Pa naravno. U jednom stihu ističe svoju sveznajuću božansku prirodu, a drugom svoju nesveznajuću čovečansku prirodu. U jednom stihu da je Bog, a u drugom da nije samo Bog nego da je i čovek – Bogo-čovek.
“
Tada skloniše kamen gdje ležaše mrtvac. A Isus podiže oči gore, i reče: Oče, blagodarim ti što si me uslišio! A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao.” (Jn. 11:41-42)
Jaošúa kaže da se molio ne sebe radi nego naroda radi; kaže da njemu molitva nije potrebna nego da je to bilo potrebno „naroda radi“. Znači On, Bog-Sin, koji je svagda u Ocu i Otac u Njemu (Jn. 10:38; 14:11) i koga Bog nije nikad ostavio (Jn. 8:29) unižava sebe i “naroda radi” t.j. radi dela čovekovog iskupljenja ponaša se kao “Sin Čovečiji“ t.j. kao čovek kome je potrebna molitva. Isto važi i za sve ostale slučajeve.
Nije tačno.
Jedna od osnovnih istina biblijskog otkrivenja je „u koji dan okusiš sa drveta poznanja dobra i zla umrećeš“ i „plata za greh jeste smrt“ što znači da smrt s punim pravom vlada nad grešnicima i Bog ne može oprostiti niti pomilovati grešnika kada smrt sa punim pravom vlada nad njim.
Bog bi tada postupao nepravedno i ne bi bio Bog. Zato vlast smrti nad grešnim čovekom može da se oduzme samo ako smrt proguta savršeno nevinu (bezgrešnu) žrtvu i ako na taj način ona sama postane nepravedna. U vreme Starog Zaveta to su bile životinjske žrtve, ali one nisu bili dovoljno savršene za potpuno iskupljenje. Bila je potrebna savršena
čovečanska žrtva. Jer je čovek taj koji je u početku sagrešio. Bilo je nephodno da smrt proguta savršeno pravednog čoveka. Međutim, posle pada Adama i Eve celo njihovo potomstvo, koje se rađa prirodnim semenim putem jeste isto tako palo potomstvo i ne može biti ta savršena žrtva. Zato je jedina mogućnost spasenja čovekovog od vlasti greha i smrti u tome da Sam Bog postane čovek, da se besemeno Duhom Svetim obuče u onoga koga je prvobitno stvorio po svome obličju, i da kao Novi Adam, kao savršeni čovek, proživi savršeno pravedan život od prvog do poslednjeg trenutka i da budući savršeno bezrešan pretrpi savršeno nepravedno stradanje i smrt i da ustavši iz mrtvih jednom zauvek i potpuno oduzme vlast smrti nad čovekom...
To što Muhamedov Uzvišeni nema Sina ga ne čini savršenim nego, naprotiv, nesavršenim.
Da bio neko biće bilo savršeno mora da poseduje sva pozitivna svojstva u apsolutnoj meri, a ne samo neka. U pozitivna svojstva spada i roditeljstvo odnosno očinstvo. Ako je tako kod čoveka koji je stvoren po slici i prilici Božijoj, utoliko pre tako mora biti i kod Boga. Zato Bog da bi bio Bog mora biti i Otac. Savršeni Otac. A da bi bio savršeni Otac mora da ima ne samo usvojeno potomstvo nego i rođeno, istoprirodno potomstvo. Zato pojam Boga nužno podrazumeva da Bog pored drugih atributa – bespočetnosti, beskrajanosti, nepromenljivosti, sveznanja, svemoći, savršene pravednosti, savršene ljubavi,... – poseduje i atribut savršenog roditeljstva.
Prema tome, svako onaj koji uči (u ovom slučaju Muhamed) da Bog nema svog savečnog istoprirodnog Sina, taj uči lažnom nepostojećem bogu i svojim lažnim učenjem služi đavolu a ne Bogu.
“
Taj je antihrist, koji odriče Oca i Sina. Svaki koji odriče Sina, ni Oca nema; a koji priznaje Sina, ima i Oca.” (1.Jn. 2:22-23)
U Suri 3:54 piše “
Ali oni (Judeji) beše varljivi, i Alah beše varljiv, jer Alah je najbolji prevarant/varalica (Wamakaroo wamakara Allahu waAllahu khayru al-makireena)”
Reč koja ovde označava prevaru/varanje jeste
makr. Rečnik je ovako definiše:
Miim-Kaf-Ra = Praktikovati prevaru ili obmanu ili podvalu, izvrdavanje ili iluziju, prepredenost...
Evo iz tefsira Ibn Kesira objašnjene :
Nakon toga, Allah Uzvišeni govori o jednoj grupi
sinova Israilovih koji su nastojali da napadnu Isaa, a.s.,
učine mu zlo, raspnu ga okomivši se na njega, a zatim
su se žalili svom vladaru, koji je bio nevjernik. Oni su
govorili da je on čovjek koji ljude navodi na zabludu,
odvraća ih od pokornosti kralju i kvari podanike
njegove, te da je sin bludnice, kako bi podstakli
srdžbu kraljevu. Kralj ih je poslao da ga pronađu, a
kada su oni opkolili njegovu ku}u i bili uvjereni da su
ga uhvatili, Allah ga je spasio od njih, uzdigao ga
Sebi, učinivši jednog od njih sličnim njemu. Oni su bili
uvjereni da je to Isa, uhvatili su ga, ponižavali, raspeli i
stavili mu bodlju na glavu. To je bila intriga Allahova
prema njima, jer On je spasio Svog roba i poslanika
uzdignuvši ga kod Sebe, a njih ostavio da lutaju u
zabludi.
Tefsir Ibn Kesir- Vezano za suru 8:30
Imam Ahmed vezano za riječi Uzvišenog:
″I kad su ti zamke razapinjali″
prenosi od Ibn- Abbasa: ″...Zatim je Poslanik, s.a.v.s., krenuo i išao sve
dok nije stigao u pećinu. A mušrici su proveli noć
čuvajući Aliju, jer su mislili da je tu Allahov Poslanik,
s.a.v.s. I kada su osvanuli, navalili su na njega, ali su
tamo na{li Aliju. Tako je Allah Uzvišeni poništio
njihovo spletkarenje. ′Gdje ti je tvoj prijatelj?′ - upitali
su Aliju, a on im je odgovorio: ′Ne znam.′ Zatim su
slijedili njegov trag i popeli se na brdo Sevr. Međutim,
tu su se zbunili i prošli su pored same pećine jer je
Allah dao da ne otkriju Poslanika, s.a.v.s. On je u toj
pećini ostao tri noći.″
A Muhammed ibn Ishak navodi da je Urve ibn ez-
Zubejr riječi Uzvišenog:
″...oni su zamke pleli pa je i Allah njima zamke
pleo, jer Allah to najbolje umije″, protumačio, tj.
Ja sam njima pravio Svoju čvrstu zamku, pa sam te
tako spasio od njih
Da vidimo malo Bibliju
O Lord, you
deceived me, and I was deceived (footnotes include “persuaded” in both cases);
you
overpowered me and
prevailed.
I am ridiculed all day long;
everyone mocks me.
But that verb has a context that goes even beyond “deceived.”
This was first pointed out by Abraham J. Heschel, in his 1962 book The Prophets. The verb patah is found elsewhere in the Old Testament. For example:
When a man seduces a young woman who isn’t engaged to be married yet and he sleeps with her, he must marry her and pay the bride-price for her. (Exodus 22:16)
The rulers of the Philistines confronted her and said to her, “Seduce him and find out what gives him such great strength and what we can do to overpower him, so that we can tie him up and make him weak. Then we’ll each pay you eleven hundred pieces of silver.” (Judges 16:5)
If my heart has been drawn to a woman
and I have lurked at my neighbor’s door, (Job 31:9)
Therefore, I will charm her,
and bring her into the desert,
and speak tenderly to her heart. (Hosea 2:16)
while she’s a virgin,
that she not be seduced
and become pregnant
while still living at home;
when she’s married,
that she not go straying;
or having married,
that she not be infertile. (Sirach 42:10)
The typical context of patah is sexual, which makes the rest of the verse far darker:
Lord, you seduced me, and I was seduced.
You were too strong for me, and you prevailed.
The image of overpowering that follows seduction is less rhetorical and more physical. The image seems to be far closer to rape than any mere contest of wills. Indeed, this is exactly what Heschel argues, noting the second verb, hazak, usually translated “stronger” in Jeremiah 20:7, is also used elsewhere in a sexual context:
But if the man met up with the engaged woman in a field, grabbing her and having sex with her there, only the man will die. (Deuteronomy 22:25)
So the Levite grabbed his secondary wife and sent her outside to them. They raped her and abused her all night long until morning. They finally let her go as dawn was breaking. (Judges 19:25)
When she served him the food, he grabbed her and said, “Come have sex with me, my sister.”
So Heschel argues, “The words used by Jeremiah to describe the impact of God upon his life are identical with the terms for seduction and rape in the legal terminology of the Bible. (113)”