- Poruka
- 21.085
Uzmimo večeras papir i olovku, ili onaj naš notes za zapisivanje nekih bitnih stvari,
datuma, događaja, misli...
Večeras uzmimo papir i zapišimo šta smo sve prošli u životu: boli koje smo prošli,
anksioznosti, strahovanja, čekanja u redovima,ljubavi, smrti... ali i napredovanja,
zapišimo sve diplome koje imamo, zapišimo i koje sve uspehe koje smo postigli,
otvaranja firmi, ali i njihova zatvaranja, neuspehe, tragedije koje smo preživeli...
Kada sve to napišemo, zamislimo da nam neko drugi priča o tome, zamislimo nekog
drugog da priča da je sve to prošao...
Šta bismo mu rekli?
Verovatno bismo mu se divili, rekli mu: "Svaka ti čast na svemu što si prošao!
Ti si veliki borac! Hrabar si i ja ti se baš divim!"
U čemu je onda problem da to isto kažemo i nama samima?
U stvari, često imamo dvostruke aršine: sebe kritikujemo, perfekcionisti smo kada
smo mi u pitanju, ne verujemo sebi, ne volimo sebe, a suštinski ne shvatamo koliko
je razloga da ispoštujemo sebe.
Prema tome... ne treba da imamo dvostruke aršine... jer, ako se divimo nekom drugom
za ono što je on napravio, imamo puno razloga da se divimo i sebi...
Probajmo ovo da primenimo na sebe, jer, najbolji način da prihvatimo i zavolimo sebe
je da ispoštujemo put koji smo prepešačili u životu, da bismo stigli dovde.
Nemojmo se diviti samo drugim ljudima...
Nekada smo mi to koji zaslužujemo svoje sopstveno divljenje, a to je najveća nagrada
koju sebi možemo da damo...



datuma, događaja, misli...
Večeras uzmimo papir i zapišimo šta smo sve prošli u životu: boli koje smo prošli,
anksioznosti, strahovanja, čekanja u redovima,ljubavi, smrti... ali i napredovanja,
zapišimo sve diplome koje imamo, zapišimo i koje sve uspehe koje smo postigli,
otvaranja firmi, ali i njihova zatvaranja, neuspehe, tragedije koje smo preživeli...
Kada sve to napišemo, zamislimo da nam neko drugi priča o tome, zamislimo nekog
drugog da priča da je sve to prošao...
Šta bismo mu rekli?
Verovatno bismo mu se divili, rekli mu: "Svaka ti čast na svemu što si prošao!
Ti si veliki borac! Hrabar si i ja ti se baš divim!"
U čemu je onda problem da to isto kažemo i nama samima?
U stvari, često imamo dvostruke aršine: sebe kritikujemo, perfekcionisti smo kada
smo mi u pitanju, ne verujemo sebi, ne volimo sebe, a suštinski ne shvatamo koliko
je razloga da ispoštujemo sebe.
Prema tome... ne treba da imamo dvostruke aršine... jer, ako se divimo nekom drugom
za ono što je on napravio, imamo puno razloga da se divimo i sebi...
Probajmo ovo da primenimo na sebe, jer, najbolji način da prihvatimo i zavolimo sebe
je da ispoštujemo put koji smo prepešačili u životu, da bismo stigli dovde.
Nemojmo se diviti samo drugim ljudima...
Nekada smo mi to koji zaslužujemo svoje sopstveno divljenje, a to je najveća nagrada
koju sebi možemo da damo...



Poslednja izmena: