Već sam rekao da je to nepomirljivo. Ti pišeš u biti iz vizure serbokroatističnog unitarizma. Jasno je da tu ne spadaju Slovenci i Makedonci.
No, za tebe su nacionalni identiteti apriori patologije, a to je nerealno- bar za mene. To je pojednostavljena i idealizirana slika bez korjena u empiriji.
I bez jezika, pučka i elitna kultura tih naroda je različita- od prehrane, blagdana, folklora, praznovjerja, tradicionalne nošnje, tradicionalne glazbe, usmene kulture...
Ne će Muslimani ni Srbi osjetiti "to smo mi" kad vide nošnju iz Paga ili Krka, a hoće Hrvati iz Zagorja i Slavonije.
Isto će Hrvati emocionalno reagirati na Tomislava ili Zrinskoga, a ne će na Karađorđa ili Husejna Gradaščevića.
Oko jezika, jasno je da nema slaganja. Ima argument za varijante, ali i više za razne jezike analogno hindskom i urdskom.
No da se gleda i ovako i onako, to je u praksi kodificirano, pa se na japanski, francuski.... ne prevodi s nekog jednog, nego s hrvatskog, srpskog i bosanskog i tako piše u prijevodima.
Na razini osjećaja, ali i povijesti jezika- ne osjećaju učenici Srbi ni Muslimani da je njihov jezik npr. čakavski Lucića iz 16. st. ili štokavski Kašića iz 17. st., iako ih razumiju, uz malo napora. A to ni ne rade sadašnji udžbenici tih jezika, unatoč galami niza srpskih likova, jer povijest tih jezika ide svojim putom. Slavenosrpski je u razvoju srpskog i s tim Hrvati nemaju veze, kao ni Srbi s početcima standardizacije hrvatskoga u doba baroknog slavizma 1600-1650.
To je tako prirodno i nije nikakva patologija ni primitivizam, nego normalno stanje stvari. Ono što je više, i to autentično više- nije jedno.