- Poruka
- 290
Zadnjih godina mi se desava da skoro uvjek kada ocu nekome nesto da kazem, nesto za sto mislim da je stvarno pametno, i najpametnije sto ja znam, da mi intuicija kaze da to moze i pametnije i bolje, a da emocije povjeruju toj intuciji, a da intelekt povjeruje tim emocijama pa kaze: osjecacu se gore ako ne kazem nesto jos bolje od toga sto je najbolje sto znam da u takvoj situaciji treba reci, a to nesto sto je jos bolje najvjerovatnije postoji, ako ne za intelekt, onda za emocije i intuiciju. I ja ipak kazem to sto je najpametnije za sto znam, misleci da moze i bolje, ali ja ne znam kako to bolje.
Dakle, da li da dam jednako znacaja i emociji, i intelektu, i intuiciji, sto bi znacilo da cu dugo i mnogo da cutim i da propustam mnoge "prilike" za karijeru, ovo-ono...?
Mislim da treba da cekam trenutak dok i emocije i intuicija i intelekt ne kazu da sam dosao do najpametnijeg izbora.
I mislim da sam nervozan zato sto ne cekam da se to sve slozi.
Dakle, da li da dam jednako znacaja i emociji, i intelektu, i intuiciji, sto bi znacilo da cu dugo i mnogo da cutim i da propustam mnoge "prilike" za karijeru, ovo-ono...?
Mislim da treba da cekam trenutak dok i emocije i intuicija i intelekt ne kazu da sam dosao do najpametnijeg izbora.
I mislim da sam nervozan zato sto ne cekam da se to sve slozi.