Ako terapiju počinješ u Beogradu na infektivnoj klinici, to znači da ćeš tamo da primaš i sve ostale doze do kraja. Znači svake nedelje minimum jednom do Beograda, a ako imaš i kontrolu onda dva puta. Najbolje je ako ti se dan primanja terapije poklapa sa danom kad je kontrola, onda sve to objediniš. Ako uspeš da uradiš nešto da primaš terapiju u Nišu onda si na konju, ovako ne možeš čak ni dan primanja terapije da promeniš (ovo je provereno iz ličnog iskustva). Svi troškovi putovanja tokom terapije će ti biti plaćeni i za sve te stvari moraš da vidiš sa svojim doktorom ili sa nekim drugim nadležnim (glavna sestra na odeljenju možda).
Ovo sve važi ukoliko si terapiju dobila preko fonda (svi koje poznajem iz unutrašnjosti su tako morali da rade) a ako si samofinansirajuća, onda postoji mogućnost da injekcije dobijaš u svom matičnom mestu. Za to sam siguran jer poznajem dečka iz okoline Čačka koji je tako završio sve do kraja. Naravno na kontrole je dolazio u Beograd.
Ovakvo zezanje doktori objašnjavaju činjenicom da se svaka doza leka evidentira i pravda kod fonda. Lečenje je mnogo skupo (od 15000 € do 20000 € po osobi) i sve mora da bude pod kontrolom. Malo preteruju u tome zato jer znam da npr. u Hrvatskoj (zemlja koja nam je slična), u Nemačkoj (zemlja koja nam nije nimalo slična) i u nekim drugim zemljama, pacijenta obuče da sam sebi daje terapiju, daju mu dozu za mesec dana da nosi kući i čovek je miran i nema potrebe za cimanjem.
Šta da se radi, svako ima svoj sistem!