Neki o Hrvatima

[Torrente Bgd]

Hrvatsko ponasanje u Prvom svjetskom ratu ocigledno nije predstavljalo nikakvu istorijsku novost. Austrijski oficir i becki dopisnik Dusan Loncarevic pisao je u knjizi „Postanak Jugoslavije”, objavljenoj 1929.g. istovremeno u Cirihu, Lajpcigu i Becu na njemackom jeziku: „Ogorcenost sa kojom su hrvatski pukovi austrougarske armije borili se krvlju poprskanom bojistima Srbije protiv Srba koji su se herojski branili, i koji su (ti hrvatski pukovi) u ratnim izvjestajima Vrhovne komande uvjek iznova sa naročitim zadovoljstvom isticani... Još u prvo vreme okupacije Srbije od strane austrougarske vojne sile srpsko stanovnistvo koje je ostalo u zemlji osjetilo je naročito bolno i gorku da su se bas tako brojni Hrvati i Slovenci pokazali kao njegov nepomirljivi neprijatelj.” Desetine hiljada civila, žena i djece Hrvati su pobili 1914.g. na teritoriji Srbije, a Arcibald Rajs opisuje kao upecatljiv detalj kako je, „jedan hrvatski vojnik se hvalio da je ubio jednu ženu, jedno dijete i dva starca i pozvao je svoje drugove da idu vidjeti njegove žrtve zajedno s njim.” O tome pišu i svicarska publicistkinja Katarina Sturcenger i engleski publicista Lafen.

Bosanski i hercegovacki katolici do 1878.g. uopce nisu imali hrvatsku nacionalnu svijest. Kako im je ona postepeno nametana, presadjivani su im i hrvatski zločinacki instinkti. Lorens Difenbah u svojoj „Etnografiji”, objavljenoj 1880.g., iznosi sljedeci podatak: „Uzasni primjer vjerskog bijesa u Bosni bio je klanje svih stanovnika pravoslavnog sela Jurkovica od strane jedne papisticke gomile dobrovoljaca, čije su starjesine za ovaj junacki podvig dobili turski orden.” Kao turske sluge ubijali su Srbe, da bi onda sa ogromnim odusevljenjem docekivali austrougarsku okupacionu vojsku.

Kostic ovu svoju knjigu zavrsava opcim pogledom na hrvatsku kulturu, pa citira splitskog arhidjakona Tomu iz XIII v. koji tumaci porijeklo hrvatskog imena: „Zvali su se zaista Kureti, kao sto su bili skitnice i nepostojani, jer su vodili divlji zivot, vrsljajuci po brdima i sumama.” Rimski papa Grigorije VII je 1075.g., kako navodi hrvatski istoricar Ferdo Sisic Hrvate nazvao „odurnim i kukavickim jereticima.” 875.g. papa Jovan VIII za Hrvate je rekao da su „pravi pomorski banditi”, 925.g. papa Jovan X da su Hrvati „divlji i ljeni jeretici”, 1185.g. papa Lucije III da je hrvatski narod „svete rimske crkve opadac, mucitelj crkvenog reda, otimac zemalja i prihoda crkvenih”, 1221.g. papa Honorije III da su „lisice, buntovnici, jeretici kao vjestice sa golim dojkama, perfidni rusitelji.” Everhardus Gvernerus Hepelijus piše u Hamburgu 1688.g. da se Hrvati „smatraju kao najbolji vojnici koje car ima u svojim nasljedjenim zemljama, no ipak su pritom vrlo svirepi i pomalo zivotinjski.”

 

[Torrente Bgd]

Zorz Pero 1875.g. piše: „Neznanje, prznovjerje, neotesanost, divljastvo - moglo bi se reci - koji su preostali, naročito u pukovima grupisanim oko suve Granice, eto to je ono kako su taksirani Hrvati u Italiji, u Madjarskoj, u cijeloj Evropi, reputacija koja toliko boli Zagreb i cijelu civilnu Hrvatsku.” Danijel u svom „Geografskom prirucniku” 1882.g. kaže za Hrvate: „Hrvati, sirovi narod prirode, hvale se kao dobrocudni i radni; u ratu naročito upotrebljivi kao laka pjesadija, ali ih bije glas neobuzdane ceznje za pljackom, tako da je teško nešto sakriti ispred prstiju Hrvata.” Nije nimalo slučajno sto su Marks i Engels Hrvate nazivali izmetom ljudskog roda. Italijanski grof i ministar inostranih poslova Galeaco Cano pisao je 1940.g. u svome „Dnevniku”: „Ja smatram da bi jedna baza solidne saglasnosti izmdju Italije i Jugoslavije vise vredila nego da se sporazumjevamo sa masom nervno bolesnih i nevjernih kao sto su Hrvati.”

Miroslav Krleza, vjerovatbo u trenucima moralne rezignacije, napisao je odmah nakon Prvog svjetskog rata dramu „U logoru” u kojoj piše o hrvatskim vojnicima: „Te naše brigade, i naše divizije, sto nose pred sobom vjesala kao jedinu zastavu! Gdje nismo klali i ubijali, u kojoj crkvi nismo hranili konje? Lombardija je ostala puna naših vjesala, becki drvoredi ostali su za nama punih sagnjilih trupla; becke barikade mi smo sravnili sa zemljom, u Budimu, u Aradu, na Kifstajnu, na Spilbergu, gdje nismo bili krvnici, tamnicari, suci?...Cujes li onaj glas na kolima? To nije vuk, to je glas hrvatskog logora! Taj logor strijeljao je po milanskim ulicama djevojke, stražio je kod nocnog lonca beckih princeza, vjesao je po Becu, po Budimu, po Aradu, po Muncaku, taj logor objesio je ovu staricu, a taj logor to smo mi, to sam ja, to si ti, to smo mi, juče, danas, nocas, sjutra, dugo, dugo, kao ova stara tu pred nama, tako je visila pred nama cetrdesetosma.”

Sve donedavno je na jednoj minhenskoj katedrali stajao natpis: „Cuvaj nas, Boze, od kuge i Hrvata.” (bila je to česta uzrecica u tim krajevima: sacuvaj nas Boze,kuge,gladi i Hrvata!) Sam Hrvatski sabor je 1848.g. doneo odluku u kojoj je peta tacka glasila da odu emisari u Bosnu da pobune krscane i da ih pozovu da se sjedine sa Hrvatima, i da im obecaju da će ih pustiti slobodno posto pobiju sve Madjare i da će im se dopustiti da pale, pustose i pljene. Riječ je o dvjestotoj saborskoj sjenici, a podatak se nalazi u memoarima carskog generala Nojstetera, objavljenim u Zagrebu 1942.g. Nije nimalo slučajno Jovan Ducic u lice rekao (pred Ruzveltom) nekim hrvatskim politicarima: „Vi Hrvati ste najhrabriji na svijetu ne zato što se ničega ne bojite, nego zato što se ničega ne stidite.”

 

[Mitternachtsträumer]

Prvo, tema nema veze sa politikom. Šta je neko pričao o nekome, posebno u prošlosti nije politički relevantno, posebno kada je izbačeno iz svakog konteksta.

Drugo, tema će izazvati konflikte na podforumu između Srba i Hrvata.

Treće, tema o Hrvatskoj i Hrvatima imamo i previše.