Razlike su stvarne samo ukoliko ljudi u njih veruju, zalivaju ih i gaje generacijama. Naravno da Srbin ne nosi pašku nošnju niti zna tekstove Matanovića napamet. To uopšte nije pitanje, i to nije ono što čini suštinsku razliku. Ljudi se identifikuju s različitim folklorima, mitovima i pričama - i to postane "nepomirljivo" samo zato što ljudi nauče da ga vide takvim.
Jezik? To je presmešna priča. Moje dete nije nikakvih kontakata imalo sa "hrvatskim jezikom" do neke svoje sedme-osme godine, kada sam mu pustio crtani film koji sam ja voleo kao dete - "Čudesna šuma". Čist "hrvatski jezik." Šta misliš, da li me dete pitalo koji je to čudan jezik ili je pogledalo crtani sa zanimanjem od početka do kraja? Na kraju me pitala za jednu jedinu reč koju nije shvatila iz konteksta, zaboravio sam koju. Da li bi bilo isto da sam pustio ruski, kineski ili bugarski crtać... pa sumnjam. Ipak je ovo bio u pitanju "naš jezik". Ništa nije ni prim(ij)etila.
Dalje, da se razumemo - ne tvrdim ja da identiteti ne postoje, već tvrdim da su oni nasumični proizvodi ljudske kulture, a ne prirodni zakoni. Kad kažeš "to nije patologija", slažem se - osim kad se oko tih priča poteže puška. Onda postane patologija, a dešavalo se, znaš i sam. Na Balkanu kako istorija pokazuje te folklorne razlike i mitovi su redovno bili povod za krvoproliće među ljudima koji se bez prevodioca savršeno razumeju i koji bi se, da nije tog kulturnog programa, najnormalnije ženili i kumili.
Meni je to fascinantno i tragično u isto vreme, ali dobro, svako bira svoj narativ.
Ono što je moja poenta sa kojom ti možeš i ne moraš da se složiš - bliža su u svakom smislu dvojica programera iz Beograda i Zagreba, nego neki zagrebački programer i neki bauštelac iz Vinkovaca. Po svemu. Ovih prvih dvojica će se odmah skužiti, imaće zajedničke teme za razgovor, neće imati nikakvih problema zahvaljujući (verovatno) sličnom obrazovanju, sličnom društvenom statusu, sličnim nazorima.
Društvo je segmentirano mnogo više na taj način nego po geografskim odrednicama koje su osnova tih linija podele u koje očigledno veruješ.
Meni tvoje rezoniranje izgleda naivno idealistički i pojednostavljeno.
I onda guraš pod tepih što ti ne ide u priču, možda automatski, te uzimaš prispodobe i asocijativno ih lijepiš oko svojih stajališta
1. htio ili ne htio, za tebe je nacionalni identitet nešto patološki ili bar možnosno/potencijalno zloćudno, te izraz primitivizma. U svakom slučaju ništa, filozofski rečeno, "nužno". Složio bih se da nije nužno jer stare etnije kao Velšani ili Provansalci nisu postali nacije, no kad se postane, a što je historijski proces- onda su tu. Nacije će sve nestati, njekad u budućnosti, kao i homo sapiens sapiens- no to je spekulacije i za znanstvenu fantastiku i ne tiče nas se ovdje i sad. Nacija je zreo narod, a kad dođe do tog stupnja, onda je organski nešto- za razliku od navijača u sportu ili uposlenika u korporacijama koji to nsu. Moderna nacija zapadnoga tipa je primarna lojalnost, kolektivna.
2. oko jezika se nema što pisati, ne vidim da se ima što dodati. Ukratko- to su (h. i s.): a) kao dijalekatski sustavi, različiti, 2. kao standardni jezici, skoro jedan jezik komunikacijski i temeljnogramatički, a dva standardizacijski i kulturnopovijesno identitetski. Ne da se napisati suvisla povijest, ni vanjska (gramatika), ni unutarnja (kultura, leksik, identitet,..) ako ih se tretira kao jedan jezik. Tu se slažem s Matasovićem (iako ne s pojmom srednjojužnoslavenski): https://hrcak.srce.hr/file/198263
Slažem se pak s Kapovićem da je srednjojužnoslavenski, gramatički, zališan:
3. tvoje insistiranje na malim razlikama mi nije uvjerljivo.Na genetskoj razini muškarci i žene se razlikuju oko 1%, pa nitko normalan ne tvrdi da su isto.
Zaključno, ne vidim da se ima što dodati.
Poslednja izmena: