U djetinjstvu...davila sam se u moru,izvukli su me.
U ratu,kad smo se vozili u autu preko brisanog prostora,na nisanu snajpera.
99-e prelaz preko Dunava u Novom Sadu u prepunom camcu.
U kuci-pad u kupatilu,samo su milimetri falili da slomim vrat.
Prva tri slucaja nisam bila svjesna opasnosti situacije.U cetvrtoj je moj mozak radio brzinom svjetlosti,potpuno svjesna kako cu pasti i udariti glavom,a nista ne mogu uciniti.
Da,sad se sjetih jos jedne situacije iz studentskog doba,kad smo stajali nas par drugarica na trotoaru,i mene jedna od njih povuce u stranu,jer je vidjela da kamion da prikolicom u punoj brzini ide na nas,posto je bila krivina i nije mogao smotati,a ja sam bila okrenuta ledjima i nisam vidjela.
I jos mnogo situacija,gdje nisam bila svjesna opasnosti,ali se dobro zavrsilo,srecom.
Vecina izlazaka u grad u mojoj mladosti,okolo pijani,naoruzani ljudi,malo malo neko negdje baci bombu,suzavac itd.Jednom nam je iza ledja isao pijani lik sa automatskom puskom i nesto dobacivao.Sjecam se da smo ga se nekako razgovorom jedva rijesili.
Ali kad si mlad,zaista u glavi nisi svjestan realne opasnosti.Samo te neka visa sila sacuva.
Da,zaboravila sam i situaciju kad me umalo pregazio covjek koji je isao autom u rikverc,na potezu gdje idu samo pjesaci i gdje ne ocekujes uopste auto.Ja sam samo osjetila nesto me kao gura i nekim krajickom oka vudim auto ide na mene i u djelicu stotinke,vise nesvjesno nego svjesno,izujem cipelu,i on predje autom preko moje cipele,a presao bi preko noge da nisam izula.Meni ni danas dan nije bilo jasno kako sam ja to uspjela uciniti,jer to su bukvalno sekunde bile u pitanju.Sjecam se da mi je iz obliznje prodavnice zena donijela casu vode i da je vidjela cio dogadjaj i isto se cudila da sam uspjela izbjeci.
Zaista nas u nekim momentima cuva neka visa sila.Mnogih opasnosti covjek postane svjestan tek kad prodju.
Ružno vrijeme i ne vidiš prst pred okom i za čas se desi sto ne treba
