Nastanak Svemira po nauci drevnih

Prethodna slika:
Kada bi se dva kvanta - atoma materije sa energijom, nalazila sama u nekoj praznini, oni bi se rasporedili kao na slici
- energija privlaci energiju, one bi bile jedna do druge
- energija odbija materiju, materija (protoni) bi bili na krajevima, sto dalje od energije.

Ali.....

- - - - - - - - - -

 
..... se oni nalaze u Svemiru - prostoru, koji je, u stvari, energija.
Dakle, svuda oko njih se nalazi energija-prostor, te ce se oni rasporediti kao na prethodnoj slici:
- Energija stupa u interakciju sa energijom-prostorom te ide do nje
- Materija je odbijana i od jedne i od druge energije te ide jedna ka drugoj (u srediste).

- - - - - - - - - -

 
Na taj nacin dobijamo ono sto danas nazivaju atomom:
- materijalni deo kvanata - protone, u sredini tog energija-prostora
- energetski (neiskondenzovani) deo kvanata (elektrone) oko njih, i oni (elektroni) cine prostor koji zauzima atom.

Elektroni nisu cestice, oni su delovi kvanta koji se nije iskondenzovao, vec je ostao kao talasna energija (elektromagnetna).
I neraskidivo su povezani sa protonima jer zajedno cine jedan kvant.
To ne znaci da ta energija ne moze da se krece.
Moze - kao kada jedan lanac radnika dodaje jedan drugom ciglu.
Svaki od njih u istom trenutku jednu ciglu predaje, a jednu prima - tako da u svakom trenutku drzi jenu ciglu.
Isto i elektroni.
Ukupan ekvivalent energije kvanta (bilo kao materija-energija, bilo kao samo energija, bilo kao samo materija) mora uvek biti ceo (jedan kvant).
 
Atom (u danasnjem smislu) koji sadrzi samo jedan kvant energije je prilicno nestabilan (hemicari bi rekli reaktivan).
Zato sto elektron treba da se rasporedi na sve strane oko protona, a to nije moguce izvesti u potpunosti pravilno, jer postoje razni stepeni kondenzacije (videti sliku spirale kondenzacije).
Energija-prostor nije istovetna u svim pravcima.
Kao kada bi jedan covek pokusavao da se odbrani od napada nekoliko ljudi.
Dva elektrona vec daju stabilniju konfiguraciju.

- - - - - - - - - -

 
Poslednja izmena:
Prethodna slika
Ono sto komplikuje situaciju su neutroni (potpuno crni krugovi).
Kada je nastajao Svemir, kada se energija kondenzovala u materiju, tada su postojale oblasti u kojima se koncentrisala nastajuca materija (vidi prve slike u tekstu - nastanak planeta).
Tada su se na istom mestu nasli atomi-kvanti delimicno iskondezovane energije i atomi-kvanti totalno iskondenzovane energije.
Ti totalno (u potpunost) iskondenzovani kvanti energije su - neutroni.
Ako kazemo da su neutroni elektro-neutralni, to moze da znaci samo da su energetski neutralni.
A to je moguce samo ukoliko ne poseduju slobodnu energiju, tj. sva energija je iskondenzovana.
Takvi neutroni su se nasli na mestu zajedno sa "obicnim" atomima/kvantima i pritisnuti delovanjem energije, nasli se u centru (jezgrima atoma).
Zajedno sa protonima.
To su sve dogadjaji u samom nastanku Svemira, trajanja mozda u milisekundama.
Medjutim, kasnije pocinje da deluje standardni princip Svemira - energija privlaci energiju, energija odbija materiju.
Posto su protoni neraskidivo vezani za elektrone, oni ostaju u centru.
Neutroni, medjutim, nisu vezani ni za sta, njih energija-prostor pocinje da potiskuje iz atoma.
To je tzv. prirodna radioaktivnost.
Kod konstantne vrednosti energije-prostora i to potiskivanje ce biti konstantno.
(i obrnuto)
 
Poslednja izmena:
Energija-prostor tezi da sve neutrone "smesti" u neki ravnotezni polozaj.
A to znaci, u prostor gde je pritisak energije isti sa svih strana.
Recimo, nakupine neutrona, crne rupe, nalazice se u nekom energetski ravnoteznom polozaju, tj. u polozaju koji je podjednako energetski udaljen od izvora energije (zvezda), naravno, u skladu sa jacinom njihovog zracenja, a ne geometrijski podjednako udaljen.
 
Kopiram sa jednog sajta:

"Međutim, desilo se čudo kada je američki admiral Ričard Berd 19. februara 1947. pošao da preleti Severni pol. Kada se približio već poznatoj magnetskoj granici u pravcu polarnog mora, počeli su da luduju svi instrumenti. Takođe je i veza sa bazom bila prekinuta.
Tada je admiral preleteo brdski masiv koji nikada do tada nije video. Zatim je izronila dolina po kojoj se - video je - kretala neka životinja. On je uzeo dvogled i video da je to - mamut!?
U čudnom svetu admiral Berd je leteo dalje sa čudnim osećanjem da ga nešto vuče da leti i prolazi kroz neki otvor u unutrašnjost Zemlje. Naravno, instrumenti u avionu nisu radili. Osećao je kao da ga neko prati i prizemljuje. Onda se uključio radio, sam od sebe, i začuo se glas koji je na ne baš dobrom engleskom jeziku rekao: 'Dobro došli u našu oblast. Vi ćete tačno za sedam minuta da aterirate. Opustite se, vi ste u dobrim rukama'.
U svom dnevniku admiral Berd je sve ovo opisao rečima: 'Avion je bio pod tuđom kontrolom i kretao se sam od sebe. Počeli smo sa spuštanjem. Avion je lagano zadrhtao i utonuo u tle kao da se nalazi u nekom nevidljivom vazduhu. Skoro lebdimo i kada smo tle stvarno dodirnuli, bio je to lagani udar.
U tom trenutku približava se nekoliko ljudi našem avionu. Oni su visoki i plavokosi. U daljini se vidi svetleći grad, koji pulsira u svim duginim bojama. Jedan glas zove me, po imenu i naređuje mi da otvorim vrata aviona. Ja sledim tuzapovest.
Od ovog momenta prestajem da vodim dnevnik direktno. Kasnije sve unosim iz svog sećanja. Sve liči na nešto čudnovato i neverovatno. Moj radio telegrafista i ja izlazimo iz aviona. Dočekuju nas vrlo prijateljski i prevoze nas malim transportnim uređajem - nekom vrstom platforme bez točkova. Velikom brzinom krećemo se prama gradu koji blešti. Kako se približavamo, grad nam izgleda kao da je načinjen od neke kristalne mase.
Uskoro stojimo pred zgradom čija mi je arhitektura potpuno nepoznata. Sve kao da je iz naučno fantastičnih filmova. U toj zgradi su nam dali toplo piće koje izvrsno prija. Zatim dolaze po mene i vode me. Penjemo se liftom, a potom idemo hodnicima osvetljenim roze svetlom. Svetlost dolazi iz samih zidova. Stiženo do jednih vrata koja se automatski otvaraju. Čujem glas koji mi govori: 'Ne bojte se, admirale, vi idete u audijenciju kod našeg Majstora...'
Admiralu Berdu je nakon razgovora objašnjeno kako da se vrati u svoj svet, gde je ubrzo i došao sa ovim neverovatnim doživljajem."
 
Prekopiracu jedan svoj stari post:

"Magnetno polje Zemlje je jednostavna polarizacija energije.
Zemlja je materija koja ima energiju (voda).
Tu energiju, u sustini, predstavljaju elektroni.
Okretanjem Zemlje oko svoje ose, desava se polarizacija - energija bezi na polove, materija preovladjuje u pojasu ekvatora.
Ta deoba energije nije ravnomerna - jedan kraj (pol) ima vise energije od drugog.
Tada nastaje kretanje energije od jednog pola ka drugom - stvara se magnetno polje.
Takodje i prema ekvatoru.
Vremenom, zbog strujanja energije sa pola vece energije na pol manje energije, ta razlika se smanjuje.
Magnetno polje slabi.
Tada, kada razlika nije velika, ako dodje do neke jace erupcije - odasiljanja energije od strane Sunca, moze se desiti da ta novopridosla energija "zapljusne" pol koji je imao manje energije.
Tada on postaje energetski bogatiji pol i energija pocinje da se krece sa njega ka drugom polu.
Dolazi do preokretanja magnetnog polja.
pa onda opet.
I tako stalno.
To se desava u mnogo manjim intervalima nego sto tvrdi zvanicna nauka, obzirom da Zemlja postoji oko 36.000 godina."

Ovo sam morao prvo da napisem da bi se shvatilo sta se nalazi na polovima - koncentracija energije.
Energija = toplota.
Uopste nije sporna takva izjava, kada je sagledate u kontekstu stvarne nauke.
A suplja Zemlja?
 
Zemlja je odvaljeni deo dzinovske kamene planete, koja je bila na mestu sadasnjeg asteroidnog pojasa.
Srediste te planete, koje su cinili teski i superteski elementi, naslo se izvan geometrijskog sredista planete Zemlje, odnosno, negde izmedju geometrijskog sredista i dna Tihog okeana.
Zbog toga, planeta Zemlja je nakrivljena i okrece se oko svoje ose neprestano se "tresuci", sto izaziva fenomen precesije.

Medjutim, ono sto je ovde bitno...
takav raspored mase unutar Zemlje omogucava da energija na njoj mnogo vise nego na ostalim planetama ispolji svoje osnovno svojstvo - energija privlaci energiju, a odbija materiju.
Da je centar mase u geometrijskom centru, onda bi pritisak energije iz okolnih slojeva Zemlje (svaki sloj blize povrsini ima vise energije, jer je sastavljen od sve laksih i laksih elemenata) bio skoro isti iz svih pravaca (tj. razlika bi bila mala).
Medjutim,
kako je raspored mase ekscentrican, pritisak energije u slojevima Zemlje na levoj strani gornje slike je mnogo veci (jer je sloj deblji) od pritiska energije sa desne strane, te energija iz tih slojeva potiskuje teske elemente (pre svega neutrone u njima) ka povrsini Zemlje na desnoj strani, tj. ka oblasti Tihog okeana.
 
Ti teski elementi se krecu kroz Zemljine slojeve, pritom se (usled trenja i postojece energije) zagrevajuci i izbijaju na povrsinu kao usijana lava.
(Naravno, pri tom kretanju potiskuju i druge (lakse) elemente zajedno sa sobom.)
Gde ce biti najvise takvih izbijanja - poznatih kao Vulkani?
Logicno, u oblasti Zemlje gde su ti teski elementi najblizi povrsini - u oblasti Tihog okeana.
To je cuveni - vatreni pojas Pacifika.
Gde ce ih biti najmanje?
Logicno - na suprotnoj strani, strani najudaljenijoj od centra mase - otprilike Evropa, Afrika, zapadna (R)Asija.
Da li je onda cudno, sto su dosljaci sa Ra (o njima u "Zabranjenoj istoriji") bas to podrucje izabrali za svoje naseobine?
 
Delovanje energije iz Zemljinih slojeva, koje potiskuje ove teske elemente, dovesce do stvaranja supljine u unutrasnjosti Zemlje.
Osim PRICE o ogromnom pritisku koji tezina gornjih slojeva Zemlje vrsi na donje slojeve - sta je ono sto mi stvarno vidimo?
Vidimo da je jedini pritisak u stvarnosti - pritisak iz unutrasnjosti Zemlje ka napolje.
Tokom istorije, hiljade i hiljade kubnih kilometara materijala iz unutrasnjosti Zemlje su izbaceni napolje.
Gde su adekvatne rupe nastale urusavanjem materijala sa povrsine usled stvaranja supljine u unutrasnjosti?
Sem toga, kako jedino od nepravilnog, krompirastog oblika (kakva je Zemlja bila kao odvaljeni deo nekadasnje planete) mozete dobiti skoro savrsenu sferu?
Jedino pritiskom (i sirenjem) od unutra ka spoljasnjosti.
 
Ovo je slika kako, navodno, izgleda Zemljina unutrasnjost.
Ja bih, ipak, vise tipovao na moju ilustraciju iznad nje.
Mada......
tehnicki gledano......
pritisak energije iz unutrasnjosti deluje kao sila teze (samo kontra smera), koja bi pritiskala materijalne objekte ka povrsini iznad nje.
Energija bi se nakupljala u sredini.
Energija u materiji koja sadrzi slobodnu energiju je svetla (odnosno, tela koja sadrze energiju svetle).
Sama energija se ne moze videti (poput elektromagnetne energije - ne vidi se golim okom).
Tako prica o crnom Suncu u sredini moze da znaci sledece:
raspored od tog energetskog centra bi bio - cista energija, laki elementi, tezi, jos tezi,.....
Cista energija se ne vidi, laki elementi (materija sa energijom) oko nje bi svetleli, ali slabom svetloscu (zavisno od nivoa energije).
Obzirom da se radi o trodimenzionalnim objektima, svetlost bi bila svuda oko prostora gde je cista (inace nevidljiva, samim tim i "crna") energija, te se ne bi mogao videti taj prostor.
Jedino ako se radi o naucnom izrazu za dati objekat, a ne o stvarnom vidjenju.
 
Dalje,
iz moje skice iznad, moze se videti da su kretanja "lave" u vidu reka - na strani Pacifika to mogu biti i veoma siroke "reke", ali je sigurno da su na suprotnoj strani zastupljeni i prostori gde ih nema, te da je moguce stici u srediste Zemlje bez prolaska kroz njih.
Dakle, Zil Vernova ideja, mada verovatno netacna, nije bila i besmislena.
(mislim na stizanje do sredista sa "evropske strane").

Ovaj razlog - potiskivanje teskih elemenata od strane energije iz unutrasnjosti, dovodi do toga da svaka lava, ponavljam: SVAKA LAVA sadrzi radioaktivne izotope kojim se moze datirati njen nastanak.
A ovo kazem povodom tvrdnji zvanicne nauke da neke od njih to ne sadrze (recimo, lava u Pompeji).
Sta je problem, zbog koga lazu?
Problem je sto je lava u Pompeji poznatog datuma, stara par hiljada godina, a kada je datirate pomocu metoda radioaktivnih izotopa ( a bez podesavanja), dobicete milione godina.
Onda bi se videla sva besmislenost doticnih metoda.
Medjutim, kada datiraju lavu za koju nemamo podataka iz istorije o njenom nastanku, i kada dobiju 350 miliona godina za starost - to im ne predstavlja nikakav problem, te tamo, u takvim lavama, uvek ima radioaktivnih izotopa.
 
Prethodna slika ilustruje nacin odvijanja Svih (i ponavljam - SVIH) fizicko-hemijskih reakcija u prirodi.
(prekid oznacava da se deo iznad nalazi mnogo dalje nego sto je prikazano na slici.)

Sve fizicko-hemijske reakcije u prirodi se odvijaju tako da se glavnina dogadjaja odigra u kratkom vremenskom intervalu, a onda se reakcija nastavlja i dalje, ali sa jako, jako umanjenom vrednoscu.
Recimo....
pomesamo dva hemijska jedinjenja u posudi....
glavnina reakcije ce se dogoditi odmah, u prvih par sekundi ce izreagovati i do 98 % jedinjenja.
Ali,.... reakcija se nastavlja i dalje, postoje atomi koji zbog fizickog razdvajanja nisu odreagovali tada, vec nesto kasnije.
U nekom kasnijem vremenu (posle deset minuta, sat ili dan), brzina reakcije ce spasti na dva atoma u sekundi (reagujuci par).
Sta bi bilo ako bi posmatrali brzinu reakcije tada i na osnovu tadasnje brzine pokusali da odredimo kada je reakcija pocela?
Hajde da uzmemo da je u pocetku bilo 100 milijardi parova reagujucih atoma.
sa brzinom od jednog spoja/po sekundi dobicemo 100.000.000.000 sekundi od pocetka reakcije.
A to je:
100.000.000.000 / 60 = 1.666.666.666 minuta
1.666.666.666 / 60 = 27.777.777 sati
27.777.777 /24 = 1.157.407 dana
1.157.407 / 365,24 = 3.169 godina od pocetka reakcije.

Realno, zar ne?

Dakle...
na osnovu toga sto su SVE fizicko-hemijske reakcije nekonstantne, neko je pretpostavio da je radioaktivno raspadanje konstantno i to u nenormalno dugim vremenskim periodima.
Naravno, kada pretpostavite nenormalno, dobijate i nenormalne rezultate.
Na slici bi broj atoma bila y osa, a vremensko trajanje x osa.
Zamislite da po y osi israfirani grafik ide metrima gore i da to sa prvih dve-tri sekunde daje vertikalno israfiranu povrsinu.
(napominjem da se gore ide metrime iznad).
Sada, koliko bi za vrednost od jednog reagujuceg para/po sekundi (visina tackaste povrsine) trebalo ici u levu stranu da se dobije ista povrsina?
Logicno - isto metrima ulevo (u proslost).

I tako dobijete (radioaktivnim metodama) stotine miliona godina za nesto staro nekoliko hiljada godina.
 
Poslednja izmena:
Prirodna radioaktivnost (delovanje energije-prostora na materiju) se moze ilustrovati i sledecim slikama:

- - - - - - - - - -



- - - - - - - - - -

Zamislimo elasticnu ravan (prostor) i na njoj tri klikera (obicne velicine).
Kada ne bi bilo nikakvih sila, oni bi zauzeli neke polozaje na ravni (recimo, kao na slici).
Medjutim....

- - - - - - - - - -

 
Kako na materiju u Svemiru (klikere na ravni) deluje energija-prostor, to ce se oni kretati i, vrlo brzo dva od njih naci zajedno i formirati par koji ce napraviti ulegnuce u elasticnoj ravni u koje ce, pre ili kasnije sjuriti i treci kliker koji se krece.

- - - - - - - - - -



- - - - - - - - - -

Ili, gledajuci sa strane....

- - - - - - - - - -



- - - - - - - - - -

Ovo su atomi elemenata, koji sadrze neutrone u sebi.
 

Back
Top