Postati prošlost, pa neka tmuri sam u tami,
Nek nebom luta, vetrom nošen k'o svaki tmuronja,
što svoju svetliju stranu bezuspešno traži…
A naša ljubav k’o stena jaka, k’o sunce sjajna,
beskrajna, nebeska, anđeoska, pesnička,
nek ode netragom kad je sujete moje neoslobođena.
Bio je moj princ, ogrtač ljubavi sam mu tkala,
reči plašljive k’o ptičice njemu sam slala…
Stihove dostojne princa-poete i ja klepala,
purpurom srca u ogrtač prinčevski ih utkivala.
Naivno verovah u bajku o princu i tkalji,
sve dok moje ptičice princ ne prekrsti u ’tričice’,
pa reče da sam k’o Šekspir sami, i još se čudi
što se ja ljutim i šta je to u Šekspiru smešno?...
Tek tada spoznah da bih obična dvorska budala,
zgasnu mi u grudima ljubav beskrajna, nebeska,
zgasnu mi na usnama reč božanska, poetska…
O, ptice moje, jadna siročadi… o, pesme moje neispevane,
za buduća pokolenja neostavljene…:-)

