Volela bih da nedostajanje može da stane u reči.
Volela bih da nedostajanje može da stane u stih
ili da se odsvira ispod prstiju koji prelaze po
crno-belim dirkama klavira ili prebiraju
po osetljivim strunama violine.
Volela bih.
Volela bih da može da se isplače u nekoj
od onih predugih besanih noći
ili da se utopi u dugim kišama nekog proleća,
neke jeseni.
Volela bih.
Lako je sa nedostajanjima koja se daju izreći
koja se mogu ispisati notama
isplakati suzama
umiti kišama
šapnuti vetrovima.
Šta i kud sa nedostajanjima
koja ne staju nigde
koja ostaju neizreciva
neispevana
neisplakana
neumivena
neprošaptana.
Šta sa dušom kad zanemi
kad zaključa i zabravi
sve što boli
sve što voli
pa se tek ovlaš nasmeši
kao da ne postoji ništa
što nedostajati tako može
kao da sve u reči stane
u stih neki kao suza kane
u dašku vetra nestane.
Osmehne se i nestane
u nedostajanju koje u ništa ne staje
nigde ne pristaje
ničim se ne umanjuje
samo se u oku nazire
samo se tišinom ogrne
samo se odsamuje.
Volela bih da može svako nedostajanje
u neku reč da stane u nekoj pesmi da ostane.
Volela bih.
nn