Naša biblioteka

Miljenko Jergović, Dvori od oraha

Kopka me nešto, nije bitno a ipak mi smeta, ne znam kako da zamislim scenu sa kutijama, šta je to Rafo Sikirić stalno brojao?
Da li neko zna šta je "brokva"?



Dopada mi se roman, samo mi je sudbina ljudi u njemu čitanjem postajala sve teža i teža, možda zato jer ima dosta likova pa mi je već bilo previše ljudske nemoći, tragedija, loših odluka, događaja na koje nemaju nikakvog uticaja. Verovatno mi se zato po glavi motaju te brokve, da se ne bih bavila drugačijim razmišljanjima.
Mislim da je ekser.
Splićanke tako zovu narukvice. Nešto od toga
 
Naši, Sergej Dovlatov - zanimljiva galerija likova interesantno i komično prikazanih kako to već Dovlatov ume. Počinje svojim precima, Jermenima sa majčine strane, i Jevrejima sa očeve, preko baba, deda, roditelja, pa do svoje ćerke i sina rođenog u Americi. Prikaz porodičnog stabla neminovno je doveo do poređenja sa Rodom Miljenka Jergovića koji sam nedavno čitala i Semper idem Đorđa Lebovića. U početku na štetu Dovlatova, dok se nisam ponovo privikla na njegov stil. Sa svakim njegovim delom koje sam čitala ili slušala kao audio knjigu, što je sa Našima bio slučaj, morala sam ponovo da se navikavam na njegov način pisanja. Ja, koja uglavnom imam primedbe da je neki roman predugačak, sada moram da priznam da su mi Dovlatovljevi prekratki. Tačnije, nisu kratki, nego su tačno kako treba: sažeto, jasno, duhovito, sarkastično, ironično i krajnje pozitivno. Šta god mu se dešavalo prihvatao je stoički, bez ikakvih tužbalica i ispričao tako da imamo utisak da se jako zabavljao.
 
citam ovo https://www.goodreads.com/book/show/18669169-the-sleepwalkers

deo koji zapocinje u Srbiji i Austriji mi je bio lako razumljiv, ali kad se prebacio na odnose izmedju Rusije, Nemacke, Francuske i Britanije, pocela sam da se gubim u silnim diplomatskim depesama, dnevnicima, sporazumima i eskalacijama.... videcu kako ce dalje da ide.

jedna stvar je opet evidentna - moje zvanicno obrazovanje iz istorije je ravno nuli.
 
Naši, Sergej Dovlatov - zanimljiva galerija likova interesantno i komično prikazanih kako to već Dovlatov ume. Počinje svojim precima, Jermenima sa majčine strane, i Jevrejima sa očeve, preko baba, deda, roditelja, pa do svoje ćerke i sina rođenog u Americi. Prikaz porodičnog stabla neminovno je doveo do poređenja sa Rodom Miljenka Jergovića koji sam nedavno čitala i Semper idem Đorđa Lebovića. U početku na štetu Dovlatova, dok se nisam ponovo privikla na njegov stil. Sa svakim njegovim delom koje sam čitala ili slušala kao audio knjigu, što je sa Našima bio slučaj, morala sam ponovo da se navikavam na njegov način pisanja. Ja, koja uglavnom imam primedbe da je neki roman predugačak, sada moram da priznam da su mi Dovlatovljevi prekratki. Tačnije, nisu kratki, nego su tačno kako treba: sažeto, jasno, duhovito, sarkastično, ironično i krajnje pozitivno. Šta god mu se dešavalo prihvatao je stoički, bez ikakvih tužbalica i ispričao tako da imamo utisak da se jako zabavljao.
Zainteresovala si me za tu knjigu :D ,
sažeto, jasno, duhovito, sarkastično, ironično i krajnje pozitivno
Baš mi sada treba nešto takvo, malo za promenu.
 
Tihe godine, Alena Morštajnova, 224 str. hrvatski izdavač Hena kom, audio knjiga.

Sa korica:
"Od trenutka kad joj se baka s bolesničke postelje obrati s „Blanka!“ u djevojčici Bohdani titra pitanje zašto ju je tako nazvala. Očevo objašnjenje nije je zadovoljilo, već je izazvalo još više sumnje. Dok šutljiva Bohdana traga za odgovorima, njezin će nas mrzovoljni otac Svatopluk Žák odvesti u najbolje dane svoga života, kad je kao gorljivi komunist obnašao važne funkcije i vodio sretan obiteljski život. Zašto je kuća puna glazbe odjednom utihnula, a krhak odnos između oca i kćeri napukao do neizdrživosti?"

Alena Mornštajnova je trenutno jedna od najpopularnijih i najprodavanijih čeških književnika. Već za debitantski roman koji je napisala sa 50 godina, dobila je neke od najprestižnijih književnih nagrada.

Roman je podeljen na poglavlja od kojih je svako drugo o ocu Svatopluku, a svako drugo o ćerki Bohdani. Bohdana je usamljeno, uplašeno dete koje je jedino utočište nalazi u očevoj drugoj ženi Beli. Otac je hladan, nezainteresovan, sve ga nervira, a naročito Bohdana i Bela i njeni kolaži i loše kuvanje. Očeva priča počinje od njegovog rođenja, teškog i siromašnog detinjstva pred drugi svetski rat, a onda uspon u komunističkoj Čehoslovačkoj, dobar život i ugled. Jedan nemili događaj je sve promenio.
Bohdana se stalno pita zašto ne viđaju nikoga od rođaka, zašto su se iz Praga preselili u mali provincijski grad.

Zanimljivo, napeto, čitalac se pita isto to što i Bohdana, drži pažnju, ne može da se dočeka da se sazna rasplet. Da je izdata kod nas preporučila bih je.
 
Devojka od papira, Gijom Muso
Pročitala sam je do kraja, to smatram uspehom. Liči mi na ljubavni vikend roman.

Bila sam nedavno u kupovini i tražila sam od Dovlatova knjigu o kojoj je Bi pisala, "Naši". Nije je bilo. Kupila sam ono što sam našla.
Strankinja, Sergej Dovlatov
Volim njegov način pisanja, sažeto, ozbiljno neozbiljno,kratko je i brzo se čita. Više takvih zaredom bi mi možda zasmetalo, ovako, samo jedna, mi je bila osveženje.
 
"Mi protiv vas", Frederik Bakman

Knjiga je nastavak Medvedgrada, ali ja to nisam znala. Uzela sam da j čitam i onda shvatila. To na sreću nije bio problem, jer sve što je bilo potrebno znati kao uvod je saopšteno lagano i dovoljno jasno na početku.

Radnja je i dalje u Medvedgradu, zapravo je cela varoš glavni lik. Glavni kvalitet Bakmanov je to lepo, nežno i toplo pripovedanje o svim vrlinama (očekivano) i manama (nečekivano) stanovnika tog Medveđeg grada i njegovog hokejaškog tima. Brojni likovi, svi podjednako važni, njihovi prepleteni životi, priče i pričice o prijateljstvima i neprijateljstvima, ljubavima i mržnji, svakodnevnim radostima i raznim životnim mukama, moralu i nasilju u ljudima i sl... Povremeno su te epizodice o nekim ljudima baš ohoho idealizovane, ali na pravim mestima i na pravi način, tako da vam vraćaju veru u ljude. Povremeno su više nego nerealne, ali poželiš da to jeste baš tako, pa poveruješ Bakmanu. Uglavnom, par puta su mi zasuzile oči. Definitivno preporučujem knjigu.
 
Devojka od papira, Gijom Muso
Pročitala sam je do kraja, to smatram uspehom. Liči mi na ljubavni vikend roman.

Bila sam nedavno u kupovini i tražila sam od Dovlatova knjigu o kojoj je Bi pisala, "Naši". Nije je bilo. Kupila sam ono što sam našla.
Strankinja, Sergej Dovlatov
Volim njegov način pisanja, sažeto, ozbiljno neozbiljno,kratko je i brzo se čita. Više takvih zaredom bi mi možda zasmetalo, ovako, samo jedna, mi je bila osveženje.
Meni se Stranjkina najviše svidela od sve tri knjige od Dovlatova koje sam čitala. Da li zato što je bila prva ili mi je tema bila interesantnija. Ali isti je njegov stil.
 
Meni se Stranjkina najviše svidela od sve tri knjige od Dovlatova koje sam čitala. Da li zato što je bila prva ili mi je tema bila interesantnija. Ali isti je njegov stil.
Kada neko piše znatno drugačije od ostalih, prvi put je doživljaj, ali kad se pročita više takvih dela i ponavlja se stil onda mi se izgubi prvobitna čar. Dok dela nekih pisaca mogu da čitam bez pauza, knjigu za knjigom, čak i više puta kroz dugi niz godina, i uvek mi ih je uživanje čitati, takav mi je npr.Ivo Andrić. Njemu se uvek vraćam. :heart:
 
Tatarska pustinja, Dino Bucati. Pošto su ovde i na književnosti nahvalili ovo delo, ja sam ga čitala polako i sa dovoljno pažnje. Iako tema nije nešto što bi me zanimalo (vojska, karaula), mnogo mi se svidelo. Taj vojni milje je samo scenografija za roman o životu, procenama, odlukama. Kako mislimo da imamo vremena, a ono je tako varljivo i brzo izmiče.
Moj prvi susret sa Bucatijem. A od kad ikad mi je u planu Prodavnica tajni. Sve mislim, imam vremena. Tako je i Đovani Drogo (junak Tatarske pustinje) mislio, pa nije baš tako bilo.
 
Bernardijeva soba, Slobodan Tišma, Kulturni centar Novog Sada, 135 str. Audio knjiga. https://www.delfi.rs/knjige/10785_bernardijeva_soba_knjiga_delfi_knjizare.html
NIN-ova nagrada za 2011.
Ne znam da li bih je pročitala da je nisam slušala, iako nije obimna. Bila mi je besmislena, teška i slabo razumljiva na početku. Tačnije, nervirala me. Posle sam se navikla, ali opet mi nije baš jasno šta se tu dogodilo.
Radi se o jednoj dangubi koji živi u očevom stanu, dok je otac, vojno lice, u drugom gradu. Stan su "okupirali" prijatelji i njihovi prijatelji, neke čak i ne poznaje, pa pošto ga nervira gužva, on se uselio u napušten automobil ispred zgrade. I smišlja istoriju tog automobila i ne znamo šta je istina, a šta fikcija. Mada, kako mi se sležu utisci.... i nije tako loše. Neobična je. A za svaku neobičnost treba malo vremena da se shvati i svari.
 
Možda ipak ne treba. Tako sam ja do nedavno. A što sam starija shvatam da vreme nije neograničeno i da treba pametno da ga trošimo.
Ipak sam radoznala šta to čitaš?
Вероватно си у праву.
Ову... Учинила ми се занимљиво, нешто су ми требали породични, међуљудски односи... Тек сам на почетку, можда променим мишљење али ми делује као политички коректно покривање- удовица са троје деце која под старе дане улази у везу са својом фризерком, ћерка без партнера која затрудни преко банке сперме, углађен старији син ожењен косооком женом са браком за пример и најмалђи, најсклонији слободи и питком погледу на живот ком је све на климавим ногама.
 

Prilozi

  • 1.jpg
    1.jpg
    151,2 KB · Pregleda: 16
Bernardijeva soba, Slobodan Tišma
Našla sam je na netu pa sam pročitala 50/132 stranica, po mom običaju sam pogledala i kraj, gde ima poglavlje "Bagatele (samo za veoma nestrpljive) ", to me nasmejalo, ta sam. :lol: Tu je kratak sadržaj knjige i zaključila sam da mi je to dovoljno, celo vreme me je nervirao glavni lik, imala sam želju da ga protresem, da mu pomognem...
 
Вероватно си у праву.
Ову... Учинила ми се занимљиво, нешто су ми требали породични, међуљудски односи... Тек сам на почетку, можда променим мишљење али ми делује као политички коректно покривање- удовица са троје деце која под старе дане улази у везу са својом фризерком, ћерка без партнера која затрудни преко банке сперме, углађен старији син ожењен косооком женом са браком за пример и најмалђи, најсклонији слободи и питком погледу на живот ком је све на климавим ногама.
Da, sve politički korektno, razne kombinacije koje se forsiraju sada. Možda i ne bude loše. Čula sam za tu Emu, ali nisam čitala.
 

Back
Top