Vojvoda Asomije
Zainteresovan član
- Poruka
- 422
Преносим интервју са Сибилом Лер, која је данас монахиња у манастиру Соко код Љубовије и носи име "Јована". Наводи се да је Сибила потомкиња немачког генерала Алескандра Лера, тачније, унука.
"IAKO svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak nemačkog generala Aleksandra Lera, za protekle tri decenije, koliko sam monahinja, nikada u Srbiji nisam doživela nikakvu neprijatnost. Niko me nije ni popreko pogledao niti mi je uputio bilo kakvu ružnu reč. Pre bih rekla da osećam neku dodatnu toplinu i srdačnost u ophođenju, kao da ovaj narod velike duše i srca, na diskretan način želi da kaže: Ma znamo mi da ti nisi ništa kriva, osećaj se slobodno. Mi te volimo!
Tako svoju uzbudljivu i čudesnu životnu priču, ekskluzivno za "Novosti", započinje Sibila Ler (62), potomak generala Aleksandra Lera. Rođena u uglednoj aristokratskoj porodici u Nemačkoj, sada je smerna monahinja Jovana u manastiru Soko kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj
- Voljom Božjeg promisla, ja imam dve otadžbine: Nemačka je fizička, a Srbija moja duhovna otadžbina - kaže monahinja Jovana. - Kao što je po istinitim rečima Gospodnjim: "Duša pretežnija od tela", tako je mome srcu bliža moja duhovna otadžbina Srbija.
Podeljana osećanja o poreklu dugo su je, kaže, pritiskala i saplitala. Sve dok u besedi patrijarha Pavla u Manastiru Svetog Nikole na Sokolu nije čula, za njenu dušu lekovite, reči: "Čovek ne može da bira vreme i mesto u kojem će se roditi i živeti.
ZAVEŠTANjE U "NOVOSTIMA" RAZGOVOR s monahinjom Jovanom dugo je pripreman. Odlučila se da, ekskluzivno, govori za naš list, "za najomiljene narodne srpske novine", uz napomenu da je ovo jedna vrsta njene ispovesti i duhovnog zaveštanja. Jovana kaže da je ovde izrekla sve što je smatrala važnim i potrebnim i da više neće govoriti za medije zbog poštovanja monaške skromnosti i zaveta.
Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi. Ali od njega zavisi kako će u životu postupati: da li kao čovek ili kao nečovek. Ma gde bio i ma gde živeo."
- Tada sam razumela da čovek kroz život i vreme putuje putevima Božjeg promisla. Rodi se u jednom mestu a celoga života traga za nekim svojim predodređenim mestom. Ne smiri se dok ga ne pronađe, ili dok ono ne prizove njega - priča nam mati Jovana. - Rođena sam u staroj i uglednoj nemačkoj aristokratskoj porodici Ler, koja pripada protestantskoj evangelističkoj crkvi. Moj nadležni sveštenik i prvi veroučitelj bio je učenik i poštovalac čuvenog pastora Fridriha Giznedorfa iz Evenburga kod Osnabrika, koji je, neposredno posle rata, u maju 1945. godine, izgovorio čuvenu besedu o Srbima.
Od njega sam slušala o jednom narodu koji je u Drugom svetskom ratu izvojevao najveću pobedu: "Pobedu duše, pobedu srca i poštovanja, pobedu mira i hrišćanske ljubavi." Jer, kad je rat završen i kad su pukle logorske žice, na nemačkoj zemlji se našlo 5.000 živih srpskih kostura. Svi su očekivali njihov opravdani gnev i osvetu, jer su nemački vojnici u njihovoj zemlji ubijali sto Srba za jednog nemačkog vojnika.
To se nije desilo. Naprotiv, oni su milovali nemačku decu, davali im bombone, razgovarali sa Nemcima kao sa svojom braćom...
Tek tada je, kaže mati Jovana, svima postalo jasno zašto je veliki Gete učio srpski jezik, zašto je s tolikom ljubavlju i poštovanjem primao i podržavao Vuka Karadžića, i zašto je Bizmarku poslednja reč na samrtničkoj postelji bila: "Srbija".
- Naš pastor nam je govorio o srpskim junačkim epskim pesmama kao najvećem kulturnom blagu Evrope i sveta - priča naša sagovornica. - Više ih je prepričavao i skretao pažnju na to da su one neprevodive i da se jedino mogu razumeti na srpskom jeziku. Savetovao nam je da učimo srpski jezik, kako bismo se uverili u tu svojevrsnu čaroliju umetnosti pred čijom lepotom se do zemlje poklonio vajmarski genije.
NEMCI CENE SRBE, ALI IH NE VOLE
JOVANA, kako kaže, želi da podseti njene drage Srbe na jednu osobinu nemačkog naroda kada su u pitanju odnosi prema Srbima i ostalim narodima, koju je tačno uočio Sveti vladika Nikolaj, koji je dobro poznavao duh germanskog plemena.
- Nemci cene Srbe, ali ih ne vole. Nemci ne vole one narode kojima se dive. Tu su, pored Srba, Francuzi i Englezi. A one koje vole, njih preziru. U tu grupu spadaju Hrvati, Bugari, Italijani... Potomci starih tevtonskih ratnika preziru podanički mentalitet fukare. Rusa i Amerikanaca se plaše. Svaka ptica ima svoga kopca."
Мало сам скратио интервју јер је позамашан, као и јер се у датим пасусима налазе најрелевантнији подаци за моју тему. За оне који желе да читају интервју у пуној верзији, линкови доле:
http://www.novosti.rs/vesti/naslovn...ko-pogledao-iako-je-moj-deda-bombardovao-Srbe
http://www.telegraf.rs/vesti/267999...kog-generala-lera-koji-je-bombardovao-beograd
Мени нарочито привлачи пажњу последњи параграф. Ако се изузму познати похвални ставови Гетеа, Макензена, Рудолфа Дамера, Фридриха Гризнедорфа, итд. о Србима, како чињеница да "Немци цене Србе али их не воле" иде руку под руку са историјским и актуелним презиром Немаца/ немачке јавности према словенским народима, укључујући Србе?
"IAKO svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak nemačkog generala Aleksandra Lera, za protekle tri decenije, koliko sam monahinja, nikada u Srbiji nisam doživela nikakvu neprijatnost. Niko me nije ni popreko pogledao niti mi je uputio bilo kakvu ružnu reč. Pre bih rekla da osećam neku dodatnu toplinu i srdačnost u ophođenju, kao da ovaj narod velike duše i srca, na diskretan način želi da kaže: Ma znamo mi da ti nisi ništa kriva, osećaj se slobodno. Mi te volimo!
Tako svoju uzbudljivu i čudesnu životnu priču, ekskluzivno za "Novosti", započinje Sibila Ler (62), potomak generala Aleksandra Lera. Rođena u uglednoj aristokratskoj porodici u Nemačkoj, sada je smerna monahinja Jovana u manastiru Soko kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj
- Voljom Božjeg promisla, ja imam dve otadžbine: Nemačka je fizička, a Srbija moja duhovna otadžbina - kaže monahinja Jovana. - Kao što je po istinitim rečima Gospodnjim: "Duša pretežnija od tela", tako je mome srcu bliža moja duhovna otadžbina Srbija.
Podeljana osećanja o poreklu dugo su je, kaže, pritiskala i saplitala. Sve dok u besedi patrijarha Pavla u Manastiru Svetog Nikole na Sokolu nije čula, za njenu dušu lekovite, reči: "Čovek ne može da bira vreme i mesto u kojem će se roditi i živeti.
ZAVEŠTANjE U "NOVOSTIMA" RAZGOVOR s monahinjom Jovanom dugo je pripreman. Odlučila se da, ekskluzivno, govori za naš list, "za najomiljene narodne srpske novine", uz napomenu da je ovo jedna vrsta njene ispovesti i duhovnog zaveštanja. Jovana kaže da je ovde izrekla sve što je smatrala važnim i potrebnim i da više neće govoriti za medije zbog poštovanja monaške skromnosti i zaveta.
Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi. Ali od njega zavisi kako će u životu postupati: da li kao čovek ili kao nečovek. Ma gde bio i ma gde živeo."
- Tada sam razumela da čovek kroz život i vreme putuje putevima Božjeg promisla. Rodi se u jednom mestu a celoga života traga za nekim svojim predodređenim mestom. Ne smiri se dok ga ne pronađe, ili dok ono ne prizove njega - priča nam mati Jovana. - Rođena sam u staroj i uglednoj nemačkoj aristokratskoj porodici Ler, koja pripada protestantskoj evangelističkoj crkvi. Moj nadležni sveštenik i prvi veroučitelj bio je učenik i poštovalac čuvenog pastora Fridriha Giznedorfa iz Evenburga kod Osnabrika, koji je, neposredno posle rata, u maju 1945. godine, izgovorio čuvenu besedu o Srbima.
Od njega sam slušala o jednom narodu koji je u Drugom svetskom ratu izvojevao najveću pobedu: "Pobedu duše, pobedu srca i poštovanja, pobedu mira i hrišćanske ljubavi." Jer, kad je rat završen i kad su pukle logorske žice, na nemačkoj zemlji se našlo 5.000 živih srpskih kostura. Svi su očekivali njihov opravdani gnev i osvetu, jer su nemački vojnici u njihovoj zemlji ubijali sto Srba za jednog nemačkog vojnika.
To se nije desilo. Naprotiv, oni su milovali nemačku decu, davali im bombone, razgovarali sa Nemcima kao sa svojom braćom...
Tek tada je, kaže mati Jovana, svima postalo jasno zašto je veliki Gete učio srpski jezik, zašto je s tolikom ljubavlju i poštovanjem primao i podržavao Vuka Karadžića, i zašto je Bizmarku poslednja reč na samrtničkoj postelji bila: "Srbija".
- Naš pastor nam je govorio o srpskim junačkim epskim pesmama kao najvećem kulturnom blagu Evrope i sveta - priča naša sagovornica. - Više ih je prepričavao i skretao pažnju na to da su one neprevodive i da se jedino mogu razumeti na srpskom jeziku. Savetovao nam je da učimo srpski jezik, kako bismo se uverili u tu svojevrsnu čaroliju umetnosti pred čijom lepotom se do zemlje poklonio vajmarski genije.
NEMCI CENE SRBE, ALI IH NE VOLE
JOVANA, kako kaže, želi da podseti njene drage Srbe na jednu osobinu nemačkog naroda kada su u pitanju odnosi prema Srbima i ostalim narodima, koju je tačno uočio Sveti vladika Nikolaj, koji je dobro poznavao duh germanskog plemena.
- Nemci cene Srbe, ali ih ne vole. Nemci ne vole one narode kojima se dive. Tu su, pored Srba, Francuzi i Englezi. A one koje vole, njih preziru. U tu grupu spadaju Hrvati, Bugari, Italijani... Potomci starih tevtonskih ratnika preziru podanički mentalitet fukare. Rusa i Amerikanaca se plaše. Svaka ptica ima svoga kopca."
Мало сам скратио интервју јер је позамашан, као и јер се у датим пасусима налазе најрелевантнији подаци за моју тему. За оне који желе да читају интервју у пуној верзији, линкови доле:
http://www.novosti.rs/vesti/naslovn...ko-pogledao-iako-je-moj-deda-bombardovao-Srbe
http://www.telegraf.rs/vesti/267999...kog-generala-lera-koji-je-bombardovao-beograd
Мени нарочито привлачи пажњу последњи параграф. Ако се изузму познати похвални ставови Гетеа, Макензена, Рудолфа Дамера, Фридриха Гризнедорфа, итд. о Србима, како чињеница да "Немци цене Србе али их не воле" иде руку под руку са историјским и актуелним презиром Немаца/ немачке јавности према словенским народима, укључујући Србе?