutno zabranjen na većini radio stanica. U pjesmi "Krivi smo mi" izravno napada sve tadašnje vođe rata, a pjesmu "Čovek sa mesecom u očima" posvećuje par godina prije palom Vukovaru. Nakon rata objavljuje album Naposletku.
Sa svojim albumom Devedesete Balašević ismijava srpskog vođu u ratu Slobodana Miloševića pjesmom "Legenda o Gedi Gluperdi", a pjesmom "Devedesete" ismijava nove "vođe" i njihovu politiku.
Nakon ta dva albuma, izdaje još dva albuma, Dnevnik starog momka, te Rani mraz. Svira i dan danas, održava poveće koncerte, a sudjeluje i na humanitarnim koncertima.
- Poruka
- 1.384
Nikola Pašić - "Srbin" bugarskog ili aromunskog porijekla
Nikola Pašić (Zaječar, 18. prosinca 1845. – Beograd, 10. prosinca 1926.), bio je srpski političar, dugogodišnji predsjednik vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, osnivač i vođa Narodne radikalne stranke. Kao predsjednik srpske vlade u Prvome svjetskom ratu djelovao je na prisjedinjenju nesrpskih krajeva Srbiji pod vodstvom dinastije Karađorđevića te sustavno podrivao demokratske tendencije Jugoslavenskoga odbora, a dijelove Hrvatske (priobalje i otoke) otvoreno nudio Italiji.[1] U vanjskoj politici oslanjao se na carsku Rusiju a nakon njezina sloma na Francusku. Nakon 1918. godine i ustroja Kraljevine SHS (Kraljevine Jugoslavije) jedan je od tvoraca srpske centralističko-monarhističke koncepcije i izravno i bezobzirno primjenjivao je najgrublje metode (korupcija, prijetnje, progoni, likvidacija) protiv političkih protivnika koji su se odupirali velikosrpskoj hegemoniji.[1]
Životopis[uredi VE | uredi]
Rođen je 18. prosinca 1845. godine u Zaječaru u pekarskoj obitelji. Bugarski izvori redovito spominju da je Pašić bio Bugarin i s očeve i s majčine strane, jer mu je majka bila Bugarka iz Vidina, a otac Bugarin iz Gabrova. Tek je preudajom za g. Pašića mali Nikola bio usvojen i dobio prezime Pašić. Time se objašnjavaju i njegove rodbinske veze i izbjeglištvo u Bugarsku u jednom periodu. Školovao se u vrijeme čestih preseljenja zaječarske gimnazije, tako je zbog školovanja kao učenik boravio u Negotinu i Kragujevcu. Gimnaziju je završio u 21. godini, uglavnom izvrsnim uspjehom.
Upisao je 1866. godine Tehnički fakultet Velike škole u Beogradu. Srpska vlada ga je kao izvrsnog studenta 1868. godine uputila na školovanje u Zürich. Studirao je na Politehničkoj školi u Zürichu, tehničke nauke, kao državni stipendist. Za vrijeme boravka u Švicarskoj bio je blizak Svetozaru Markoviću, ali se kasnije razišao s njim. Poslije jednogodišnje prakse na izgradnji pruge Budimpešta-Beč vratio se u zemlju. Iako je po obrazovanju bio inženjer, najmanje se bavio svojom strukom.
Politička karijera[uredi VE | uredi]
Političku karijeru otpočeo je 1878. godine kao narodni zastupnik, izabran u Zaječaru. U ideološkom smislu, prošao je kroz nekoliko faza: u mladosti bio je socijalist i revolucionar, u zrelim godinama borac za parlamentarnu demokraciju, dok je u kasnim godinama postao konzervativac.
Godine 1881., u vrijeme kada je osnovana Radikalna stranka, Pašić je bio prvi predsjednik Glavnog odbora. Po izbijanju Timočke bune napušta zemlju, a u prosincu 1883. godine je, u odsutnosti, osuđen na smrt.[1] Poslije abdikacije kralja Milana Obrenovića (1889.), bio je amnestiran, vratio se u zemlju i ponovo preuzeo vodstvo ultradesne Radikalne stranke s kojom dolazi na vlast.[1]
Gradonačelnik[uredi VE | uredi]
Dva puta bio je gradonačelnikom Beograda:
30. prosinca 1889. - 14. siječnja 1891.
10. siječnja 1897. - 13. studenoga 1897.
Raspisao je veliki zajam i asfaltirao glavne ulice.
Predsjednik Vlade[uredi VE | uredi]
Predsjednik srpske vlade postao je prvi put 11. studenoga 1891. Predsjednik vlade bio je 1891-1892., i ministar vanjskih poslova Srbije od 21. ožujka 1892. do 9. kolovoza 1892.
U periodu od 1893. do 1894. godine bio je diplomat, predstavnik srpske vlade u Petrogradu. Zbog neslaganja s unutrašnjom i vanjskom politikom posljednjeg Obrenovića, ubrzo se razišao i s njim.
Poslije neuspjelog Ivanjdanskog atentata na bivšega kralja Milana 1899., kao radikalni prvak osuđen je na 5 godina zatvora, ali je odmah pomilovan i pušten. Sljedećih nekoliko godina, do Svibanjskog prevrata 1903. godine, bio je van političke scene. Uključuje se u politički život 1901. godine, a poslije ubojstva Aleksandra Obrenovića i povratka na vlast dinastije Karađorđević (1903.), Pašić ponovno preuzima vodstvo Radikalne stranke.
Predsjednik vlade po drugi put postaje 27. studenoga 1904. godine. Na ovom položaju je uglavnom bio sve do svoje smrti, 1926. godine. Preciznije, predsjednik vlade Srbije bio je 1904-1918., s tri prekida i predsjednik vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u periodu 1921-1926., s jednim prekidom.
Osim ove velike funkcije bio je pet puta predsjednik Narodne skupštine, zatim ministar vanjskih poslova u periodima 1904.-05., 1906.-08., 1912.-18. i potom u Kraljevini SHS 1921. Osim toga, Pašić je od osnivanja, 1881. godine, pa sve do svoje smrti, vodio Narodnu radikalnu stranku.
Uspješno je vodio Srbiju kroz dva balkanska rata i kroz Prvi svjetski rat. Bio je predsjednik delegacije Srbije na Konferenciji mira u Bukureštu 1913. Početkom 1915. godine, kao predsjednik srpske vlade, Nikola Pašić poziva Nikolaja Velimirovića u Niš i upućuje ga u Englesku i Ameriku propagirati srpsku borbu i suzbijati austrijsku propagandu protiv Srbije. Bio je jedan od potpisnika Krfske deklaracije 1917. Bio je predsjednik delegacije Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.
Godine 1923. postao je počasni građanin Pančeva.
Vidovdanski Ustav[uredi VE | uredi]
Bio je jedan od glavnih tvoraca Vidovdanskog ustava iz 1921. godine, kojim je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dobila oblik unitarne monarhije. Kasnije je kralju Aleksandru I. Karađorđeviću počela smetati Pašićeva osobnost, odvojio se od njega i uklonio ga s položaja predsjednika vlade.
Bio je na audijenciji kod kralja Aleksandra 9. prosinca 1926. godine tijekom koje je kralj iznio neke kritike na račun Pašićevog sina Rade i nije mu povjerio novi mandat predsjednika vlade. Potresen ovim događajem Pašić je iznenada preminuo, sutradan 10. prosinca 1926. godine, od srčanog udara, u 81. godini života. Sahranjen na Novom groblju u Beogradu. U političkom životu Srbije, Pašić je proveo 48 godina. Aktivno se bavio politikom do smrti.
Carinski rat[uredi VE | uredi]
Izašao je kao pobjednik u Carinskom ratu s Austrougarskom (1906.-1911.), izvukavši Srbiju iz zagrljaja ekonomske blokade velika susjedna carstva i omogućivši srpskoj privredi probijanje "iz balkanskog kotla na svjetsku tržnicu". U svojoj politici oslanjao se na Rusiju, a poslije Oktobarske revolucije na Francusku.
U politici se dokazao kao mudar, staložen i uporan političar. Govorio je: "Srbi jesu mali narod, ali većeg između Beča i Carigrada nemamo". Osim toga on je bio šutljiv po prirodi i imao je uzrečicu "ovaj". Bio je poznat po nadimku Baja.
Spomen[uredi VE | uredi]
12. siječnja 1939. godine otkrivena je spomen-ploča u Zürichu na kući u kojoj je kao student stanovao Nikola Pašić, događaju je prisustvovao predsjednik vlade Milan Stojadinović, a "Politika" od 13. siječnja 1939. godineposvetila je tome pola naslovne stranice.
O životu i radu Nikole Pašića objavljeno je više knjiga, pomenimo neke od njih:
Miodrag Dimitrijević: "Nikola Pašić u hodu povijesti" 2005. g. (190 str)
Živorad Lazić: "Pašić i četiri kralja" 2005. g. (320 str)
Latinka Perović: "Nikola Pašić u narodnoj skupštini" 1997. g. (780 str)
U Zaječaru je 1992. osnovana zadužbina "Nikola Pašić".
U Srbiji danas postoji Radikalna stranka "Nikola Pašić", kao i Srpska radikalna stranka koje nemaju kontinuitet sa Narodne radikalne stranke, budući je dugo vrjemena u Jugoslaviji postojao jednopartijski sistem.
U Beogradu postoji Trg Nikole Pašića i na njemu impozantan spomenik Nikoli Pašiću od bronce, visine 420cm.
Obiteljski život[uredi VE | uredi]
Nikola Pašić vjenčao se s Đurđinom Duković, kćeri bogatoga tršćanskog trgovca žitom, Srbina. Vjenčali su se u Firenci, u ruskoj crkvi, a ne u Trstu, u srpskoj, jer je tako želio mladoženja, da se ne bi mnogobrojni Srbi koji žive u Trstu sjatili na dan vjenčanja. Nikola Pašić je imao sina Radomira (Radu) i kćeri Daru i Pavu.
Njegov sin Radomir bio je poznat po raznim korupcijskim aferama i zagorčavao je Pašiću život. Radomir je imao dva sina, Nikolu (završio pravo na Oxfordu, rođen 1918) i Vladislava (arhitekta, umro ' 80. godina u Ženevi). Nikola Pašić Drugi živi u Torontu gdje je osnovao i dugo godina vodio Srpsku nacionalnu akademiju.
Kritike Nikole Pašića[uredi VE | uredi]
Zgrada u kojoj je umro Nikola Pašić
Bilo je i u njegovo vrijeme i kasnije raznih kritika na račun Nikole Pašića. Pera Todorović, raniji suborac iz Radikalne stranke, dao je sljedeći opis: "Pašić je do vijeka bio strašan smetenjak, šeprtlja i oklijevalo. Vječito šeprtljanje i kubura - to je najvažnija karakterna crta Pašićeva. On nikada ne zna jasno ni što hoće ni što neće. On hoće sve i neće ništa. On događajima ne izlazi u susret, on uvijek šetucka za njima". Archibald Rudolph Reiss u svojoj knjizi "Čujte Srbi!" zamjera Pašiću na prevelikoj popustljivosti prema svom sinu Radomiru koji je pod izgovorom bolesti bio oslobođen sudjelovanja u ratu i provodio se po Parizu. O Pašićevom velikom bogatstvu Reiss kaže:
„"Pogledajte, sin običnih i siromašnih seljaka ostavlja jedno od najvećih bogatstava u ovoj zemlji. ... Reći ćete mi da je žena Pašiću donijela lijep miraz. Što je, međutim, taj miraz u usporedbi sa onim što je on ostavio poslije smrti? Slamčica i ništa više."[2]“
(―)
„"Njegovo ime će ostati u povijesti više zbog toga što je vezano za velike događaje, nego zato što su ti događaji vezani za njega".“
(―)
– Otokar Keršovani
Nikola Pašić (Zaječar, 18. prosinca 1845. – Beograd, 10. prosinca 1926.), bio je srpski političar, dugogodišnji predsjednik vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, osnivač i vođa Narodne radikalne stranke. Kao predsjednik srpske vlade u Prvome svjetskom ratu djelovao je na prisjedinjenju nesrpskih krajeva Srbiji pod vodstvom dinastije Karađorđevića te sustavno podrivao demokratske tendencije Jugoslavenskoga odbora, a dijelove Hrvatske (priobalje i otoke) otvoreno nudio Italiji.[1] U vanjskoj politici oslanjao se na carsku Rusiju a nakon njezina sloma na Francusku. Nakon 1918. godine i ustroja Kraljevine SHS (Kraljevine Jugoslavije) jedan je od tvoraca srpske centralističko-monarhističke koncepcije i izravno i bezobzirno primjenjivao je najgrublje metode (korupcija, prijetnje, progoni, likvidacija) protiv političkih protivnika koji su se odupirali velikosrpskoj hegemoniji.[1]
Životopis[uredi VE | uredi]
Rođen je 18. prosinca 1845. godine u Zaječaru u pekarskoj obitelji. Bugarski izvori redovito spominju da je Pašić bio Bugarin i s očeve i s majčine strane, jer mu je majka bila Bugarka iz Vidina, a otac Bugarin iz Gabrova. Tek je preudajom za g. Pašića mali Nikola bio usvojen i dobio prezime Pašić. Time se objašnjavaju i njegove rodbinske veze i izbjeglištvo u Bugarsku u jednom periodu. Školovao se u vrijeme čestih preseljenja zaječarske gimnazije, tako je zbog školovanja kao učenik boravio u Negotinu i Kragujevcu. Gimnaziju je završio u 21. godini, uglavnom izvrsnim uspjehom.
Upisao je 1866. godine Tehnički fakultet Velike škole u Beogradu. Srpska vlada ga je kao izvrsnog studenta 1868. godine uputila na školovanje u Zürich. Studirao je na Politehničkoj školi u Zürichu, tehničke nauke, kao državni stipendist. Za vrijeme boravka u Švicarskoj bio je blizak Svetozaru Markoviću, ali se kasnije razišao s njim. Poslije jednogodišnje prakse na izgradnji pruge Budimpešta-Beč vratio se u zemlju. Iako je po obrazovanju bio inženjer, najmanje se bavio svojom strukom.
Politička karijera[uredi VE | uredi]
Političku karijeru otpočeo je 1878. godine kao narodni zastupnik, izabran u Zaječaru. U ideološkom smislu, prošao je kroz nekoliko faza: u mladosti bio je socijalist i revolucionar, u zrelim godinama borac za parlamentarnu demokraciju, dok je u kasnim godinama postao konzervativac.
Godine 1881., u vrijeme kada je osnovana Radikalna stranka, Pašić je bio prvi predsjednik Glavnog odbora. Po izbijanju Timočke bune napušta zemlju, a u prosincu 1883. godine je, u odsutnosti, osuđen na smrt.[1] Poslije abdikacije kralja Milana Obrenovića (1889.), bio je amnestiran, vratio se u zemlju i ponovo preuzeo vodstvo ultradesne Radikalne stranke s kojom dolazi na vlast.[1]
Gradonačelnik[uredi VE | uredi]
Dva puta bio je gradonačelnikom Beograda:
30. prosinca 1889. - 14. siječnja 1891.
10. siječnja 1897. - 13. studenoga 1897.
Raspisao je veliki zajam i asfaltirao glavne ulice.
Predsjednik Vlade[uredi VE | uredi]
Predsjednik srpske vlade postao je prvi put 11. studenoga 1891. Predsjednik vlade bio je 1891-1892., i ministar vanjskih poslova Srbije od 21. ožujka 1892. do 9. kolovoza 1892.
U periodu od 1893. do 1894. godine bio je diplomat, predstavnik srpske vlade u Petrogradu. Zbog neslaganja s unutrašnjom i vanjskom politikom posljednjeg Obrenovića, ubrzo se razišao i s njim.
Poslije neuspjelog Ivanjdanskog atentata na bivšega kralja Milana 1899., kao radikalni prvak osuđen je na 5 godina zatvora, ali je odmah pomilovan i pušten. Sljedećih nekoliko godina, do Svibanjskog prevrata 1903. godine, bio je van političke scene. Uključuje se u politički život 1901. godine, a poslije ubojstva Aleksandra Obrenovića i povratka na vlast dinastije Karađorđević (1903.), Pašić ponovno preuzima vodstvo Radikalne stranke.
Predsjednik vlade po drugi put postaje 27. studenoga 1904. godine. Na ovom položaju je uglavnom bio sve do svoje smrti, 1926. godine. Preciznije, predsjednik vlade Srbije bio je 1904-1918., s tri prekida i predsjednik vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u periodu 1921-1926., s jednim prekidom.
Osim ove velike funkcije bio je pet puta predsjednik Narodne skupštine, zatim ministar vanjskih poslova u periodima 1904.-05., 1906.-08., 1912.-18. i potom u Kraljevini SHS 1921. Osim toga, Pašić je od osnivanja, 1881. godine, pa sve do svoje smrti, vodio Narodnu radikalnu stranku.
Uspješno je vodio Srbiju kroz dva balkanska rata i kroz Prvi svjetski rat. Bio je predsjednik delegacije Srbije na Konferenciji mira u Bukureštu 1913. Početkom 1915. godine, kao predsjednik srpske vlade, Nikola Pašić poziva Nikolaja Velimirovića u Niš i upućuje ga u Englesku i Ameriku propagirati srpsku borbu i suzbijati austrijsku propagandu protiv Srbije. Bio je jedan od potpisnika Krfske deklaracije 1917. Bio je predsjednik delegacije Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.
Godine 1923. postao je počasni građanin Pančeva.
Vidovdanski Ustav[uredi VE | uredi]
Bio je jedan od glavnih tvoraca Vidovdanskog ustava iz 1921. godine, kojim je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dobila oblik unitarne monarhije. Kasnije je kralju Aleksandru I. Karađorđeviću počela smetati Pašićeva osobnost, odvojio se od njega i uklonio ga s položaja predsjednika vlade.
Bio je na audijenciji kod kralja Aleksandra 9. prosinca 1926. godine tijekom koje je kralj iznio neke kritike na račun Pašićevog sina Rade i nije mu povjerio novi mandat predsjednika vlade. Potresen ovim događajem Pašić je iznenada preminuo, sutradan 10. prosinca 1926. godine, od srčanog udara, u 81. godini života. Sahranjen na Novom groblju u Beogradu. U političkom životu Srbije, Pašić je proveo 48 godina. Aktivno se bavio politikom do smrti.
Carinski rat[uredi VE | uredi]
Izašao je kao pobjednik u Carinskom ratu s Austrougarskom (1906.-1911.), izvukavši Srbiju iz zagrljaja ekonomske blokade velika susjedna carstva i omogućivši srpskoj privredi probijanje "iz balkanskog kotla na svjetsku tržnicu". U svojoj politici oslanjao se na Rusiju, a poslije Oktobarske revolucije na Francusku.
U politici se dokazao kao mudar, staložen i uporan političar. Govorio je: "Srbi jesu mali narod, ali većeg između Beča i Carigrada nemamo". Osim toga on je bio šutljiv po prirodi i imao je uzrečicu "ovaj". Bio je poznat po nadimku Baja.
Spomen[uredi VE | uredi]
12. siječnja 1939. godine otkrivena je spomen-ploča u Zürichu na kući u kojoj je kao student stanovao Nikola Pašić, događaju je prisustvovao predsjednik vlade Milan Stojadinović, a "Politika" od 13. siječnja 1939. godineposvetila je tome pola naslovne stranice.
O životu i radu Nikole Pašića objavljeno je više knjiga, pomenimo neke od njih:
Miodrag Dimitrijević: "Nikola Pašić u hodu povijesti" 2005. g. (190 str)
Živorad Lazić: "Pašić i četiri kralja" 2005. g. (320 str)
Latinka Perović: "Nikola Pašić u narodnoj skupštini" 1997. g. (780 str)
U Zaječaru je 1992. osnovana zadužbina "Nikola Pašić".
U Srbiji danas postoji Radikalna stranka "Nikola Pašić", kao i Srpska radikalna stranka koje nemaju kontinuitet sa Narodne radikalne stranke, budući je dugo vrjemena u Jugoslaviji postojao jednopartijski sistem.
U Beogradu postoji Trg Nikole Pašića i na njemu impozantan spomenik Nikoli Pašiću od bronce, visine 420cm.
Obiteljski život[uredi VE | uredi]
Nikola Pašić vjenčao se s Đurđinom Duković, kćeri bogatoga tršćanskog trgovca žitom, Srbina. Vjenčali su se u Firenci, u ruskoj crkvi, a ne u Trstu, u srpskoj, jer je tako želio mladoženja, da se ne bi mnogobrojni Srbi koji žive u Trstu sjatili na dan vjenčanja. Nikola Pašić je imao sina Radomira (Radu) i kćeri Daru i Pavu.
Njegov sin Radomir bio je poznat po raznim korupcijskim aferama i zagorčavao je Pašiću život. Radomir je imao dva sina, Nikolu (završio pravo na Oxfordu, rođen 1918) i Vladislava (arhitekta, umro ' 80. godina u Ženevi). Nikola Pašić Drugi živi u Torontu gdje je osnovao i dugo godina vodio Srpsku nacionalnu akademiju.
Kritike Nikole Pašića[uredi VE | uredi]
Zgrada u kojoj je umro Nikola Pašić
Bilo je i u njegovo vrijeme i kasnije raznih kritika na račun Nikole Pašića. Pera Todorović, raniji suborac iz Radikalne stranke, dao je sljedeći opis: "Pašić je do vijeka bio strašan smetenjak, šeprtlja i oklijevalo. Vječito šeprtljanje i kubura - to je najvažnija karakterna crta Pašićeva. On nikada ne zna jasno ni što hoće ni što neće. On hoće sve i neće ništa. On događajima ne izlazi u susret, on uvijek šetucka za njima". Archibald Rudolph Reiss u svojoj knjizi "Čujte Srbi!" zamjera Pašiću na prevelikoj popustljivosti prema svom sinu Radomiru koji je pod izgovorom bolesti bio oslobođen sudjelovanja u ratu i provodio se po Parizu. O Pašićevom velikom bogatstvu Reiss kaže:
„"Pogledajte, sin običnih i siromašnih seljaka ostavlja jedno od najvećih bogatstava u ovoj zemlji. ... Reći ćete mi da je žena Pašiću donijela lijep miraz. Što je, međutim, taj miraz u usporedbi sa onim što je on ostavio poslije smrti? Slamčica i ništa više."[2]“
(―)
„"Njegovo ime će ostati u povijesti više zbog toga što je vezano za velike događaje, nego zato što su ti događaji vezani za njega".“
(―)
– Otokar Keršovani
- Poruka
- 1.384
Josip Pančić - "Srbin" hrvatskog porijekla
Spomenik Josipu Pančiću u Crikvenici
Josip Pančić (također i Josif Pančić) (Ugrini, Bribir, 5. travnja 1814. - Beograd, 25. veljače 1888.), hrvatski i srpski botaničar i profesor prirodnih znanosti.
Životopis[uredi VE | uredi]
Rodio se u zaselku Ugrini pokraj Bribira u Hrvatskoj. Školovao se u Bribiru, Gospiću, Rijeci i Zagrebu, a studirao je u Pešti na medicinskom fakultetu, gdje je 1842. godine postao doktor medicine. Najveći dio života proveo je u Srbiji.
Bio je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije. Otkrio je brojne biljne i životinjske vrste, kao i novu vrstu crnogorice koja je po njemu nazvana Pančićeva omorika. Njegovo ime nosi i najviši vrh Kopaonika.
Kad se citira Pančićev doprinos botaničkom imenu, rabi se oznaka Pančić[1]
- - - - - - - - - -
Emir Kusturica - "Srbin" bošnjačkog porijekla
Emir Kusturica (Sarajevo, 24. studenog 1954.) je jugoslavenski i srpski filmski redatelj iz Bosne i Hercegovine. U prvom dijelu svog opusa bavio se temama vezanim za život u komunističkoj Jugoslaviji, BiH, te njegovom rodnom Sarajevu. Radio je i u Sjedinjenim Američkim Državama, a već duži niz godina živi i radi u Srbiji.
Život i djelo[uredi VE | uredi]
Prve godine[uredi VE | uredi]
Emir Kusturica se rodio 24. studenog 1954. u muslimanskoj obitelji. Njegov otac Murat Kusturica je radio u ministarstvu informiranja SR Bosne i Hercegovine, a zbog svoje karijere se bio odrekao muslimanske religije i postao ateist. Emirova majka Senija je bila domaćica. Preme povijesnim izvorima (Jevto Dedijer, 1909.) obitelj Kusturica iz Plane kod Bileće podrijetlom je od bugarskih Roma iz Ćustendila [1]
Tijekom školovanja Emir nije bio pretjerano uspješan đak, ali njegov otac koji je vidio sinovljevu zaljubljenost u filmove koristi svoje rodbinske veze kako bi poslao na čuvenu prašku filmsku akademiju. [2]
Na početku[uredi VE | uredi]
Talent za film Kusturica je imao već u srednjoj školi (dobio je priznanja). Režiju je studirao u Praškoj filmskoj akademiji (FAMU), koju je završio 1978. Već u toku studija počeo je dobijati nagrade, za studentski rad - kratki film Guernica, rađen po noveli Alije Isakovića nagrađen je na Festivalu studentskog filma u Karlovym Varyma. Po povratku u rodno Sarajevo zapošljava se na tadašnjoj RTV Sarajevo. Njegov prvi film za tu kuću Nevjeste dolaze, izazvao je kontraverze i polemike zbog prizora eksplicitnog seksa. Njegov drugi televizijski film Bife Titanik, rađen po pripovjetci nobelovca Ive Andrića, prošao je puno bolje. Za nj je dobio nagradu za režiju na ondašnjem Jugoslavenskom televizijskom festivalu u Portorožu.
Njegov prvi cjelovečernji igrani film bio je Sjećaš li se Dolly Bell?, ( 1981) po scenariju Abdulaha Sidrana. Taj film donio je Kusturici dvije velike nagrade; Zlatnog Lava za najbolji debitantski film na Venecijanskom filmskom festivalu, i nagradu FIPRESCI, na Filmskom festivalu u Cannesu. Ovaj film donio mu je i Zlatnu Arenu na Festivalu jugoslavenskog igranog filma u Puli (1981).
Da mu nagrade nisu slučajno date, pokazao je već svojim slijedećim filmom Otac na službenom putu (1985.), ponovno rađenom sa istim scenaristom Abdulahom Sidranom. Ovaj film donio mu je Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu i nominaciju za Oskara za najbolji neengleski film, Američke filmske akademije.
Kusturica je tijekom svog rada u Sarajevu, predavao filmsku režiju na Akademiji scenskih umetnosti u Sarajevu.
Tijekom 1986.-1988. Kusturica je svirao bas gitaru u sarajevskom rock sastavu Zabranjeno pušenje. Ta njegova rock faza i druženje s Goranom Bregovićem i ostalim sarajevskim rock glazbenicima, imala je traga i u Kusturičinom filmskom opusu. Goran Bregović je radio glazbu za njegove filmove; Dom za vješanje, Arizona Dream (vokal Iggy Pop) i Underground.
Kusturica tijekom 1990-tih[uredi VE | uredi]
Nakon srpske agresije na Sarajevu, Kusturica je otišao u Sjedinjene Američke Države i predavao režiju na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Jedan od njegovih američkih studenata David Atkins pokazao mu je svoj scenarij (komediju apsurda), iz kojeg je nastao njegov prvijenac na američkom tržištu - Arizona Dream (1993.), s glumcima;Faye Dunaway, Johnny Deppom i Jerryjem Lewisom u uglavnim ulogama. I ovaj film mu je donio nagrade, nagrađen je Srebrnim Medvjedom i posebnom nagradom žirija na Filmskom festivalu u Berlinu 1993..
Slijedeći njegov film Underground iz 1995., rađen je po scenariju Dušana Kovačevića, i djelomično financiran od strane državne Radio Televizije Srbije, u tijeku sukoba u bivšoj Jugoslaviji, izazvao je brojne kontraverze i otvorene napade, zbog svog zbunjujućeg sadržaja (koju su mnogi tumačili kao opravdavanje srpske agresivne politike). Film je na apsurdno - komičan način bio prikaz povijesti Jugoslavije, od njezinih početaka iz Drugog svjetskog rata, do ratnih sukoba iz 1990 -tih prilikom raspada zemlje. Pojedini kritičari su u ovom Kusturičinom filmu vidjeli samo prosrpsku i četničku propagandu i njihov pogled na sukobe u Jugoslaviji, dok su drugi u tome vidjeli ironičan pogled na balkanske etničke grupe i njihov jetki opis. Tijekom tog perioda, Kusturica je dao i par intervjua u kojima je na neki način branio politiku Slobodana Miloševića i napao zapadne i islamske medije kao raspirivače rata[3]
Ovaj film, kao i njegovi česti boravci u Srbiji, i izjave da se on osjeća Srbinom, izazvale su lavine prosvjeda i negativnih reakcija u Bosni i Hercegovini i njegovom rodnom gradu Sarajevu, tako da vlada bojkot njegovih filmova na Sarajevskom filmskom festivalu. Uz sve kontraverze i ovaj film Kusturici je donio veliku nagradu, drugu Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu.
1998., dobio je na Venecijanskom filmskom festivalu Srebrnog Lava (za režiju) za film Crna mačka beli mačor, jednu lakrdijašku komediju o životu cigana. Glazbu za film izveo je beogradski sastav No Smoking Orchestra, ( osnivač tog sastava je bivši pjevač grupe Zabranjeno Pušenje Nele Karajlić). Uz taj sastav se Kusturica vezao, snimio je video spot za njihov album Unza Unza Time 1999.(u produkciji Universal record company). Sastav se i preimenovao u Emir Kusturica & No Smoking Orchestra, u kojem Kusturica i aktivno nastupa.
Spomenik Josipu Pančiću u Crikvenici
Josip Pančić (također i Josif Pančić) (Ugrini, Bribir, 5. travnja 1814. - Beograd, 25. veljače 1888.), hrvatski i srpski botaničar i profesor prirodnih znanosti.
Životopis[uredi VE | uredi]
Rodio se u zaselku Ugrini pokraj Bribira u Hrvatskoj. Školovao se u Bribiru, Gospiću, Rijeci i Zagrebu, a studirao je u Pešti na medicinskom fakultetu, gdje je 1842. godine postao doktor medicine. Najveći dio života proveo je u Srbiji.
Bio je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije. Otkrio je brojne biljne i životinjske vrste, kao i novu vrstu crnogorice koja je po njemu nazvana Pančićeva omorika. Njegovo ime nosi i najviši vrh Kopaonika.
Kad se citira Pančićev doprinos botaničkom imenu, rabi se oznaka Pančić[1]
- - - - - - - - - -
Emir Kusturica - "Srbin" bošnjačkog porijekla
Emir Kusturica (Sarajevo, 24. studenog 1954.) je jugoslavenski i srpski filmski redatelj iz Bosne i Hercegovine. U prvom dijelu svog opusa bavio se temama vezanim za život u komunističkoj Jugoslaviji, BiH, te njegovom rodnom Sarajevu. Radio je i u Sjedinjenim Američkim Državama, a već duži niz godina živi i radi u Srbiji.
Život i djelo[uredi VE | uredi]
Prve godine[uredi VE | uredi]
Emir Kusturica se rodio 24. studenog 1954. u muslimanskoj obitelji. Njegov otac Murat Kusturica je radio u ministarstvu informiranja SR Bosne i Hercegovine, a zbog svoje karijere se bio odrekao muslimanske religije i postao ateist. Emirova majka Senija je bila domaćica. Preme povijesnim izvorima (Jevto Dedijer, 1909.) obitelj Kusturica iz Plane kod Bileće podrijetlom je od bugarskih Roma iz Ćustendila [1]
Tijekom školovanja Emir nije bio pretjerano uspješan đak, ali njegov otac koji je vidio sinovljevu zaljubljenost u filmove koristi svoje rodbinske veze kako bi poslao na čuvenu prašku filmsku akademiju. [2]
Na početku[uredi VE | uredi]
Talent za film Kusturica je imao već u srednjoj školi (dobio je priznanja). Režiju je studirao u Praškoj filmskoj akademiji (FAMU), koju je završio 1978. Već u toku studija počeo je dobijati nagrade, za studentski rad - kratki film Guernica, rađen po noveli Alije Isakovića nagrađen je na Festivalu studentskog filma u Karlovym Varyma. Po povratku u rodno Sarajevo zapošljava se na tadašnjoj RTV Sarajevo. Njegov prvi film za tu kuću Nevjeste dolaze, izazvao je kontraverze i polemike zbog prizora eksplicitnog seksa. Njegov drugi televizijski film Bife Titanik, rađen po pripovjetci nobelovca Ive Andrića, prošao je puno bolje. Za nj je dobio nagradu za režiju na ondašnjem Jugoslavenskom televizijskom festivalu u Portorožu.
Njegov prvi cjelovečernji igrani film bio je Sjećaš li se Dolly Bell?, ( 1981) po scenariju Abdulaha Sidrana. Taj film donio je Kusturici dvije velike nagrade; Zlatnog Lava za najbolji debitantski film na Venecijanskom filmskom festivalu, i nagradu FIPRESCI, na Filmskom festivalu u Cannesu. Ovaj film donio mu je i Zlatnu Arenu na Festivalu jugoslavenskog igranog filma u Puli (1981).
Da mu nagrade nisu slučajno date, pokazao je već svojim slijedećim filmom Otac na službenom putu (1985.), ponovno rađenom sa istim scenaristom Abdulahom Sidranom. Ovaj film donio mu je Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu i nominaciju za Oskara za najbolji neengleski film, Američke filmske akademije.
Kusturica je tijekom svog rada u Sarajevu, predavao filmsku režiju na Akademiji scenskih umetnosti u Sarajevu.
Tijekom 1986.-1988. Kusturica je svirao bas gitaru u sarajevskom rock sastavu Zabranjeno pušenje. Ta njegova rock faza i druženje s Goranom Bregovićem i ostalim sarajevskim rock glazbenicima, imala je traga i u Kusturičinom filmskom opusu. Goran Bregović je radio glazbu za njegove filmove; Dom za vješanje, Arizona Dream (vokal Iggy Pop) i Underground.
Kusturica tijekom 1990-tih[uredi VE | uredi]
Nakon srpske agresije na Sarajevu, Kusturica je otišao u Sjedinjene Američke Države i predavao režiju na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Jedan od njegovih američkih studenata David Atkins pokazao mu je svoj scenarij (komediju apsurda), iz kojeg je nastao njegov prvijenac na američkom tržištu - Arizona Dream (1993.), s glumcima;Faye Dunaway, Johnny Deppom i Jerryjem Lewisom u uglavnim ulogama. I ovaj film mu je donio nagrade, nagrađen je Srebrnim Medvjedom i posebnom nagradom žirija na Filmskom festivalu u Berlinu 1993..
Slijedeći njegov film Underground iz 1995., rađen je po scenariju Dušana Kovačevića, i djelomično financiran od strane državne Radio Televizije Srbije, u tijeku sukoba u bivšoj Jugoslaviji, izazvao je brojne kontraverze i otvorene napade, zbog svog zbunjujućeg sadržaja (koju su mnogi tumačili kao opravdavanje srpske agresivne politike). Film je na apsurdno - komičan način bio prikaz povijesti Jugoslavije, od njezinih početaka iz Drugog svjetskog rata, do ratnih sukoba iz 1990 -tih prilikom raspada zemlje. Pojedini kritičari su u ovom Kusturičinom filmu vidjeli samo prosrpsku i četničku propagandu i njihov pogled na sukobe u Jugoslaviji, dok su drugi u tome vidjeli ironičan pogled na balkanske etničke grupe i njihov jetki opis. Tijekom tog perioda, Kusturica je dao i par intervjua u kojima je na neki način branio politiku Slobodana Miloševića i napao zapadne i islamske medije kao raspirivače rata[3]
Ovaj film, kao i njegovi česti boravci u Srbiji, i izjave da se on osjeća Srbinom, izazvale su lavine prosvjeda i negativnih reakcija u Bosni i Hercegovini i njegovom rodnom gradu Sarajevu, tako da vlada bojkot njegovih filmova na Sarajevskom filmskom festivalu. Uz sve kontraverze i ovaj film Kusturici je donio veliku nagradu, drugu Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu.
1998., dobio je na Venecijanskom filmskom festivalu Srebrnog Lava (za režiju) za film Crna mačka beli mačor, jednu lakrdijašku komediju o životu cigana. Glazbu za film izveo je beogradski sastav No Smoking Orchestra, ( osnivač tog sastava je bivši pjevač grupe Zabranjeno Pušenje Nele Karajlić). Uz taj sastav se Kusturica vezao, snimio je video spot za njihov album Unza Unza Time 1999.(u produkciji Universal record company). Sastav se i preimenovao u Emir Kusturica & No Smoking Orchestra, u kojem Kusturica i aktivno nastupa.
- Poruka
- 1.384
Rade Šerbedžija - hrvatski i srpski glumac gruzijskog porijekla
Rade Šerbedžija (Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946.) je hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik srpskoga podrijetla.
Životopis[uredi VE | uredi]
Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine.
Diplomirao 1969. godine na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažiran u zagrebačkome Dramskom kazalištu "Gavella". Nakon toga naizmjenično radi kao slobodni umjetnik, s angažmanom u HNK u Zagrebu, te ponovno u "Gavelli". Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i tjelesno najteže scene, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog (npr. Shakespeareovi Hamlet i Richard III.) i modernoga repertoara (npr. Ibsenov Peer Gynt) - u raznim žanrovima, tumačeći likove pozitivnih i negativnih osobina.
Dobitnik je mnogih priznanja (triput nagrađen na Sterijinom pozorju, Nagrada "Vladimir Nazor", Nagrada "Dubravko Dujšin", Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama). Na filmu debitira sporednom ulogom u Iluziji (1967.) Krste Papića, dok prvu glavnu ulogu - mladića na životnoj prekretnici - tumači u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata (1968.) Branka Ivande.
Otada sve češće nastupa u glavnim ulogama dobivajući popularnost i ulazeći u krug najrespektiranijih glumaca bivše države Jugoslavije - u filmovima raspona od ratnih drama do suvremene tematike. Tako su početkom 1970-ih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktivista dezorijentiranog u privatnom životu u Crvenom klasju (1970.) Živojina Pavlovića i seoskog mladića suočenog s nepravdom u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.) Krste Papića. U to vrijeme ističe se i u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslavensku suvremenost: kao skladatelj kod kojeg prevladava karijerizam (što potvrđuje njegovu sposobnost karakternog glumca) u filmu Bravo maestro (1978.) Rajka Grlića (Zlatna arena u Puli) i u naslovnoj ulozi u Novinaru (1979.) Fadila Hadžića. Godine 1982. dobio je godišnju nagradu australske televizije Sammy za glavnu ulogu u australskoj televizijskoj ekranizaciji drame Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića.
Najuspješnija filmska godina za Šerbedžiju vjerojatno je bila 1986. kada s dvije uloge u filmovima dobija titulu najuspješnijeg na pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u Večernjim zvonima Lordana Zafranovića (Zlatna arena) i radnika ogorčenog siromaštvom i životnim nedaćama u Snu o ruži Zorana Tadića (Velika povelja u Nišu). Velikog radnog potencijala, s uspjehom glumi i na televiziji, u TV-serijama: U registraturi, Nikola Tesla (u naslovnoj ulozi), Prosjaci i sinovi i Bombaški proces (kao Josip Broz).
Objavio je 2 zbirke pjesama: Promjenljivi i Crno, crveno. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu te kao izvanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
Odlazak u inozemstvo[uredi VE | uredi]
Godine 1991. napušta Hrvatsku i odlazi u Srbiju. U filmu Dezerter Živojina Pavlovića, koji je dovršen sredinom 1992., Šerbedžija je glumio glavnu ulogu.[1] Film je snimljen u Beogradu.[2] U tom filmu pokazuju se i snimci razrušenoga hrvatskoga grada Vukovara. U Vukovar, koji je u to vrijeme bio pod okupacijom velikosrpskih snaga, redatelj Pavlović je, za potrebe završnih scena filma, kako bi zabilježio posljedice djelovanja JNA, poslao samo snimatelja.[2]
Nakon Srbije, koju je napustio 1992. godine jedno vrijeme s obitelji živio je u Sloveniji te onda u Londonu i SAD.[3] Unatoč tome što je već glumio u osamdesetak filmova distribuiranih uglavnom na području bivše Jugoslavije, proboj u svjetske filmske vode ostvario je filmom Hanin rat te filmom Prije kiše Milče Mančevskoga. 1996. godine Šerbedžija je glumio oca izbjeglice u filmu Belma te u novozelandskome filmu Ne znam engleski (Broken English). Potom su uslijedile uloge u vodećim hollyvudskim ostvarenjima Svemirski kauboji, Nemoguća misija, Zdrpi i briši i drugi.
Šerbedžija je poznat i po čitanju poezije te kazališnim predstavama. Pokrenuo je i novo kazalište Ullysses u Puli, koji je premijeru doživio s predstavom Kralj Lear na Brijunima pod redateljskom palicom njegove supruge Lenke.
Radi s mnogim velikim imenima, a s nekima od njih kao što je Vanessa Redgrave, Phillip Noyce ili Tom Cruise obiteljski je prijatelj. Radio je i sa slavnim Stanleyom Kubrickom te Clintom Eastwoodom, no Šerbedžija je ostao dosljedan sebi izjavama: "dobri su režiseri jednako dobri svugdje na svijetu, a glumci se prepoznaju već pri prvom pogledu", sjećajući se glumaca s naših prostora kao što su Inge Apelt ili Miodrag Krivokapić. Uz obitelj Šovagović, Šerbedžija sa svojom djecom iz prvog braka, Danilom koji je studirao film u Americi i sada je redatelj i Lucijom, glumicom, dobitnicom Zlatne arene za ulogu u filmu "Polagana predaja", na dobrom putu ostvariti još jednu jaku "filmašku obitelj".
Povratak u Hrvatsku, profesor glume u Rijeci[uredi VE | uredi]
Od 2010. godine živi u Rijeci.[4] U Rijeci je osmislio i pokrenio novi poslijediplomski studij glume (»Gluma, mediji, kultura«) što ga osnovao Senat Sveučilišta u Rijeci kao dvogodišnji program namijenjen stručnom usavršavanju u polju glume, medija i kulture[5] a od jeseni 2011.[6] godine na njemu i predaje[7].
Osobni život[uredi VE | uredi]
Rade Šerbedžija suprug je redateljice Lenke Udovički, s kojom ima kćeri Ninu, Milicu Almu i Vanju. Iz prvoga braka s koreografkinjom i plesnom pedagoginjom Ivankom Cerovac ima kći Luciju i sina Danila.[8]
http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=268&yyyy=2009&mm=03&dd=31&nav_id=352915
http://www.pecat.co.rs/2010/02/hrvatski-glumac-gruzijskog-porekla/
Rade Šerbedžija (Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946.) je hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik srpskoga podrijetla.
Životopis[uredi VE | uredi]
Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine.
Diplomirao 1969. godine na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažiran u zagrebačkome Dramskom kazalištu "Gavella". Nakon toga naizmjenično radi kao slobodni umjetnik, s angažmanom u HNK u Zagrebu, te ponovno u "Gavelli". Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i tjelesno najteže scene, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog (npr. Shakespeareovi Hamlet i Richard III.) i modernoga repertoara (npr. Ibsenov Peer Gynt) - u raznim žanrovima, tumačeći likove pozitivnih i negativnih osobina.
Dobitnik je mnogih priznanja (triput nagrađen na Sterijinom pozorju, Nagrada "Vladimir Nazor", Nagrada "Dubravko Dujšin", Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama). Na filmu debitira sporednom ulogom u Iluziji (1967.) Krste Papića, dok prvu glavnu ulogu - mladića na životnoj prekretnici - tumači u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata (1968.) Branka Ivande.
Otada sve češće nastupa u glavnim ulogama dobivajući popularnost i ulazeći u krug najrespektiranijih glumaca bivše države Jugoslavije - u filmovima raspona od ratnih drama do suvremene tematike. Tako su početkom 1970-ih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktivista dezorijentiranog u privatnom životu u Crvenom klasju (1970.) Živojina Pavlovića i seoskog mladića suočenog s nepravdom u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.) Krste Papića. U to vrijeme ističe se i u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslavensku suvremenost: kao skladatelj kod kojeg prevladava karijerizam (što potvrđuje njegovu sposobnost karakternog glumca) u filmu Bravo maestro (1978.) Rajka Grlića (Zlatna arena u Puli) i u naslovnoj ulozi u Novinaru (1979.) Fadila Hadžića. Godine 1982. dobio je godišnju nagradu australske televizije Sammy za glavnu ulogu u australskoj televizijskoj ekranizaciji drame Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića.
Najuspješnija filmska godina za Šerbedžiju vjerojatno je bila 1986. kada s dvije uloge u filmovima dobija titulu najuspješnijeg na pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u Večernjim zvonima Lordana Zafranovića (Zlatna arena) i radnika ogorčenog siromaštvom i životnim nedaćama u Snu o ruži Zorana Tadića (Velika povelja u Nišu). Velikog radnog potencijala, s uspjehom glumi i na televiziji, u TV-serijama: U registraturi, Nikola Tesla (u naslovnoj ulozi), Prosjaci i sinovi i Bombaški proces (kao Josip Broz).
Objavio je 2 zbirke pjesama: Promjenljivi i Crno, crveno. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu te kao izvanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
Odlazak u inozemstvo[uredi VE | uredi]
Godine 1991. napušta Hrvatsku i odlazi u Srbiju. U filmu Dezerter Živojina Pavlovića, koji je dovršen sredinom 1992., Šerbedžija je glumio glavnu ulogu.[1] Film je snimljen u Beogradu.[2] U tom filmu pokazuju se i snimci razrušenoga hrvatskoga grada Vukovara. U Vukovar, koji je u to vrijeme bio pod okupacijom velikosrpskih snaga, redatelj Pavlović je, za potrebe završnih scena filma, kako bi zabilježio posljedice djelovanja JNA, poslao samo snimatelja.[2]
Nakon Srbije, koju je napustio 1992. godine jedno vrijeme s obitelji živio je u Sloveniji te onda u Londonu i SAD.[3] Unatoč tome što je već glumio u osamdesetak filmova distribuiranih uglavnom na području bivše Jugoslavije, proboj u svjetske filmske vode ostvario je filmom Hanin rat te filmom Prije kiše Milče Mančevskoga. 1996. godine Šerbedžija je glumio oca izbjeglice u filmu Belma te u novozelandskome filmu Ne znam engleski (Broken English). Potom su uslijedile uloge u vodećim hollyvudskim ostvarenjima Svemirski kauboji, Nemoguća misija, Zdrpi i briši i drugi.
Šerbedžija je poznat i po čitanju poezije te kazališnim predstavama. Pokrenuo je i novo kazalište Ullysses u Puli, koji je premijeru doživio s predstavom Kralj Lear na Brijunima pod redateljskom palicom njegove supruge Lenke.
Radi s mnogim velikim imenima, a s nekima od njih kao što je Vanessa Redgrave, Phillip Noyce ili Tom Cruise obiteljski je prijatelj. Radio je i sa slavnim Stanleyom Kubrickom te Clintom Eastwoodom, no Šerbedžija je ostao dosljedan sebi izjavama: "dobri su režiseri jednako dobri svugdje na svijetu, a glumci se prepoznaju već pri prvom pogledu", sjećajući se glumaca s naših prostora kao što su Inge Apelt ili Miodrag Krivokapić. Uz obitelj Šovagović, Šerbedžija sa svojom djecom iz prvog braka, Danilom koji je studirao film u Americi i sada je redatelj i Lucijom, glumicom, dobitnicom Zlatne arene za ulogu u filmu "Polagana predaja", na dobrom putu ostvariti još jednu jaku "filmašku obitelj".
Povratak u Hrvatsku, profesor glume u Rijeci[uredi VE | uredi]
Od 2010. godine živi u Rijeci.[4] U Rijeci je osmislio i pokrenio novi poslijediplomski studij glume (»Gluma, mediji, kultura«) što ga osnovao Senat Sveučilišta u Rijeci kao dvogodišnji program namijenjen stručnom usavršavanju u polju glume, medija i kulture[5] a od jeseni 2011.[6] godine na njemu i predaje[7].
Osobni život[uredi VE | uredi]
Rade Šerbedžija suprug je redateljice Lenke Udovički, s kojom ima kćeri Ninu, Milicu Almu i Vanju. Iz prvoga braka s koreografkinjom i plesnom pedagoginjom Ivankom Cerovac ima kći Luciju i sina Danila.[8]
http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=268&yyyy=2009&mm=03&dd=31&nav_id=352915
http://www.pecat.co.rs/2010/02/hrvatski-glumac-gruzijskog-porekla/
vrljika
Zainteresovan član
- Poruka
- 272
KAkvu kontraindikarnost haj me uči ti kako mi se onda zvao Čukundjed pradjed djed i otac kad ja znam e to je ono sad možeš pustiti scenu iz Noža pa se naslađivati da znaš bolje o meni nego što ja znam. Sa takvim stavom prema Bošnjacima nigdje nećete dospjeti (mislim na Srbe) samo nam se isplati imati neku normalnu distancu a i vama sa nama.
- Poruka
- 1.384
Taško Načić - srpski glumac cincarskog porjekla
Taško Načić (Serbian Cyrillic: Ташко Начић; 7 April 1934, Kruševac, Serbia - 27 March 1993, Belgrade) was a popular Serbian actor.
He studied acting at The Faculty of Dramatic Arts in Belgrade, where he graduated in 1956. In 1954 he became a member of National Theatre in Belgrade, where he acted in plays Stanoje Glavaš and Gospođa Ministarka. Soon after that he went to theater Boško Buha and then to the just-founded Atelje 212 where he remained until his death. He acted in numerous plays such as: Arsenik i stare čipke (Arsenic and Old Lace), Kartoteka, Kralj Ibi (King Ubu), Viktor ili Deca na vlasti (Victor, or Power to the Children), Kafanica, sudnica, ludnica, Kape dole, Galeb (The Seagull), Mark i šuma gusta, Rado ide Srbin u vojnike, Maratonci trče počasni krug, Purpurno ostrvo, Radovan III, Čudo u Šarganu, Ne pucaj, bre (monodrama), Ožalošćena porodica, Mat'rijalisti, Propast carstva srpskoga, Veliko i malo, Čaplja, Karijera, Pariska komuna, Svećar. He acted in 62 theater plays.
In movies, he first appeared in Vojislav Nanović's movie Bolje je Umeti in 1960, and after that in Bokseri idu u raj, Bubašinter, Majstor i Margarita, Kičma, Ko to tamo peva (Who's That Singing Over There), Halo, taksi!, Davitelj protiv davitelja, Maturanti, Sulude godine, Tajna manastirske rakije, Tesna koža 4 and Juriš na skupštinu. He acted in 26 movies. He also played in numerous TV series and TV movies, such as Diplomci and Bolji život.
Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Taško_Načić
Taško Načić (Serbian Cyrillic: Ташко Начић; 7 April 1934, Kruševac, Serbia - 27 March 1993, Belgrade) was a popular Serbian actor.
He studied acting at The Faculty of Dramatic Arts in Belgrade, where he graduated in 1956. In 1954 he became a member of National Theatre in Belgrade, where he acted in plays Stanoje Glavaš and Gospođa Ministarka. Soon after that he went to theater Boško Buha and then to the just-founded Atelje 212 where he remained until his death. He acted in numerous plays such as: Arsenik i stare čipke (Arsenic and Old Lace), Kartoteka, Kralj Ibi (King Ubu), Viktor ili Deca na vlasti (Victor, or Power to the Children), Kafanica, sudnica, ludnica, Kape dole, Galeb (The Seagull), Mark i šuma gusta, Rado ide Srbin u vojnike, Maratonci trče počasni krug, Purpurno ostrvo, Radovan III, Čudo u Šarganu, Ne pucaj, bre (monodrama), Ožalošćena porodica, Mat'rijalisti, Propast carstva srpskoga, Veliko i malo, Čaplja, Karijera, Pariska komuna, Svećar. He acted in 62 theater plays.
In movies, he first appeared in Vojislav Nanović's movie Bolje je Umeti in 1960, and after that in Bokseri idu u raj, Bubašinter, Majstor i Margarita, Kičma, Ko to tamo peva (Who's That Singing Over There), Halo, taksi!, Davitelj protiv davitelja, Maturanti, Sulude godine, Tajna manastirske rakije, Tesna koža 4 and Juriš na skupštinu. He acted in 26 movies. He also played in numerous TV series and TV movies, such as Diplomci and Bolji život.
Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Taško_Načić
Poslednja izmena od moderatora:
- Poruka
- 1.384
Naum Krnar - srpski revolucionar cincarskog porjekla
Naum Krnar je jedna od važnijih ličnosti Prvog srpskog ustanka, blizak Karađorđev saradnik. Rođen je u Moskopolju, oko 1780. godine. Po etničkoj pripadnosti je bio Cincarin, a po nacionalnom osećanju Grk.
Poreklom je iz imućne trgovačke porodice. U mladosti je stekao solidno obrazovanje. Govorio je više jezika. Prvi srpski ustanak ga zatiče u Beogradu kao uglednog i prilično bogatog trgovca. Trgovao je kožom i krznima.
Ženio se dva puta. Od svoje prve žene, koja je ostala u Moskopolju, sporazumno se razveo i ponovo oženio u Beogradu. U svojoj knjizi “O Cincarima”, akademik Dušan Popović navodi i pismo koje je, na grčkom, Krnar pisao svoj prvoj ženi.
Naum Krnar je bio član Heterije, tajnog udruženja koje se borilo za oslobađenje i ujedinjenje balkanskih hrišćanskih zemalja, a čiji je jedan od istaknutih vođa bio i Riga od Fere.
Ustanak[uredi]
Prvom srpskom ustanku se priključio u samom početku, i po njegovom slomu je prebegao prvo u Zemun, pa u Novi Sad, a zatim, kao i većina srpskih vojvoda, u Hotin, u Rusiju. Godine 1817, sa Karađorđem, tajno prelazi preko Dunava u nameri da u Srbiji podignu ustanak. Knez Miloš saznaje za njihov dolazak i naređuje njihovo smaknuće.
Glave Karađorđa i Nauma Krnara odnete su paši u Beograd, a ovaj je kožu s njih, ispunjenu pamukom, poslao za Carigrad, kao dokaz.
Istorijska sudbina[uredi]
Nauma Krnara i njegovu ulogu u ustaničkom pokretu srpska istoriografija je, naizgled, sistematski zanemarivala. Najčešće se pominje kao Karađev “momak”, ili pisar, u najboljem slučaju. Činjenice, međutim, govore da je njegova uloga bila mnogo značajnija. Verovatno je, kao poverenik Heterije, na Karađorđa vršio odlučujući politički uticaj i bio mu politički i diplomatski savetnik. O važnosti koju mu je turska vlast pridavala svedoči i činjenica da je i njegova glava, kao i Karađorđeva, putovala za Carigrad.
Razlozi za ovo zanemarivanje leže u činjenici da je mlada srpska država, težeći da formira jako nacionalno osećanje, želela da zataška Karađorđevo zalaganje za nadnacionalnu balkansku federaciju. Drugi razlog može da bude i izvesni animozitet koji se razvio prema Cincarima, kao finansijskoj i političkoj oligarhiji koja je imala i te kako bitnu ulogu u formiranju našeg građanskog društva i države.
Izvor: http://sr.wikipedia.org/sr-el/Наум_Крнар
Naum Krnar je jedna od važnijih ličnosti Prvog srpskog ustanka, blizak Karađorđev saradnik. Rođen je u Moskopolju, oko 1780. godine. Po etničkoj pripadnosti je bio Cincarin, a po nacionalnom osećanju Grk.
Poreklom je iz imućne trgovačke porodice. U mladosti je stekao solidno obrazovanje. Govorio je više jezika. Prvi srpski ustanak ga zatiče u Beogradu kao uglednog i prilično bogatog trgovca. Trgovao je kožom i krznima.
Ženio se dva puta. Od svoje prve žene, koja je ostala u Moskopolju, sporazumno se razveo i ponovo oženio u Beogradu. U svojoj knjizi “O Cincarima”, akademik Dušan Popović navodi i pismo koje je, na grčkom, Krnar pisao svoj prvoj ženi.
Naum Krnar je bio član Heterije, tajnog udruženja koje se borilo za oslobađenje i ujedinjenje balkanskih hrišćanskih zemalja, a čiji je jedan od istaknutih vođa bio i Riga od Fere.
Ustanak[uredi]
Prvom srpskom ustanku se priključio u samom početku, i po njegovom slomu je prebegao prvo u Zemun, pa u Novi Sad, a zatim, kao i većina srpskih vojvoda, u Hotin, u Rusiju. Godine 1817, sa Karađorđem, tajno prelazi preko Dunava u nameri da u Srbiji podignu ustanak. Knez Miloš saznaje za njihov dolazak i naređuje njihovo smaknuće.
Glave Karađorđa i Nauma Krnara odnete su paši u Beograd, a ovaj je kožu s njih, ispunjenu pamukom, poslao za Carigrad, kao dokaz.
Istorijska sudbina[uredi]
Nauma Krnara i njegovu ulogu u ustaničkom pokretu srpska istoriografija je, naizgled, sistematski zanemarivala. Najčešće se pominje kao Karađev “momak”, ili pisar, u najboljem slučaju. Činjenice, međutim, govore da je njegova uloga bila mnogo značajnija. Verovatno je, kao poverenik Heterije, na Karađorđa vršio odlučujući politički uticaj i bio mu politički i diplomatski savetnik. O važnosti koju mu je turska vlast pridavala svedoči i činjenica da je i njegova glava, kao i Karađorđeva, putovala za Carigrad.
Razlozi za ovo zanemarivanje leže u činjenici da je mlada srpska država, težeći da formira jako nacionalno osećanje, želela da zataška Karađorđevo zalaganje za nadnacionalnu balkansku federaciju. Drugi razlog može da bude i izvesni animozitet koji se razvio prema Cincarima, kao finansijskoj i političkoj oligarhiji koja je imala i te kako bitnu ulogu u formiranju našeg građanskog društva i države.
Izvor: http://sr.wikipedia.org/sr-el/Наум_Крнар
Poslednja izmena od moderatora:
- Poruka
- 1.384
Predrag Manojlović - srpski glumac cincarskog porijekla
Predrag "Miki" Manojlović (Beograd, 5. april 1950) je srpski glumac.
Biografija[uredi]
Rođen je u porodici pozorišnih glumaca, njegova majka je glumica Zorka Manojlović. Posle završene Akademije nastupa u pozorištu. Karijeru na televiziji počinje u seriji Otpisani (1974). Igrao je u kultnoj seriji Grlom u jagode (1976) režisera Srđana Karanovića. Na filmu je sarađivao sa Emirom Kusturicom. Posle filma „Podzemlje“ (1995) počinje da snima i u inostranstvu. Neki od poznatijih filmova u kojima je igrao su: Crna mačka beli mačor, Podzemlje, Tuđa Amerika, Tango argentino, Mi nismo anđeli, Mi nismo anđeli 2 i Zavet.
Za zasluge u oblasti pozorišta i filma u jugoistočnoj Evropi, 2011. je proglašen za počasnog doktora Evropske filmske akademije.[1]
Priznanja[uredi]
Nagrada „Pavle Vuisić“ (2004), koja se dodeljuje glumcu za životno delo.
Nagrada Milivoje Živanović (2012 u Požarevcu), za ulogu Milana u predstavi „Kumovi“ u režiji Dušana Kovačevića, a u izvođenju Zvezdara teatra iz Beograda.[2]
Dobričin prsten (2012)[3][4]
Specijalna Zlatna Kamera 300 - od Međunarodni festival filmske kamere „Braća Manaki“
Izvor: http://opusteno.rs/biografije-poznatih-f151/biografija-glumac-predrag-miki-manojlovic-t21276.html
Predrag "Miki" Manojlović (Beograd, 5. april 1950) je srpski glumac.
Biografija[uredi]
Rođen je u porodici pozorišnih glumaca, njegova majka je glumica Zorka Manojlović. Posle završene Akademije nastupa u pozorištu. Karijeru na televiziji počinje u seriji Otpisani (1974). Igrao je u kultnoj seriji Grlom u jagode (1976) režisera Srđana Karanovića. Na filmu je sarađivao sa Emirom Kusturicom. Posle filma „Podzemlje“ (1995) počinje da snima i u inostranstvu. Neki od poznatijih filmova u kojima je igrao su: Crna mačka beli mačor, Podzemlje, Tuđa Amerika, Tango argentino, Mi nismo anđeli, Mi nismo anđeli 2 i Zavet.
Za zasluge u oblasti pozorišta i filma u jugoistočnoj Evropi, 2011. je proglašen za počasnog doktora Evropske filmske akademije.[1]
Priznanja[uredi]
Nagrada „Pavle Vuisić“ (2004), koja se dodeljuje glumcu za životno delo.
Nagrada Milivoje Živanović (2012 u Požarevcu), za ulogu Milana u predstavi „Kumovi“ u režiji Dušana Kovačevića, a u izvođenju Zvezdara teatra iz Beograda.[2]
Dobričin prsten (2012)[3][4]
Specijalna Zlatna Kamera 300 - od Međunarodni festival filmske kamere „Braća Manaki“
Izvor: http://opusteno.rs/biografije-poznatih-f151/biografija-glumac-predrag-miki-manojlovic-t21276.html
Poslednja izmena od moderatora:
- Poruka
- 1.384
Idemo dalje, potrebno je razdvojiti sve nesrbe
koji su se pomiješali sa srpskom kulturom i istorijom.
To sve treba jasno razdvojiti.
Dragutin Dimitrijević Apis - srpski vojni zapovjednik cincarskog porijekla
Dragutin Dimitrijević Apis (Beograd, 1877. - Solun, 1917.) bio je generalštabni pukovnik vojske Kraljevine Srbije koji je smislio i organizirao časnički puč 1903. godine kojim je svrgnut i ubijen Aleksandar Obrenović.
Dragutin Dimitrijević Apis, časnik vojske kraljevine Srbije, osnivač je tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt poznata i po nazivu Crna ruka. Neobičnom sugestivnom snagom na sve s kojima je dolazio u dodir, Dimitrijević je još kao đak imao silan utjecaj na svoje prijatelje. Završio je 26. klasu Vojne akademije u Beogradu i već je kao potporučnik počeo kovati planove o promjeni režima kralja Aleksandra Obrenovića. Kao jedan od osnivača i najaktivnijih članova zavjere protiv kralja Aleksandra i kraljice Drage, Apis je u noći 29. svibnja 1903. godine poveo svoj teroristički odred iz Oficirskog doma u kraljevski dvor gdje je, za vrijeme traženja kralja i kraljice, teško ranjen s tri metka u grudi. Dimitrijević je srećom ostao živ i prebolio te rane, a njegov utjecaj na časnike i poslove u vojsci stalno je rastao. Njegovi su planovi bili stvoriti vojnu diktaturu u zemlji. Čak je prijetnjama pokušao utjecati na Nikolu Pašića, ali mu to nije uspjelo. Ni njegovo privremeno službovanje u Valjevu, ni njegovo jednogodišnje odsustvo iz zemlje na vojnom studiju u Berlinu, gdje je otišao nakon završetka višeg tečaja Vojne akademije u Beogradu, nisu mogli umanjiti taj utjecaj.
Godine 1911. Dimitrijević je sa svojim drugovima osnovao tajno udruženje "Ujedinjenje ili smrt", poznato pod imenom "Crna ruka". Za vrijeme same mobilizacije u rujnu 1912. teško je obolio od trovanja krvi pa je vraćen u Beograd na liječenje i zbog toga nije mogao sudjelovati u Balkanskom ratu. Kao šef obavještajnog odjeljenja Ratnog ministarstva Dimitrijević je uspostavio kontakte sa istomišljenicima iz mnogih krajeva.
Kontrolirao je organizaciju "Mlada Bosna", koja je izvršila atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Jedan od preživjelih atentatora, Muhamed Mehmedbašić, prebjegao je k njemu i uz njega ostao do samog kraja.
U Prvom svjetskom ratu je rukovodio vojnom obavještajnom službom. Potom je bio načelnik štaba Užičke i Timočke vojske. Zatim pomoćnik načelnika štaba III. armije.
Apis je u prosincu 1916. godine uhićen na solunskom frontu kao član tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt. Optužnica ga je teretila za "prevratničko djelovanje" s političkim ciljem u samoj zemlji. Pored toga u tužbi se navodilo da je prikrivao Radu Malobabića i Muhameda Mehmedbašića, koji su bili optuženi istom tužbom, i da su 29. kolovoza 1916. izvršili atentat na prijestolonasljednika regenta Aleksandra, kada se automobilom vozio iz Ostrova u svoj stožer. Proces se vodio u Solun pred vojnim sudom za časnike. Presudom od 23. kolovoza 1916. Dimitrijević je osuđen na smrt, a strijeljan je 14. lipnja 1917. na Solunskom polju zajedno s topničkim bojnikom (srp. majorom) Ljubom Vukovićem i Radom Malobabićem. .
„Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis bio je veliki patriot. Vladavinu Aleksandra Obrenovića smatrao je pogubnom po Srbiju. On je smislio i organizirao časnički puč, ali ubojstvo kraljevskog para nije bila njegova ideja. Bio je ranjen prilikom zauzimanja dvora i nije mogao spriječiti ubojstvo. Proučavajući njegov slučaj mnogi su uvidjeli (Archibald Reiss, David MacKenzie, itd.) da Solunski proces na kome mu se sudilo 1916. nije bio zakonski regularan. Apis je bio nevin. Ali, srpski političari su ga se bojali. Bio je netko tko je mogao kontrolirati afere u Srbiji poslije rata. Zato su vođe srpske vlade u izgnanstvu riješili da iskoriste trenutak i eliminiraju ga.” - David MacKenzie
Na obnovljenom sudskom procesu 1953. u Beogradu je rehabilitiran.
Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Dragutin_Dimitrijević_Apis
koji su se pomiješali sa srpskom kulturom i istorijom.
To sve treba jasno razdvojiti.
Dragutin Dimitrijević Apis - srpski vojni zapovjednik cincarskog porijekla
Dragutin Dimitrijević Apis (Beograd, 1877. - Solun, 1917.) bio je generalštabni pukovnik vojske Kraljevine Srbije koji je smislio i organizirao časnički puč 1903. godine kojim je svrgnut i ubijen Aleksandar Obrenović.
Dragutin Dimitrijević Apis, časnik vojske kraljevine Srbije, osnivač je tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt poznata i po nazivu Crna ruka. Neobičnom sugestivnom snagom na sve s kojima je dolazio u dodir, Dimitrijević je još kao đak imao silan utjecaj na svoje prijatelje. Završio je 26. klasu Vojne akademije u Beogradu i već je kao potporučnik počeo kovati planove o promjeni režima kralja Aleksandra Obrenovića. Kao jedan od osnivača i najaktivnijih članova zavjere protiv kralja Aleksandra i kraljice Drage, Apis je u noći 29. svibnja 1903. godine poveo svoj teroristički odred iz Oficirskog doma u kraljevski dvor gdje je, za vrijeme traženja kralja i kraljice, teško ranjen s tri metka u grudi. Dimitrijević je srećom ostao živ i prebolio te rane, a njegov utjecaj na časnike i poslove u vojsci stalno je rastao. Njegovi su planovi bili stvoriti vojnu diktaturu u zemlji. Čak je prijetnjama pokušao utjecati na Nikolu Pašića, ali mu to nije uspjelo. Ni njegovo privremeno službovanje u Valjevu, ni njegovo jednogodišnje odsustvo iz zemlje na vojnom studiju u Berlinu, gdje je otišao nakon završetka višeg tečaja Vojne akademije u Beogradu, nisu mogli umanjiti taj utjecaj.
Godine 1911. Dimitrijević je sa svojim drugovima osnovao tajno udruženje "Ujedinjenje ili smrt", poznato pod imenom "Crna ruka". Za vrijeme same mobilizacije u rujnu 1912. teško je obolio od trovanja krvi pa je vraćen u Beograd na liječenje i zbog toga nije mogao sudjelovati u Balkanskom ratu. Kao šef obavještajnog odjeljenja Ratnog ministarstva Dimitrijević je uspostavio kontakte sa istomišljenicima iz mnogih krajeva.
Kontrolirao je organizaciju "Mlada Bosna", koja je izvršila atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Jedan od preživjelih atentatora, Muhamed Mehmedbašić, prebjegao je k njemu i uz njega ostao do samog kraja.
U Prvom svjetskom ratu je rukovodio vojnom obavještajnom službom. Potom je bio načelnik štaba Užičke i Timočke vojske. Zatim pomoćnik načelnika štaba III. armije.
Apis je u prosincu 1916. godine uhićen na solunskom frontu kao član tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt. Optužnica ga je teretila za "prevratničko djelovanje" s političkim ciljem u samoj zemlji. Pored toga u tužbi se navodilo da je prikrivao Radu Malobabića i Muhameda Mehmedbašića, koji su bili optuženi istom tužbom, i da su 29. kolovoza 1916. izvršili atentat na prijestolonasljednika regenta Aleksandra, kada se automobilom vozio iz Ostrova u svoj stožer. Proces se vodio u Solun pred vojnim sudom za časnike. Presudom od 23. kolovoza 1916. Dimitrijević je osuđen na smrt, a strijeljan je 14. lipnja 1917. na Solunskom polju zajedno s topničkim bojnikom (srp. majorom) Ljubom Vukovićem i Radom Malobabićem. .
„Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis bio je veliki patriot. Vladavinu Aleksandra Obrenovića smatrao je pogubnom po Srbiju. On je smislio i organizirao časnički puč, ali ubojstvo kraljevskog para nije bila njegova ideja. Bio je ranjen prilikom zauzimanja dvora i nije mogao spriječiti ubojstvo. Proučavajući njegov slučaj mnogi su uvidjeli (Archibald Reiss, David MacKenzie, itd.) da Solunski proces na kome mu se sudilo 1916. nije bio zakonski regularan. Apis je bio nevin. Ali, srpski političari su ga se bojali. Bio je netko tko je mogao kontrolirati afere u Srbiji poslije rata. Zato su vođe srpske vlade u izgnanstvu riješili da iskoriste trenutak i eliminiraju ga.” - David MacKenzie
Na obnovljenom sudskom procesu 1953. u Beogradu je rehabilitiran.
Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Dragutin_Dimitrijević_Apis
Poslednja izmena od moderatora:
vučko
Ističe se
- Poruka
- 2.199
Hrvoje Cro, evo na brzinu sam preleteo ove tvoje poruke.
Što se tiče Emira Kusturice. Kada je bošnjački narod nastao pod tim imenom (a to je svi znamo bilo 1995, i znamo zašto), on je "ustao" i rekao "Ja sam Srbin". Zašto? Pa zato što je istraživajuči svoje poreklo došao do podataka da su mu preci bili pravoslavni Srbi. Tako je isto veliki intelektualac i nobelovac Ivo Andrić došao do tog saznanja. Znači to su ljudi koji imaju toliko znanja i mudrosti da su shvatili odakle potiču, ko su im roditelji, a ne da slušaju zapadnjačku propagandu i veruju samo onome što se prikazuje u zapadnim medijima. A, da, zaboravio si da staviš Ivo Andrić - hrvatskog porekla
A što se tiče Šešelja. I kod njih se desilo da je jedan deo porodice prešao u katoličanstvo, a neki su ostali u pravoslavlju - ali i jedni i drugi su bili Srbi, sve do 1900 godine. kada su na prvom svekatoličkom kongresu Srbi katolici postali Hrvati (
- pogledati od 34:00 do 35:00
Ja imam svoje svedočanstvo, o mojoj porodici da su 4 braća odlučili da idu na 4 strane, posle nekog napada koje su izvršili na turske vojnike. Jedan deo porodice je otišao u Dalmaciju. Šta misliš ko su sada oni?Srbi?
Što se tiče Emira Kusturice. Kada je bošnjački narod nastao pod tim imenom (a to je svi znamo bilo 1995, i znamo zašto), on je "ustao" i rekao "Ja sam Srbin". Zašto? Pa zato što je istraživajuči svoje poreklo došao do podataka da su mu preci bili pravoslavni Srbi. Tako je isto veliki intelektualac i nobelovac Ivo Andrić došao do tog saznanja. Znači to su ljudi koji imaju toliko znanja i mudrosti da su shvatili odakle potiču, ko su im roditelji, a ne da slušaju zapadnjačku propagandu i veruju samo onome što se prikazuje u zapadnim medijima. A, da, zaboravio si da staviš Ivo Andrić - hrvatskog porekla
A što se tiče Šešelja. I kod njih se desilo da je jedan deo porodice prešao u katoličanstvo, a neki su ostali u pravoslavlju - ali i jedni i drugi su bili Srbi, sve do 1900 godine. kada su na prvom svekatoličkom kongresu Srbi katolici postali Hrvati (
Ja imam svoje svedočanstvo, o mojoj porodici da su 4 braća odlučili da idu na 4 strane, posle nekog napada koje su izvršili na turske vojnike. Jedan deo porodice je otišao u Dalmaciju. Šta misliš ko su sada oni?Srbi?
Poslednja izmena:
Bajo Pivljanin
Domaćin
- Poruka
- 4.059
Овој горе листи не припадају Пашић (очух му је био Бугарин/Цинцар, не и отац), Кустурица (пореклом Србин), Стојан Јанковић (хрватска националистичка мантра о "Власима" у Хрватској и БиХ), и готово сигурно Шешељ (припада групи херцеговачких презимена, међу којима су и Жежељ, Кешељ, Пешаљ итд).
- Poruka
- 29.036
Само што се то праве да не знају на хр. википедији.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 35.485
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 35.485
Ovde je, ustvari, bitno uočiti jedan dogmatski kriterijum, koji je zaista jedini referentni sistem hrvatske etnografske nauke koja ga je potpuno nekritički uzdigla na razinu apsolutne istine, a to je tzv. etnokonfesionalni kriterijum. Tvoja veroispovest ne može biti isto što i tvoje poreklo ukoliko genealogija i etno-nauka pretenduju da segnu u doba pre konfesionalnih podela. Utoliko je etnokonfesionalni kriterijum idiotski kada je u pitanju nečije poreklo. Za domaću (i mnogu drugu) etno-nauku bolje je da zanemari da kategorija konfesije uopšte postoji kao odrednica porekla.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 35.485
Jeste, kao što je Ljubiša Samardžić iz Abhazije, a Vuk Karadžić iz Dagestana.
Čudo jedno šta se izrodi od Dmitrovićeve ironije:
http://www.pecat.co.rs/2010/02/hrvatski-glumac-gruzijskog-porekla/
"Prezime Šerbedžija potiče iz turskog vremena i može se objasniti transformacijom zanimanja u prezime; Šerbedžija je bio stručnjak za pravljenje šerbeta, poslastice iz bogate orjentalne kuhinje Doduše, Rade tvrdi da je za vreme jednog boravka u Gruziji saznao da u južnom delu te države svaka treća porodica nosi prezime Šerbedžija."
Pa onda s ironijom u kondicionalu, želeći velikog Radeta da isprovocira, nastavlja (mali) Dmitrović kritikujući Šerbedžijinu izjavu kao izjavu nekoga ko, po njemu, nije dovoljno ostrašćen Srbin:
"Možda tu treba potražiti odgovor na pitanje sa početka teksta. I taj odgovor bi glasio: Rade Šerbedžija je hrvatski glumac gruzijskog porekla."
Nebrojeno mnogo prezimena izvedeno je od turske reči za zanimanje, npr.
♦ kujundžija - (tur.) zlatar: Kojùndžić (sred. Dalmacija), Kojùndžija (I Slavonija), Kojùnđīć (Slavonija), Kojùnđija (Dugo Selo), Kolùndžīć (720, S Dalmacija, Lika, Slavonija), Kolùndžija (390, Knin), Kolùnđija (Rijeka, Dubrovnik), Kujùndžīć (930, Imotski, sred. Dalmacija), Kujùndžija (Vinkovci), Kujùnđīć (Slavonija), Kulùndžīć (320, Nova Gradiška), Kulùndžija (Rijeka, Karlovac, Brač, Orahovica), Kulùnđīć (I Slavonija)
♦ ćurčija - (tur.) krznar: Čúrčić (300, Slavonija, Lika, Zagora), Čùrčija (100, posvuda), Čurčínac (Vinkovci), Čùrćija, Ćùrak (150, sred. Dalmacija), Ćùrčīć (540, Lika, I Slavonija; stegnuto od Ćurčijić), Ćùrčija (280, Banovina, Imotska krajina), Ćùrčīn (Zagreb), Ćùrćija (Podravina), Ćúrdo (Slavonija), usp. Krznar, usp. Krznarić
♦ terzija - (tur.) krojač: Tèrzīć (1510, Nova Gradiška, I Slavonija, Zagreb, Požega), Tèrzija (Slavonski Brod, Kaštela) (usp. Krajačić, Sabo, Švaljek)
♦ samardžija - (tur.) sedlar: Samàrdžić (1610, Sinj, Zagreb, Slavonski Brod, Slavonija), Samàrdžija (1560, Zagreb, Požega, Slavonski Brod, Banija), Samàrđīć (110, Slavonija, Split), Samàrđija (120, Zagreb, Podravina, Slavonija, Karlovac), Samàržija (730, Senj, Zagreb, Primorje, Požega) (usp. Sedlar)
♦ čorbardžija - (tur.) kuvar: Čorbàdžīć
i još:
Tatarević (poštar), Terzić (terzija, krojač), Abadžić (abadžija, takođe vrsta krojača), Topčagić (topar), Balugdžić (ribar), Tamburija (svirač u tamburu), Bakalović (balkalin), Telalbašić (dobošar), Halačević (jorgandžija), Baštovanović (povrtlar), Saračević (kožar), Pijade (pešadinac), Samardžić (sedlar), Tufegdžić (puškar), Bojadžić (moler), Tabaković (kožar), Sapundžić, Sapundžija (sapunar), Kovandžić, Kovančić (pčelar), Barudžija (proizvođač ili prodavac baruta), Odadžić (poslužitelj, sobar), Bazarović (pijačar, trgovac), Baždarević (carinik), Sarafijan (menjač novca), Kujundžić, Kulundžić, Kolundžija (zlatar), Kasapović (mesar, kasapin), Šerbedžija (proizvođač šerbeta), Dunđerović (zidar), Hećimović, Ećimović (vidar, travar), Surudžić (kolski pratilac, preteča konduktera), Dogandžić, Dogančić (sokolar), Nalbantin, Nalbantić (potkivač), Čamdžić (čamdžija), Ulak (poštar, glasnik), Tahmiščić (onaj koji prži i prodaje kafu), Kestendžić (onaj koji peče i prodaje kestenje), Nedžarić (nedžar - majstor graditelj), Jemendžija, Jemendžić (papučar), Lagumdžija (kopač, miner), Mutapčić, Mutavdžić (neka vrsta tkača, koji pravi prostirke od kostreti), Dumendžić (kormilar, krmanoš), Džamdžić (staklar)
Pored onih koje se tiču zanimanja, postoje srpska prezimena koja u osnovi imaju
- neku karakteristiku nosioca: Karleuša (tur.) - čupava kosa, Šormaz (tur.) - svež, Karadžić, Karagić (tur.) - crnomanjast, Ćorić, Ćorković (tur.) - slabovid, slep, Ćopić (bez noge ili hrom), Čolo, Čolić (bez ruke), Čuljić, Čuljak (bez uha), Šišmanović (debeo, trbušast), Džudžić, Džudža (niskog rasta), Uzunović (visokog rasta), Ćelić (bez kose), Ćorić, Ćorović (bez oka ili slep), Čangalović (štrkljast, dugonog), Čustović (hitar, okretan), Kaurić, Kaurčić, Kaurinović (nevernik).
- status ili službu: Čipčić, Čipčija (tur.) - kmet, zemljoradnik, Spahić, Spaho (tur.) vlastelin; Adžić, Hadžić, Adžija (tur.) - hadžija, hodočasnik; Bašić, Pašić, Pašalić (tur.) - čin paša; Šubašić, Subašić, Juzbašić, Odabašić (tur.) - činovi subaša, juzbaša, odabaša, Čaušević, Baščaušević (tur.) - niži čin u osmanskoj vosjsci (čauš) itd.
- muslimansko ime, nadimak, etnonim: Smailović (Ismail, Smajo), Memedović (Muhamed, Mehmed), Turajlić itd.
Poslednja izmena:
Bastiani
Poznat
- Poruka
- 7.603
A ja sam mislio da su Istrani u dobrim odnosima sa Srbima zato što su oni upravo jedini pravi Hrvati.И ја се извињавам ако ти тата није Хрват.
Znaš kako su 1945. Slovenci u Istri svi odreda umesto prezimena na -ič dobili -ić i, budući Katolici, postali Hrvati, kao i Bunjevci u Vojvodini onim ukazom? Valjda zato što znaju da nisu Hrvati, zato su i Istrani i bački Bunjevci u tradicionalno dobrim odnosima sa Srbima.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 35.485
A ja sam mislio da su Istrani u dobrim odnosima sa Srbima zato što su oni upravo jedini pravi Hrvati.
Kjuriousli inaf, Histri znači isto što i Servi.
Što je to uopće porijeklo i koliko se uspješno ono uopće može istraživati? Osobito ako to porijeklo tražimo u razdoblju prije konfesionalnih podjela!
